Međunarodna komisija za nestale osobe, Radna skupina UN-a za nestale, Vijeće Europe, Međunarodni crveni križ, Vijeće sigurnosti UN-a, glavni tajnik UN-a za humanitarna pitanja, koordinator UN-a za humanitarna pitanja, veleposlanstva demokratskih zemalja svijeta i ministarstva vanjskih poslova…ne znam na koliko su se ovih ili nekih drugih adresa obratile naše institucije i državni dužnosnici kako bi konačno riješili najbolnije pitanje današnje Hrvatske, potragu za 1.892 osobe iz Domovinskog rata koliko ih je još uvijek na popisu Ministarstva hrvatskih branitelja, ali nakon tolikih godina svi smo se mogli uvjeriti da Srbija ne želi surađivati po ovom pitanju – i to iz više razloga…
Prije svega, oni time štite za njih vrlo nepovoljne okolnosti i činjenice vezano za agresiju i počinjenje masovnih zločina, jer svaki taj slučaj za sobom povlači odgovornost onih koji su zlodjela vršili, a njih je veliki dio bio s područja Srbije ili Crne Gore.
Drugo, nekažnjavanje tih zločinaca ide im u prilog i zato što su za većinu slučajeva vezane institucije tadašnje države Srbije ili nominalno tadašnje „savezne“ institucije (vojska, policija, tajne službe, politički establishment, političke stranke itd.).
Treće, Srbiji pitanje nestalih osoba služi kao sredstvo ucjene Republike Hrvatske i dok je otvoreno ima od njega koristi a rješavanje istoga izbilo bi joj iz ruku ovaj „adut“.
Koliko god nama kao ljudskim i humanim, moralnim bićima bilo teško to prihvatiti, takva je njihova pragmatika i tu se malo što može učiniti. Možemo izricati verbalne osude, proklinjati, moliti, biti ogorčeni, ali od svega toga koristi nema.
Naravno, vjerojatno ni Srbija ne bi bila u stanju (čak i kad bi imala dobru volju koje nema) riješiti sve sudbine nestalih otkrivanjem svojih arhiva, ali najveći dio bi svakako mogla. Ostalo je na savjesti naših sugrađana srpske nacionalnosti koji znaju što se događalo s pojedinim žrtvama, ali to jednostavno ne žele reći. Mali je broj nestalih za koje se ne zna ništa i gdje ne postoje svjedoci i gotovo je neshvatljivo kako bilo tko može nositi taj teret i držati u sebi istinu o sudbini neke osobe, ako ni zbog čega drugoga a ono zato što to za bližnje žrtava predstavlja tako tešku i dugotrajnu patnju i traumu.
Zar se ne mogu javiti anonimno i reći ono što znaju?
Kako razumjeti tu šutnju i prihvatiti činjenicu da netko ne želi pomoći ni onima koji se sreću s takvim bolima kao što je potraga za najbližima i nisu u stanju ni poslije toliko godina pronaći svoj mir?
Za vjerovati je da je Hrvatska napravila sve što je znala i mogla po tom pitanju, ali, može li se ovaj problem podići na višu razinu posredstvom mehanizama UN-a, EU-a, Vijeća Europe, Međunarodnog crvenog križa i svih drugih već spomenutih međunarodnih institucija?
Onaj tko misli da će Srbija popustiti zbog naših prijetnji blokadom ulaska u EU, grdno se vara. Beogradske šićardžije koje vladaju tom zemljom, taj bizantski nakot u kojemu nema mrve časti, poštenja i ljudskosti, ti opskurni likovi, fašisti i huškači koji su izazvali ratove 90-ih godina, patološki mrze sve što je hrvatsko, ali su uvijek spremni slatkorječivo nam se uvući pod kožu kad je to u njihovom interesu, sve obećati i tobože na sve pristati (i, naravno, ne učiniti ništa), a ako to ne uspije, preko Rusije i njezine diplomacije utjecati na zapadne zemlje kako bi „pritisnule“ i „smekšale“ Hrvatsku. To se događalo bezbroj puta do sada i bilo bi iluzorno očekivati da se srbijanske sjecikese i prevaranti preko noći preobrate u ljude koji imaju svoju riječ, moral i karakter, a naši političari iz državnog vrha petlju oduprijeti se Europskoj Uniji, Njemačkoj, Francuskoj ili SAD-u po bilo kojem pitanju.
Njih u Srbiji ne pogađaju naše boli. Nije ih briga ni za tisuće vlastitih žrtava čija imena kriju i danas, pa čak ne podastiru javnosti ni podatke o broju poginulih, pa kako bi onda vodili računa o osjećajima Hrvata i drugih u našoj zemlji koji tragaju za svojim najmilijima već više od četvrt stoljeća?
Srbiju se može samo natjerati na poštivanje međunarodnih normi, a što se tiče njihove dobre volje, to možemo zaboraviti. Jer, da je drugačije, ona bi odavno bila dijelom civiliziranog svijeta, a ne močvara – u svakom smislu i pogledu.
Sama činjenica da mi danas moramo agresora moliti i oslanjati se na njegovu dobru volju, sama je po sebi porazna, jer se pitanje tko je odveo te ljude i tko je odgovoran za njihovu sudbinu gotovo i ne postavlja! To je ponižavajući položaj u koji smo zapali dijelom i radi svoje indiferentnosti i naivnosti, očekujući suradnju na strani na kojoj je nema, nikad je nije bilo niti će biti.
Sjećate li se posljednjeg službenog posjeta predsjednika Vučića i onoga njegovog pompoznog naslikavanja kraj hrpe teka i papira, uz tvrdnje kako je „pokazao znak dobre volje“ i donio „važne podatke o nestalim osobama“, da bi koji dan poslije uzašlo na vidjelo kako je riječ o starim i dobro poznatim činjenicama, odnosno, potpuno bezvrijednim dokumentima bez ikakve važnosti.
Da, to su oni. Mi moramo jednom konačno shvatiti s kime imamo posla i postaviti se onako kako to logika i zdrav razum nalažu. Sve drugo je tjeranje vode na njihov mlin.
Autor / Zlatko Pinter
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**