Na današnji dan, 15. kolovoza 1992. godine, u borbama za Bosansku Posavinu poginuo je jedan od heroja Grubišnog Polja i Domovinskog rata – Lado Lekčević.
Lado je rođen 18. veljače 1965. u Virovitici. Osnovnu i srednju školu završio je u Grubišnom Polju nakon čega odlazi raditi u Zagreb. Početkom Domovinskog rata vraća se u rodni kraj te pristupa 77. samostalnom bataljunu Grubišno Polje…

Uskoro je pri toj postrojbi osnovan izvidnički vod „Ruleti“ u kojeg ulazi i Lado.

Prva velika akcija bila im je napad na repetitor u obližnjem selu Velika Barna koji je koristila JNA kako bi navodila zrakoplove koji su tih dana napadali grubišnopoljsku općinu. Krajem rujna ’91. „Ruleti“ su se prikrali repetitoru, a Lado je s još dvojicom suboraca postavio eksploziv pod antenski sustav. Diverzija je uspjela što je bitno podiglo moral branitelja Grubišnog Polja.

Lado i njegova izvidnička skupina bili su vrijedan izvor informacija o rasporedu i broju okolnih neprijateljskih snaga što je bilo iznimno važno za pripremu operacije „Otkos 10“ u kojoj je u jesen 1991. oslobođen okupiran dio Bilogore. U njoj su „Ruleti“ sudjelovali u oslobađanju Velike Barne i Velike Peratovice. Nakon oslobođenja tog kraja Hrvatske, sudjeluje u oslobađanju okupiranih dijelova daruvarske općine gdje sudjeluje u bitci za Bastajske Brđane. Nakon toga, u prosincu ’91. uslijedilo je teško pakračko ratište gdje Lado sa suborcima upada u zasjedu čega se u knjizi Davora Runtića „Junaci Domovinskog rata“ prisjetio Ljudevit Sakal:

„Lado pokazuje izvrsne reflekse i reagira munjevito, a rezultat toga je likvidiranje četnika koji su organizirali zasjedu.“

Nakon što je počeo rat u Bosanskoj Posavini, Lado Lekčević sa skupinom dragovoljaca odlazi pomoći Hrvatima i Muslimanima u obrani svojih domova od srpske agresije o čemu Runtić piše u svojoj knjizi:

„Odlaze u Slavonski Brod, pa potom u Bosanski Brod, Korače i Sijekovac; čine to oprezno nastojeći shvatiti gdje su i što se događa. Sredina je kolovoza i pravo je ljetno vrijeme s toplim danima, laganim jutarnjim izmaglicama i rosom. Smjestili su se u jednoj kući; 15. kolovoza ustaju rano i počinju kuhati kavu želeći je popiti na trijemu. Prva ispaljena granata s obližnjeg brda pogodit će gornji trijem iznad njihovih glava; upravo to će biti kobno za Ladu Lekčevića i još dvojicu hrvatskih branitelja čija imena nažalost ne znamo.
Sljedeći dan u Grubišnom Polju pročula se vijest o smrti ovog junaka Domovinskog rata. Njegova zaručnica to nije mogla podnijeti. Nažalost, jedna je smrt izazvala još jednu… Jasna Jelinek, koja je pratila naše branitelje i svojim fotoaparatom zabilježila i za povijest sačuvala mnoge ljude i događaje iz tog vremena, pucala si je u glavu.

Na samom kraju Ljudevit Sakal kaže: ‘Takav pogreb grubišnopoljski kraj ne pamti. Ova pretužna priča ostaje nama koji smo ostali, kako bismo se sjećali Lade Lekčevića, hrabrog mladića dječačkog lica, šeretskog osmijeha, bećarski naherene francuske kape i živahnih očiju iza naočala Sjećamo se i jedne beskrajne i neostvarene ljubavi dvoje mladih.’“

Autor teksta – Borna Marinić

Izvor – Davor Runtić: Junaci Domovinskog rata (knjiga 15)