Podsjetnik na h r v a t s t v o Splita između dva svjetska rata (13)

Splićani su posredstvom dnevnog tiska bili obavješteni da će se u Omišu na dan sv. Petra i Pavla (29. lipnja 1932.) povodom Euharističkog kongresa održati veliko vjerničko slavlje. Očekuje se veliko sudjelovanje naroda iz cijelog Primorja, te poljičke i omiške krajine. Zbog velikog zanimanja građana iz Splita će – osim redovite parobrodarske pruge – u 6 sati ujutro isploviti i izletnički parobrod “Knin” koji će se vratiti iste večeri. Cijena vožnje je 16 dinara…

Tri dana poslije (30. lipnja) dnevnik Novo Doba objavljuje (str. 2) kraći članak izvještaj pod naslovom “Euharistički kongres u Omišu”: “Jučer su u starodrevnom Omišu, na vrlo svečan način, održane zaključne svećanosti Euharističkog kongresa, koji je potrajao posljednja tri dana i u kojem je učestvovalo brojno pučanstvo iz čitave splitske biskupije, iz Sinja i Trogira pa sve do Metkovića. Učestvovalo je mnogo svećenika, svjetovnih i redovnih, a uz biskupa splitskog preuzvišenog dr. K. K. Bonefačića, biskup Šibenski dr, Jerolim Mileta, te mitropolit opat trogirski Lucij Mileta. Jučer su naročito, održane velike crkvene svečanosti i razna zborovanja. U jutro u 8.30 sati zborovanje je otvorio pretsjednik pripravnog odbora književnik Jakov Tomasović, koji je pozdravio prisutne toplim govorom, našto je u kratko zahvalio i zaželio blagoslov zborovanju biskup dr. K. K. Bonefačić. Biskup je predložio da se sa zborovanja uputi brzojavni pozdrav Sv. Ocu Papi Piju XI i Nj. V. Kralju Aleksandru I. Ovi su brzojavi prihvaćeni sa dugotrajnim oduševljenim klicanjem. Poslije toga je dr. Stjepan Vukušić, advokat iz Splita govorio o Euharistiji i Obitelji. Književnik dr. F. D. Marušić govorio je o Euharistiji, kako je shvaća on sa liječničkog gledišta. Gđa. Lucija Mijić govorila je o katoličkoj ženi. Govorili su zatim omladinac Barić, jedna djevojka, kćerka g. Tomasovića, seljak Karaman iz Jesenica i g. F. Ž. Donadini. Na koncu je Msgr. Bulić u ime preuzvišenog biskupa zaključio zborovanje. U 10 sati neposredno poslije zborovanja održana je svečana pontifikalna misa na otvorenome. Tome je učestvovalo više hiljada učesnika, koji su se sabrali iz bližeg i daljnjeg okoliša. Za vrijeme mise održao je propovijed šibenski biskup dr. Mileta, a pjevao je vrlo lijepo i skladno mješoviti zbor uz pratnju orkestra pod vodstvom g. A. Franceschia. U 12.30 sati preuzvišeni biskup priredio je banket u hotelu »Bellevue« pretstavnicima opčlna i ostalim uglednim gostima.

Poslije podne u 3 sata u raznim crkvama bilo zborovanje udešeno za pojedine stališe. U 4.30 sati poslije podne priredjena je kao vrhunac svečanosti velika procesija u kojoj je učestvovalo više tisuća osoba iz raznih bližih i daljnjih krajeva. Procesija je zaključena sa govorom što ga je održao župnik Vranjica g. Braškić. Poslije govora slijedila je »Posveta«, »Tebe Boga hvalimo« i blagoslov. Time je kongres zaključen i preuzvišeni biskupi sa svećenstvom povratili su se u crkvu, a narod se počeo razilaziti,..”

Iz citirana izvještaja moglo se zaključiti da je sve proteklo u najboljem redu. Međutim, nije bilo tako… (Uočljivo je da je članak cenzuriran: nedostaju završni retci koji su zamijenjeni ubačenom reklamnom pačetvorinom.) Naime, pri kraju vjerskih obreda uslijedilo je nasilje srpskih žandara o kojima nijedna novina u Kraljevini Jugoslaviji nije smjela izvijestiti. Pojedinosti o ranjavaju i ubojstvima koja su se dogodila saznajemo iz članka dr. Slavka Kovačića objavljena na temelju dokumentacije koja se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Splitu (Biskupijski euharistijski kongres u Omišu 1932. godine, Zov rodnih ognjišta 5, 1999, br. 2 (9) str. 18-21.) Evo odlomka:

“Žandari, čuvari tadašnjega prutunarodnog režima, htjeli su, nažalost, barem na samom kraju omiškoga veleslavlja pucanjem u mnoštvo iskaliti svoj bijes, plod duboke mržnje prema svemu što je bilo katoličko i hrvatsko. Za povod su uzeli to što su u mnoštvu koje se razilazilo opazili dvije starije crkvene zastave s velikim likom presv. Srca Isusova na crveno-bijelo-plavoj podlozi, koje su nosili Vranjičani i Sućurani. Vranjičku su zastavu u svom bijesu odmah rasjekli sabljom i pogazili, a žandarmerijski je zapovjednik brže bolje svom odredu izdao naredbu: “Pali!” Ispaljena zrna teško su ranila jednog mladića i jednu djevojku iz Kaštel-Sućurca. Te iste večeri drugi su žandari usred sela Srinjine iz puške ubili dvojicu mladića, rođene braće, koja su se nakon povratka s Kongresa tu veselila s ostalim mještanima (…) Svi ti zločinci, koji su i inače u doba kraljevske diktature počinjali bezbroj grubih nasilja po našim selima (Neka sam od njihovih po zlu poznatih imena više puta čuo spominjati od starih Kučićana!), ostali su nekažnjeni. Uzaludni su bili oštri i više puta opetovani prosvjedi biskupa Bonefačića upućeni beogradskom Dvoru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, splitskoj Banovinskoj upravi i omiškom sudu u kojima je on navodio imena i zločinaca i svjedoka njihova zlodjela, pobijao lažna opravdanja. Ponavljao je u tim pismima da su pucnji u omiške i srinjanske žrtve bili ujedno pucnji u državu koja tim postaje sve omraženijom u narodu. Ništa nije pomoglo. Uspio je samo to da Banovinska uprava pristane platiti obitelji ranjene djevojke Franceske Plepel troškove liječenja. Njoj je naime morala biti amputirana ruka…”

Unatoč kraljevskoj cenzuri, krvavo žandarsko nasilje u Omišu i okolici imalo je velikog odjeka u javnosti. Posebno ga spominje, čak i Svetozar Pribičević (1875.-1936.) u svojoj u inozemstvu (na francuskom i njemačkom jeziku) objavljenoj knjizi “Diktatura kralja Aleksandra”:

“Da pokažem na primjeru, iznijet ću jedan slučaj represije radi najnedužnijih izraza hrvatskog pučkog osjećanja u obliku masovnih ubijstva ljudi, žena i djece. U hrvatskom gradu Omiš, u Dalmaciji, bila je jedna vjerska manifestacija, Euharistijski kongres. Kad se je puk poslije svečane mise počeo razilaziti i formirati procesiju, pjevajući religiozne pjesme, nenadano se pojave žandari pod zapovjedništvom potporučnika Markovića, koji su do tada bili nevidljivi, otvorivši vatru protiv bespomoćnog svijeta. Pucali su na razasuti narod bez ikakve prethodne obavijesti i opomene. Vjernici su u početku mislili, da se radi o pucanju u zrak. Nažalost, prve žrtve, koje su pale na glavnom trgu Omiša, pokazaše protivno. Vidjevši strašnu stvarnost, nevjerojatna panika je zaokupila svijet. Bježalo se, padalo i vikalo. Žandari su pokidali jednu zastavu katoličke akcije iz Vranjica, jer je, uz sliku Spasitelja i Djevice, imala na sebi i hrvatske nacionalne boje. Rezultat ovog kolektivnog masakra bile su četiri osobe teško ranjene, jedan učenik s kuglom u stomaku, jedna djevojka iz Sućurca s odrezanom rukom i još 40 osoba ranjenih, od kojih neke teško. Ali žandari nisu bili zadovoljim ni s time. Iste noći u selu Celine ubili su na samim vratima kuće dva brata Becić, jedine sinove staraca roditelja… Ubili su ih jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva. Građanstvo Splita, gdje su umrli u bolnici, htjelo ih je svečano sahraniti, ali su žandari nasilno oteli njihove leševe i po velikoj ljetnoj žezi, strpavši ih u vreću, odnijeli ih, a da se na zna kamo…”

Pitam se zašto HRT i HR nikada nisu spomenuli / obradili ovaj stravičan zločin beogradskih hegemona… Zar je još uvijek na snazi karađorđeva cenzura!?

NAPOMENA: Splitski odvjetnik dr. Stjepan Vukušić (1889.-1944.) za kojeg se u citiranom članku iz Novog Doba navodi da je na Kongresu zborio o Euharistiji i Obitelji bio je istaknuti i zaslužni hrvatski katolički djelatnik. Kada se Split, poslije kapitulacije Italije 1943.-1944. vratio u sastav NDH, bio je imenovan gradonačelnikom. Neposredno po “oslobođenju” Splita, partizani su ga strijeljali na groblju Lovrinac.

Autor / Frano Baras

** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**