Na prekučerašnji dan (12. kolovoza) 1986. godine u Vukovaru se rodio Boris Vaselek. Odrastao je u Petrovcima kraj Vukovara, mjestu s većinski rusinskim stanovništvom u kojemu su složno živjeli pripadnici manjina Ukrajinaca, Srba i Hrvata…
Otac Mitar skrbio je za obitelj radeći kao kondukter u Čazmatransu, dok je majka Vesna radila u Kombinatu Borovo.
Do 1991. mjesto se isticalo bogatom poljoprivrednom kulturom kojom se većina stanovništva bavila. Ni demokratske promjene devedesetih nisu teže narušile odnose stanovnika Petrovaca, kao što je to bio slučaj u drugim dijelovima Domovine. Događajima i strašnim ubojstvom hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 02.05.1991. tek se nekolicina mještana odlučila suprotstaviti sve izraženijoj velikosrpskoj agresiji, koja je stezala obruč oko grada Vukovara. Kroz rujan, dok se još moglo, preko njiva u pravcu Starih Mikanovaca, a kasnije Privlake i Cerića, branitelji i mještani Petrovaca; Andrija Krizmanić, Slavko Nikolešin i pok. Mihajlo Moroš prevozili su starije mještane, žene i djecu na sigurno. Obitelj Vaselek nije napustila mjesto, smatrajući kako su u dobrim odnosima sa svim stanovnicima, te da nemaju razloge za strah i odlazak.
Ostali su u Petrovcima.
Zadnjih dana rujna obruč oko šire okolice Vukovara sve se više stezao. Neprijatelj je u potpunosti kontrolirao otvorenu povezanost Negoslavaca prema Petrovcima, a padom Starih Jankovaca dio branitelja izašao je u proboju prema Ceriću, spasivši živote u posljednji trenutak. U ranim jutarnjim satima 1. listopada 1991. počela je potpuna okupacija Petrovaca.
Prema iskazima svjedoka mještani koji su ostali u svojim kućama, iz straha i neizvjesnosti, na poziv nepoznate osobe, izašli su iz svojih domova i podruma “pozdraviti vojsku” koja je u koloni pješadije nadirala iz smjera Starih Jankovaca.
Mirno jutro, bez znakova oružanog napada i paljbe na vojsku i iz pravca sela, u trenutku se pretvorilo u nezapamćenu tragediju. Ispred dvorišta obiteljske kuće izašao je i Mitar, Vesna te Boris i njegov brat Ivica. Tada se ravno pred njih sasula kiša ispaljenih granata. Teško ozlijeđenu majku Vesnu i brata Ivicu JNA sanitet odvozi kako bi im se pružila adekvatna pomoć, dok je ocu Mitru tek jedan od njihovih vojnika podvezao ruku. Život je izgubila i starija mještanka Melanija Kanjuh, koja se također nalazila ispred ulaza u svoje dvorište, a ozljeđeno je i nekoliko pripadnika neprijateljske vojske. Petogodišnji Boris Vaselek na mjestu je ubijen.
Autor teksta – Ana Galović
KOMENTAR-Andrija Krizmanić Hvala autoru ovog članka Ani Galovic koja je uložila mnogo truda i vremena da bi se nakon 28 godina obznanila istina o stradanju malog Borisa koji je samo jedan od preko 400 djece koji su stradali u srbijanskoj agresiji.Kao sudionik prijevoza žalim što se tako tragično sve završilo,stao sam im pred kućom i pozvao u autobus da ih prevezemo ali otac Mitar nije dozvolio…Borise s malim zakašnjenjem iako nisi među nama živima već 28 godina želim ti sretan rođendan u društvu dobrih anđelà i ustrajat ću u tome da se istina sazna po najviše gdje su nestali ubijeni branitelji iz Vukovara a zadnji trag njihovog kretanja je u našem selu Petrovcima.Kao dijete koje je stradalo od granate i zbrisano s ovo zemaljskog života spadaš u kategoriju djece od stravično velike brojke iznad 400 ubijene djece u RH u srbijanskoj agresiji 1991 na Vukovar,Hrvatsku.
Počivaj u miru među anđelima i znaj da od nas nisi nikada bio zaboravljen iako se mnogi trude da sve bude zaboravljeno.