Prije nekoliko dana – 11. srpnja t. g metkovićki ljetopisac i povjesničar darovao mi je i posvetio knjigu Tri rata – tri tragedije domobrana kotara Metković, Metković, 2019…
U knjizi dr. Ivo Jurić pretpostavlja poznavanje bitnih podatak vezanih uz tri rata, koji su završili sa tri tragedije. Međutim, u knjizi sam otkrio podatke koji svjedoče da su Metkovci u Prvom i Drugom svjetskom ratu te Obrambeno-domovinskom ratu prinijeli vlastite žrtve kao branitelji svoga doma i obitelji. Bili su domobrani.
Tijekom dvadesetoga stoljeća, nakon osvješćenja i zavođenja novih pokoljenja, četničko srpski plan je bio istodobno s kopna i mora blokirati Dubrovnik, izbiti u dolinu Neretve i spojiti se sa snagama koje djeluju na pravcu Mostar-Split. Četničko-srpski agresor je svoju snagu temeljio na tenku, VBR-u, topu, milijunima granata, a domobrani, lišeni svega toga, nadoknađivali su „zabranu naoružavanja“ vlastitim životom. Upravo kao što su branili Kiseg, Siget, Gvozdansko, Jajce ili Sisak, a 1715. Sinj i 1875. Hercegovinu od turske navale i sačuvali se crnogorsko-srpske okupacije.
- Srbi – „Nebeski narod“[1]i posvajanje hrvatskog ozemlja
Nakon što je dr. Ivan Jurić napisao i objavio 34 povijesne knjige iz kulturne povijesti Metkovića, konačno se, uz pomoć supruge Nede, odlučio se na pisanje knjige Tri rata – tri tragedije domobrana kotara Metković. Knjiga je izazvana učestalim pokušajima srpskog naroda predvođenim poticajima Srpske Pravolsavne crkve „svi Srbi u jednoj državi“.[2]
Da to ostvari mit potrebni su ratovi.
Prvi svjetski rat počeli su 28. lipnja 1914. Srbi ubojstvom prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu trudne supruge Sofije. Atentator je bila „Crna ruka“, a krvava ruka Gavrila Principa. Za rata 1916. umire austrijski car Franjo Joisp, a prvo što njegov nasljednik Karlo IV. pokušava jest odmah obustaviti rat. On Antanti nudi primirje, ali Antlanta je naumila „ići do kraja“. Rat ide dalje, ljudi umiru u stotinama tisuća, glad ubija više od rata,a na koncu gripa zvana ‘španjolica’ gotovo prepolavlja Europu.
Na Veliki četvrtak, 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Nakon punih 839 godina teške narodne kalvarije konačno su Hrvati doživjeli hrvatski narodni Uskrs – ostvarenje Nezavisne Države Hrvatske. „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“(Bl. Alojzije Stepinac).
„Država Hrvatska je, dakle, činjenica. Nju su kao ideal stoljećima nosili u svojim dušama naši pređi, dok ju nije Svemoguća Providnost ostvarila u godini velikoga narodnoga jubileja. Katolička Crkva, koja je kroz 1300. godina duhovno vodila hrvatski narod u svim njegovim teškim, bolnim i radosnim danima, prati s veseljem i radošću hrvatski narod u ovim danima njegova podizanja i obnavljanja državne nezavisnosti… Kako je u teškim danima iskušenja vjerno stajala sa svojim svećenstvom u njegovoj duhovnoj službi, tako će mu u novom periodu državne nezavisnosti jednako vjerno stajati uz bok, dok ga jača i krijepi, te u svojoj narodnoj državi može u što potpunijoj mjeri postići pravo, općenito blagostanje i svestrani napredak.[3]
Srbi nisu mogli podnijeti da Hrvati imaju svoju Državu.
Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. iz Bileće su krenuli vlakom srpski pitomci i ubijali hrvatski narod u Gabeli i širem području. Tada je hrvatskim vlastima ostala mogućnost pisati izvješća o neredima i bilježiti gdje je koga politika ubila. Ustaše su Talijanima bili tek takozvani saveznici, a četnici svih tadašnjih usmjerenja pravi saveznici. Nakon 1945. uslijedilo je partizansko-četnički genocid nad hrvatskim narodom. Katolici i fratri su pod komunističkom vlašću trpjeli neizrecivo mnogo. Bila je to ne samo krvava kupelj, nego su to bila strašna, razbojnička i vučja vremena. Da ne postoje pisani dokazi i svjedoci očevici, netko bi mogao pomisliti „da netko od franjevaca izmišlja“ da je bila moguća tolika povijesna ludost i gnjev komunističke vlasti. Nakon masovnih ubijanja prešli su na zatvaranje i zabranjivali pamćenje, jer bilo kakav govor o uzništvu moglo je imati neželjene posljedice za slobodu pripovjedača. Tako je funkcionirao totalitarni režim sve do 1990. i samo na taj način mogli su se održati na vlasti.
Obrambeno-osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države hrvatski branitelji su vodili protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, BiH, JNA te Srbije i Crne Gore. Obrambenom je ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj – tzv. balvan revolucija – koja je izbila u kolovozu 1990. i uslijed koje su se na više strana dogodili manji oružani incidenti. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, od 17. kolovoza 1990. do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj ili manjoj mjeri nastanjena etničkim Srbima. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta. Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije bojišta.[4] Srpskom agresijom na hrvatska prostranstva 1991. započeo je treći osvajački rat. Obrambeni rat je, kako se pokazalo, bio i otpor staljinističkom licu titoizma. Kada sam čitao imena agresorskih predvodnika, te slušao i čitao imena mučitelja onda se sjetim Stjepana Radića da su ti genocidisti bili od zla oca i još gore matere.
Smirivanju srbo-četnika trebalo je po pet godina[5].
Zahvaljujući domobranima s područja Hrvatske i Herceg-Bosne, uz Božju pomoć Hrvati su oslobodili svoju domovinu i stvorili Republiku Hrvatske u kojoj je Metković postao gradom.
- Hrvatski identitet
U identitet hrvatskoga naroda ratovi tijekom dvadesetoga stoljeća rat nije samo ušao svojim briljantnim ratnim operacijama i konačnim oslobođenjem i Metkovića u strategijom strateških predvodnika, nego je on ušao u identitet naroda i po svojoj semiologiji (semeion – znak+ logos – riječ, znakovljem: krunica, pjesma, književnost, knjigama ispisao povijest. To svjedoči knjiga, povjesničara Ivana Jurića.
Bilo je to stoljeće koje izravno ispisuje povijest i upisuje se u identitet jednog naroda. Naroda koji se stoljećima borio i naposljetku, izborio za slobodu i vlastitu Državu.[6] Naroda čiji se identitet promišlja i kroz karakteristike ratnika, o čemu uostalom svjedoče i najslavnije stranice hrvatske vojne povijesti. Dr. Jurić je iz navedenih ratova sačuvao od zaborava i objavio imena i prezimena domobrana za pamćenje. (U knjizi ima i poneka pjesma… jer „vjera je spašavala pjesnike kroz unutarnji glas koji je progovarao kroz stihove. Oni su pisani srcem da svima ostanu u sjećanju, pogotovo mladima, vrijeme kada su njihovi očevi i majke stvarali domovinu“ (Dubravka Vukoje)/.
Hrvatski narod se morao boriti protiv dugo pripremanog plana stvaranja velike Srbije pod geslom ‘svi Srbi u jednoj državi’. Nakon tri rata, Hrvatska je nakon svega vojnim putem oslobodila svoje okupirane krajeve i stvorila Državu. To je najveći uspjeh.
A kako slike dopunjavaju ispisane riječi, povjesničar dr. Ivan Jurić, je pronašao fotografije koje su pratile ratna događanja. Ispisane riječi i reproducirane fotografije predstavljaju značajan doprinos zavičajnoj povijesti Metkovića i Donje Neretve. Tako je obuhvaćena slabo poznata i zanemarena sudbina običnih hrvatskih ljudi u vihorima triju ratova, naglasio je dr. Stjepan Ćosić.[7] (Str. 216.) Nadalje, dr. Jurić je u knjizi Tri rata – tri tragedije, pretpostavljajući poznavanje ratnih zbivanja, ponudio nedovoljno ispričane hrvatske zbilje, te želio odati dužnu čast svakom hrvatskom sinu, koji je u obrani svoga doma ili bio spreman žrtvovati čovjeku ono najsvetije, svoj život, piše Ivo Orešković. Tako je dr. Jurić ovom knjigom „opet i iznova ne samo znanstvenoj javnosti već svim žiteljima neretvanske doline potvrdio svoje čovjekoljublje i domoljublje“.[8] (Str. 217. i 218.)Dr. Ivo Jurić je ovom knjigom uspio dokumentima povezati tri rata – upozoriti na tri tragedije snjihovih mlađim nasljednicima.
- Autorovo svjedočanstvo
Svoje čovjekoljublje i hrvatsko domoljublje Ivan Jurić je pokazao još davnih pedesetih godina uključujući se u Maticu hrvatsku. Naime, član Matice hrvatske postao je 1957. godine. Desetak godina potom postao je jedan je od pokretača osnivanja ogranka Matice hrvatske u Metkoviću godine 1968. i njezin prvi predsjednik 1970. Potom se zdušno uključio u hrvatske demokratske procese, posebno u obrani hrvatskog naroda i Lijepe naše. Dragovoljac je Domovinskoga rata i pričuvni časnik Hrvatske vojske. Tijekom rata u godinama 1991. i 1992. bio je, uz ostalo, glavni i odgovorni urednik Ratnog neretvanskog vjesnika, glasila obrane općine Metković i Biltena 116. brigade. Za te publikacije napisao je lijep broj priloga. Dobitnik je Spomenice Domovinskoga rata 1990./1991. i odličja Red hrvatskoga trolista. U Hrvatskoj vojsci bio je od 25. kolovoza 1991. do 16. lipnja 1992. gdje je obnašao visoku vojnu dužnost u 116. brigadi HV-a. Član je Hrvatskoga žrtvoslovnog društva od 1998. godine i često sudjeluje na njegovim Međunarodnim znanstvenim skupovima temama iz Obrambenog rata.
Povjesničar dr. Ivan Jurić, koliko mi je poznato, uvijek je zagovarao povijesnu istinu, nacionalno dostojanstvo, hrvatsku državnu samostalnost, odnosno sve što pridonosi hrvatskoj državnosti i suverenosti o čemu svjedoče i u naslovljenoj knjizi uvršteni prilozi. Ovom knjigom nakon duhovne obnove, te moralni i odgojni preobražaj hrvatskog društva, suprotstavljajući se svim protukatoličkim, protuhrvatskim i nemoralnim ideologijama.
Nakon kratkog upozorenja na sadržaj knjige i autorovu namjeru izdvojio sam neke, ali daleko više informacija sadrži ova vrijedna i priželjkivana knjiga za žrtve tijeom triju ratova. Na čitateljstvu je da posegne za njom i uvjeri se u njihovu istinitost, objektivnost i dobronamjernost. Stoga joj želim uspješnu plovidbu kroz ruke čitateljstva s obiju strana rijeke Neretve te da posluži svrsi s kojom je i nastala.
I ova knjiga svjedoči da su mrvica ljubavi i dobrote vrednije od tovara blaga i brda mudrosti. Popisi poginulih domobrana, čini se, zahvaljuju dr. Ivanu Jurića na trudu i činjenici da ih je oživio.
Umjesto zaključka
Neretva, od ušća do izvora, i porječje je zemlja BOGOM DANA gdje blistaju prirodne ljepote, koje nam je Bog podario, a hrvatski čovjek oplemenio i uljepšao. Od stoljeća VII. do naših dana branili je i čuvali hrvatski junaci domobrani, uvijek imajući na umu da to treba sačuvati za naraštaje koji dolaze. I zato udružimo pamet i srce, – povijesno, zemljopisno, jezično i uopće znanje s domoljubnim i čovjekoljubnim čuvstvima. Ako želimo opstati, samostalno i suvereno, trebamo hrabro i odlučno sami rješavati svoje probleme u Lijepoj Našoj. Moramo sačuvati svijest da je naša prošlost kao i sadašnjost neprekinuta niska ratova, podvala i urota, ali i izdaja. A kad znamo kako stvari stoje, htjeli ili ne htjeli, ako želimo opstati, naš način ne može biti ništa drugo nego li stalna borba za Našu Najljepšu!! Sve imamo – lijepo, prirodno, neiskvareno, čarobno, ni u najljepšim snovima ne može biti nešto ljepše! Pa, gdje bi? …lijepa li si, draga li si – o sve si, o sve si.[9]
Imajući pred očima knjižnicu dr. Ivana Jurića – trideset i pet knjiga o Metkoviću i Neretvi – pada mi na pamet jedna krasna misao – postoje ljudi kroz koje nam Bog pokazuje koliko nas voli. Ivan Jurić je, prvenstveno cijeli svoj život ukoričio u knjige koje tvore knjižnicu o Metkoviću i njegovu ozemlju.
Uvjeren sam da spomenuta knjižnica čuva objavljene izvore i temeljnu literatura za povijest Neretvanske doline i Metkovića. Knjige je napisao i objavio dr. Ivan Jurić, uz pomoć potpomagača.
Za to, uz zahvalnost dr. Juriću za dosadašnji rad, želim da ga posluži zdravlja, da nas svojom vedrinom, beskrajnom radnom energijom i možda skoro nekom novom knjigom, ponovno obraduje.
Na koncu konca ovom knjigom dr. Ivan Jurić podigao je spomenik ne samo svim domobranima i braniteljima, nego i sebi. U ovom času s ponosom citiram slavnog Horacija: Exegi monumentum aere perennius – (lat.),podigoh spomenik trajniji od mjedi – bronce. (citat iz Horacija Prvi stih 30. ode III. knjige Horacijevih Oda).
Dok završavam ovaj prikaz potaknut povjerenjem i porukom brojnih domobrana i rodoljuba, na temelju povezanosti hrvatskog naroda s nedavnim korijenima na naslovljenom području, koji su ispleli ovu knjigu u velebni mozaik konkretne povezanosti ja bih završio porukom: Vjerujem u te, narode moj hrvatski na ovim prostorima, da ćeš stoljećima nastaviti ovdje živjeti i zemlju pozlaćivati!
O kad bi bilo više takvih ljudi poput spomenutih domobrana i domoljuba u Neretvi i u Hrvatskoj!
Hvala na pozornosti!
Humac – Metković – Ljubuški, 21. srpnja 2019.
Metković, 16.11.2017. – Noć sa 16. na 17. studenoga 1944. Metkovcima je ostala u jezivu sjećanju. Titovi partizani su započeli likvidacije, koje su potrajale još nekoliko dana, a u njima je ubijeno tridesetak Hrvata iz Metkovića i okolnih mjesta.