Lili Benčik podučila prof. Matka Marušića povijesti:Odgovor na tekst prof.Matka Marušića-„Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

Na tekst Prof Matka Marušića svoje reakciju uputila je kolumnistica Branteljskog portala Lili Benčik i ukazala Prof. Matku Marušiću na neke pogrešne konstatacije u tekstu (analizi) koji je objavio na portalu kamenjar.com-pod naslovom “Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao”?

Prof.emeritus Matko Marušić postavio mi je pitanje;” Što je ovdje netočno?”

Dobra raščlamba prof. emeritus Matko Marušić. Međutim što se Istre tiče i pojmova  fašizam i antifašizam moram vas nadopuniti i djelom ispraviti.

Fašizam kao pojam dolazi od tal. fascismo, odnosno od  fascio: svežanj, snop – fasces: snop pruća sa sjekirom, koji je u antičkom  Rimu bio simbol državnih dužnosnika.  Specijalni tjelohranitelji – liktori – nosili su ispred rimskih konzula, diktatora i prefekta snopove pruća sa sjekirom, što je simboliziralo sudačku vlast. Sjekira je predstavljala moć izricanja smrtne kazne, a pruće  moć izricanja presude o fizičkom kažnjavanju. Simbol fascio nije postao tako zloglasan kao nacistička svastika. Primjerice, na američkim novčićima od 10 centi uredno se nalazio znak fascia sve do 1945. godine, a i danas je u legalnoj upotrebi na grbovima nekih organizacija.

Benito Mussolini osnovao je paramilitarnu organizaciju pod imenom Fasci Italiani di Combattimento 23. ožujka 1919. godine. Mussolini je svoju političku karijeru započeo kao političar socijalističkog svjetonazora. Međutim 1921. godine pretvorio je pokret u stranku {Partito Nazionale Fascista), te se u programu iz iste godine odrekao većine ljevičarskih ideja.  Proglasio je nepovrjedivost privatnog vlasništva, odustao od zahtjeva za konfiskacijom crkvene imovine, modificirao viziju korporativnog sustava,  najavio opsežan program javnih radova i socijalno, radničko zakonodavstvo.

Osnivanje Fašističke stranke – početak fašizma

Fašisti odmah po dolasku na vlast mijenjaju zakone  i uvode strogu cenzuru.  Uklanjanjem svih drugih političkih opcija  započinje fašistička diktatura uz pomoć squadrista  koji su bili  fašistička paravojska,  većinom iz ruralnih područja, a djelovali su od 1918-1924 godine.

Istra (osim dijela općine Kastav),  Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te Slobodna Država Rijeka, pripali su Italiji Rapalskim ugovorom koji su potpisale Kraljevina Italija i Kraljevina SHS 12.studenog 1920.godine.Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.

Međutim talijanski squadristi ušli su u Istru odmah nakon završetka 1.svjetskog rata. U noći sa 31.listopada, na 1.studeni 1918.godine, u pulski zaljev gdje je bila usidrena hrvatska mornarica, malom podmornicom ušla su dva talijanska diverzanta i postavila podvodne mine kojima su potopila admiralski brod Viribus Unitis sa oko 400 mornara, većinom Hrvata i  zapovjednikom admiralom Janko Vuković Potkapelskim. Tada su ušli i odredi squadrista u Istru znači dvije godine prije formalnog potpisa Rapallskog ugovora.

Kao reakcija na  neprestani teror squadrista koji su upadali u istarska sela i maltretirali seljake prva je pobuna u Europi protiv fašizma bila  Proštinska buna. Na Proštini, kraju malih istarskih raštrkanih sela, 20-tak kilometara od Pule, Ante Ciliga je od veljače do travnja 1921. godine bio na čelu ustanka , Proštinska buna izbila je protiv nasilja talijanskih squadrista, dobrovoljnih fašističkih odreda , koji su dolazili iz Marčane, upadali u mirna sela i maltretirali seosko stanovništvo. Gotovo u isto vrijeme pobunili su se i rudari iz Labinskog rudnika, pa je Ante Ciliga sudjelovao i u pobuni raških rudara i u osnivanju Labinske Republike. Prvi je ustao protiv fašizma u Europi, što se ne spominje, jer je kao humanist nepoćudan svima koji su zaprljali svoje ruke. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih squadri upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće , Ciliginu rodnu kuću, te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u pulski istražni zatvor, protiv 12-orice je pokrenut kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade amnestirani  i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.

Malo ili nikako ne  spominju  se žrtve koje su podnijeli Istarski rodoljubi, pravi, jedini istinski borci protiv talijanskog fašizma u Istri, jedini pravi antifašisti Ti su istarski radoljubi , narodnjaci bili proganjani, zatvarani i mučeni  od talijanskih fašista, da bi na kraju postali žrtve komunista koji su  došli u Istru i u razdoblju od 1943-1947, sve ih likvidirali ili pobacali u jame, da im ne budu smetnja ,kada osvoje vlast.

Istarski narodnjaci -kršćanski antifašisti

Bili su ugledni istarski seljaci ,koji su imali veliki utjecaj i ugled u narodu, istarski intelektualci i građani te istarski narodni svećenici.

Među svećenicima isticali su se Božo Milanović, Zvonimir Brumnić,  Josip Pavlišić, Srećko Štifanić, Bl. Miroslav Bulešić i mnogi drugi. Istarski rodoljubi, kako su se nazivali, nisu bili dio Komunističke partije. Komunistička partija, nije djelovala u Istri do 1943 godine. Za njeno djelovanje prije 1943 godine u Istri nema nikakvih dokaza ni pisanih dokumenata.Do tada titovih partizana nije bilo u Istri!

Istarski su se rodoljubi sami organizirali i pružili otpor talijanskim fašistima. Pod oružjem ih je bilo oko 6 tisuća ljudi.

Vodstvo KPH nije ni znalo što se u Istri događa. U Pazinu se 13. rujna 1943.godine nakon kapitulacije Italije, sastao Odbor sastavljen od istarskih seljaka-narodnjaka, radnika, svećenika, građana i istarskih Talijana i prihvatio Proglas tzv. Pazinske odluke u kojem stoji:

“U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest,dokazao je svima i svakom da je Istra Hrvatska zemlja i Hrvatska i ostati….. Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom…”

Zasjedanje je vodio Joakim Rakovac, a u cjelom proglasu nema ni riječi o Titu i Jugoslaviji.
O tom događaju KPH nije ništa znala. Saznaju tek kada je Ljubo Drndić ( autor proglasa ) kao Istarski izaslanik odnio Proglas u Crikvenicu Andriji Hebrangu, gdje je tada bilo njihovo sjedište.

To znači da KPH nije sudjelovao u donošenju Proglasa. Međutim Izvršni odbor ZAVNOH-a donio je 20.rujna 1943.godine  odluku da se Istra, Rijeka, Zadar i otoci priključe Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, iako je u izvornom proglasu pisalo“ matici zemlji Hrvatskoj….s ostalom našom hrvatskom braćom!

“Svi spomenuti hrvatski krajevi priključuju se matici zemlji Hrvatskoj a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslaviji”

Sa ovakvom odlukom u Istru je poslano izaslanstvo na čelu sa Jakovom Blaževićem, Savom Vukelićem da natjeraju  istarske rodoljube na ponovno zasjedanje i tako su 26.rujna 1943 godine nastale nove Pazinske odluke sa komunističkim dodacima.

Taj je datum i danas Dan Istarske Županije. No ubrzo su Istru okupirali Njemci , pa je sve do svibnja 1945 godine bila pod njemačkom vlašću.

Istarsko svećenstvo i njegova uloga ili Kako su mons. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv.Pavla za Istru odredili granicu sa Italijom.

U razdoblju Talijanske fašističke vladavine između dva rata, Istarski svećenici djelili su sudbinu svoga naroda. Mnogi su bili  proganjani , zatvarani, mučeni , napajani ricinusovim uljem i odvođeni u Italiju.

Nakon završetka ratnih operacija i ulaska Titovih partizana u Trst  pitanje granice rješavali su Saveznici pa je tu presudnu ulogu imalo  Istarsko svećenstvo predvođeno sa mons. Božom Milanovićem. Svećenici su predali Crkvene matične knjige i statističke podatke  o strukturi stanovništva u Istri. Još je jedan dokument pripremila skupina hrvatskih intelektualaca. Josip Roglić, R.Maixner, L.Černjul, M.Gržetić, I.Pucići i dr.na francuskom jeziku ,koji je objavio Nakladni zavod Hrvatske u srpnju 1946.godine pod naslovom “Cadastre national de l’Istre” sa kojim je dokazano da je 62,22% obitelji na području Istre (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla,a 26,28% talijanskog.

No ni prisvajanje zasluga istarskih narodnjaka i svećenika, nije bilo dovoljno komunistima, već su tada na scenu stupili komunistički, boljševički i unitaristički zadojeni komesari, na čiji poticaj narodnjaci i svećenici su morali nestati .

U Porečko-Pulskoj biskupiji stradalo je 15 svećenika i 3 bogoslova. Najgori zločin počinili su komunisti ubivši dva blaženika, jednog Hrvata Miroslava Bulešića, kojeg su doslovno zaklali i jednog Talijana Franceska Bonifacia, kojeg su bacili u fojbu, a tijelo mu nikada nije pronađeno.

Narodnjaci i svećenici u Istri ideološki su se razilazili sa novom vlasti. Nisu prihvaćali njihov način vladanja, represiju prema stanovništvu i svećenstvu, a zadrtim komunistima pak narodnjaci i svećenici, predstavljali su klasnog neprijatelja. Stoga su komunisti veoma brzo obračunali sa istaknutim istarskim narodnjacima . Od 1944 do 1945 prije dolaska saveznika likvidirali su gotovo sve.

Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci, koji se nisu htjeli  uključiti u KPJ, proganjani su svi neistomišljenici Komunističke partije Jugoslavije!

Milovan Antun (1907.-1945.)

Rođen je u selu Režanci, župa Svetvinčenat, zauzeti vjernik i ponosan narodnjak, otac mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog. U miru .Prijateljevao je s mnogim hrvatskim svećenicima te je bio širitelj hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme fašističke okupacije, zbog čega je bio progonjen od fašista. Širenje katoličko tiska, napose Katoličkog zidnog kalendara 1944. koji je tiskao Božo Milanović, naići će na žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri.  Pojedini partizani su se željeli dočepati i dijela njegova bogatstva te je trebalo sve učiniti da se oslabi moć i utjecaj obitelji Milovan. Oznaši su 22. ožujka 1945. nasilno Antuna odveli iz kuće i ubili. Tijelo nije nikada pronađeno! Poslije je optužnica napisana za medije kako bi se ozloglasilo Antuna i opravdao partizanski zločin. Komunistička zlostavljanja obitelji Milovan nastavila su  se i nakon rata.

Evo još nekoliko primjera:

Pavao Brajša iz Kring (1888-1944), partizani su ga odveli i 14.travnja 1944 bacili u jamu.
Legović Marko (1905-1944) također,

Fraj Šime (1882-1944),

Ivan Paljuh (1873-1944) i

Šime Paljuh (1876-1944), koji nisu htjeli  surađivati sa partizanskom vlasti ,bačeni su u jamu,

Livak Viktor (1905-1944) iz Levaki kod Motovunskih Novaki, je osuđen i pogubljen kao primjer ostalima, a presuda završava riječima: “Narode zapamti da sve ovakve izdajice biti će osuđeni kao i Livak Viktor”

Peteh Mate (1873-1945) iz Žminja , te mnogi drugi. nemoguće je nabrojitii sve koje su partizani likvidirali. Teško je doći do informacija, jer pisani tragovi ne postoje, a živih svjedoka je sve manje. Svećenik Ivan Grah iz Ližnjana prikupio je dosta svjedočenja, a i sam je bio svjedok, međutim ljudi i dan danas o tim se zločinima  boje govoriti.

To su bili jedini pravi i istinski antifašisti, koji su se borili protiv talijanskog fašizma!

Istarski rodoljubi, istarski narodnjaci i istarsko svećenstvo.

8.rujna 1943.godine Italija je kapitulirala i sa njenom kapitulacijom nestao je i fašizam, pa nije bilo više potrebe niti boriti se protiv fašizma, odnosno biti antifašista.

A to što su se komunisti proglasili antifašistima, to je samo zato da sakriju zločinački karakter i represiju  komunizma, kao najbrutalnijeg režima u povijesti čovječanstva!

Izvadak iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže ,prvo poglavlje

Sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine.

Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru”.

Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.

Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je:

Zbor je staleška organizacija svih hrvatskih svećenika Istre i slovenskih koji djeluju na hrvatskom teritoriju Istre.

Pitanje: Koliko ima svih svećenika u Zboru?

Odgovor: 52.

P.: Da li su to svi hrvatski i slovenski svećenici u Istri?

O.: Osim ovih imade još 12 slovenskih svećenika u slovenskom dijelu Istre, dakle ukupno 64.

P.: A koliko imade svih svećenika u Istri?

O.: Na to je prema prethodnom dogovoru počeo odgovarati sveć. Božo Milanović. Rekao je: 152 /sto i pedeset i dva/.

P.: Dakle talijanskih svećenika imade u Istri 88?

O.: Da, ali mi zastupamo 75 postotaka svih župa u Istri i većinu mješovitih. U Istri imade naime 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, medju koje računamo samo one, koje imadu više od 10% druge narodnosti. Prema tomu imade u Istri od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.

P.: Prema tomu imade jedan svećenik i po više od jedne župe?

O.: Da, mnogi hrvatski svećenici imadu i po dvije i tri župe.

P.: Biste li nam mogli dati popis istarskih župa?

O.: Da, imademo ga ovdje u više primjeraka i to u hrvatskom, engleskom, ruskom i francuskom jeziku. Članovi komisija su se ugodno iznenadili te su primili pojedine kopije zahvaljujući sa velikim zadovoljstvom. Predsjednik komisije je spomenuo, da je taj popis za njih od velike važnosti. Članovi su počeli pregledavati popis. Odmah iza toga rekao je jedan od njih:

P.: Kako da ste Sovinjak stavili medju hrvatske župe, kad prema popisu pučanstva od god. 1945. imade u Sovinjaku preko 200 Talijana od preko 900 ukupnih stanovnika?

O.: Jer nam je poznato da su nekoje obitelji hrvatske narodnosti, premda su upisane kao talijanske, i jer je Sovinjak poznat u našoj javnosti kao hrvatska župa. P.: Mi smo čuli, da su fašisti prognali mnogo vaših svećenika, pa kako to, da u organizaciji imadete 52 člana?

O.: Već prve godine pod Italijom moralo je uslijed progonstva otići u Jugoslaviju toliko naših svećenika, da je 60 hrvatskih župa došlo u ruke talijanskih svećenika, koji su u svim tim župama uveli u crkvama i u župnim uredima preko noći talijanski jezik. Kasnije su se progonstva nastavila pa smo ostali mi u Istri sa vrlo malenim brojem hrvatskih svećenika. Ali naša je organizacija poslije organizirala pošiljanje hrvatskih dječaka u talijanska sjemeništa i djelovanje za očuvanje njihove narodne svijesti. Tako smo uzgojili novo hrvatsko svećenstvo u Istri. Zato su medju 52 člana naše organizacije većinom mladi svećenici.

P.: Da li se je broj vaših svećenika povećao poslije oslobođenja? (To je značilo: da li je došlo svećenstvo u Istru iz Jugoslavije?)

O.: Nije, izuzevši petoricu mladomisnika.

P.: Otkada opstoji Zbor svećenika sv. Pavla za Istru?

O.: Od godine 1920. dalje, ali poslije je bio rad te organizacije obustavljen zbog fašističkog progonstva. Obnovili smo ga mjeseca augusta prošle godine te je bio odobren od Crkvene i Državne Vlasti.

P.: Prema popisu pučanstva od godine 1921. bilo je u Istri oko 90 tisuća Hrvata i 250.000 Talijana. Što Vam je o tome poznato?

O.: Bilo je baš obratno: oko 90.000 Talijana i 250.000 Hrvata. U cijeloj Julijskoj Krajini bilo je približno 600.000 Slavena – od toga 350.000 Slovenaca i 250.000 Hrvata.

P.: Kako ste došli do tog broja?

O.: Na temelju crkvene statistike.

P.: Zar je Crkva činila kakvu statistiku pučanstva?

O.: Svaka biskupija izdavala je iza svake 3 do 4 godine popis svojih župa i svećenika. U tom popisu označen je također broj stanovnika u pojedinim župama.

P.: U kakvom obliku su bili tiskani ti popisi?

O.: U obliku knjige običnog formata.

P.: Zar se je u tim popisima označivala narodnost?

O.: U popisu Tršćanske biskupije, koja je do godine 1919. obuhvatala također sadanju Riječku biskupiju, izuzevši Rijeku, označena su hrvatska mjesta i sela hrvatskim pravopisom, a talijanska mjesta talijanskim pravopisom. Na taj način se znade, gdje stanuju Hrvati ili Slovenci, a gdje Talijani. U Goričkoj biskupiji je to lako odrediti zato, jer ondje nema mješovitih župa.

P.: A tko je izdavao taj popis, i kako je dobivao podatke?

O.: Crkveni popis župa i svećenika izdavao je službeno biskupski Ordinarijat, a podatke su slali njegovi svećenici.

P.: Po kojem kriteriju su se ravnali svećenici u određivanju narodnosti?

O.: Po materinskom jeziku. Na mnogo mjesta su fašisti silili roditelje, da govore sa djecom talijanski, tobož zato, da bi djeca mogla razumjeti u školi učitelja. U takvim su obiteljima govorili roditelji hrvatski, a djeca talijanski, barem dok nijesu odrasla, jer onda su često poprimala jezik roditelja. Također u takvim slučajevima bio je uobičajeni obiteljski jezik kriterij za određivanje narodnosti.

P.: Da li su svećenici išli po obiteljima pitati, ko ima kakav obiteljski jezik?

O.: To nije bilo potrebno, jer svećenici dolaze često u doticaj sa svojim župljanima prigodom polaska k bolesnicima, blagosljivljanja kuća itd… pa ih dobro poznaju.

P.: Kako su mogli upisivati one, koji su bez konfesije?

O.: Takvih nema kod nas.

P.: Bismo li mi mogli dobiti crkveni popis u Gorici?

O.: Takav popis za Tršćansku i Porečku biskupiju mogu Vam ja dati već sutra. Time ćete imati popis za cijelu Istru, ali u njemu se dade rasuditi narodnost samo iz starog popisa prije godine 1918. Tršćanske biskupije, u kojoj je uključena bila do tada i Riječka biskupija bez grada Rijeke. Ja imadem ovdje u Pazinu popis Tršćanske biskupije iz godine 1914. i 1940. i popis Porečke biskupije iz godine 1918. i 1923. Članovi Komisije pokazali su veliko zanimanje i zahvalnost, što će dobiti taj popis. Polagali su na to veoma veliku važnost.

P.: Da li Vam je poznato, na koji način je bio obavljen popis pučanstva iz godine 1921?

O.: Po kućama su išli talijanski činovnici i upisivali su, što su htjeli, Hrvati nijesu mogli niti najmanje kontrolirati to upisivanje. Rezultat popisa nije bio mnogo vremena objavljen, tako da se pučanstvo nije na taj popis nikada obaziralo te se je činilo kao da ga nije ni bilo. Talijanske novine nijesu nikada pisale o njemu.

P.: Da li to znadete od drugih ili izravno?

O.: Ja sam uvijek marljivo pratio talijanske novine te sam uvijek nastojao naći štogod u njima o tom popisu, ali nijesam mogao o njemu nikad ništa čitati. Inače mi ne polažemo važnost samo na statistiku narodnosti u Istri još mnogo više na prostor, što ga nastavaju u Istri pojedine narodnosti. Mi stanujemo u Istri na više od 80% zemljišta, kako će Vam biti razvidno iz izručenog Vam popisa hrvatskih, talijanskih i mješovitih župa i samostalnih kapelanija. Hrvatski narod stanuje u Istri kompaktno sve do mora, a Talijani samo tu i tamo kao otočići među nama.

P.: Da li ste imali pod Italijom jezikovnu slobodu u crkvama?

O.: Spomenuo sam već prije, da je odmah prve godine pod Italijom bio uveden u 60 hrvatskih šupa putem talijanskih svećenika isključivo talijanski jezik. Mnogi se nijesu mogli niti ispovijedati jer nijesu razumjeli svećenika niti on njih. U Brigu (Sv. Vital) i na istarskim otocima vršila se je od starine služba Božja u staroslovenskom jeziku, ali je već prvih godina pod Italijom bio ukinut staroslovenski jezik i uveden latinski. Što se tiče propovjedi bilo je ovako: gdje su bili talijanski svećenici, ondje je posvuda bio uveden talijanski jezik, a gdje su bili hrvatski svećenici, ondje su oni uspjeli očuvati hrvatsku propovjed, ali uz velike poteškoće i obično uz uvjet, da su propovijedali također u talijanskom jeziku i to u vrijeme iste mise.

P.: Da li su morali propovijedati prije talijanski ili hrvatski?

O.: Prije su morali propovjedati talijanski, a poslije hrvatski. U nekim mjestima, kao n. p. u Motovunskim Novacima izlazili su ljudi za vrijeme talijanske propovjedi iz crkve, ali su ih karabinijeri tjerali natrag u crkvu. Članovi Komisije su se čudili i pogledavali. Predsjednik pita: Ako sam dobro razumio, morala se je služba Božja vršiti u latinskom jeziku, a propovjedi i ostalo u modernom jeziku?

O.: Da, bilo je tako.

P.: Da li se je mogao podučavati vjeronauk u hrvatskom jeziku?

O.: U školama se je mogao podučavati vjeronauk u materinskom jeziku samo prve godine pad Italijom ili dok je trajala koja hrvatska škola. Polovica svih naših osnovnih škola bila je ukinuta već prve godine pod Italijom, a s drugima se je to dogodilo najviše par godina poslije toga. Međutim srednje škole nijesmo pod Italijom imali niti jedan dan.

P.: O školama smo već dobili iscrpive podatke pa želimo, da se opet povratimo k vjeronauku:

O.: Htio sam nadodati, da se u Italiji niti poslije konkordata nije smio držati u školama vjeronauk od strane svećenika. Župnici u starim pokrajinama Italije smjeli su poći svake godine samo dva puta u školu, da nadziru učitelje u podučavanja vjeronauka. Međutim su vlasti kod nas silile svećenike, da idu u školu učiti vjeronauk. To se je činilo u svrhu italijanizacije djece. Ali hrvatski svećenici nijesu htjeli pomagati odnarođivanje podučavanjem u školi, pa su učili kršćanski nauk samo u crkvi. Ali u tom su bili šikanirani i često progonjeni. Mi smo mnogo puta poslali radi toga deputacije sa spomenicama u Vatikan, ali obično nijesmo imali nikakva uspjeha. Sveta Stolica je imala vezane ruke, jer nije radi nas mogla da pokvari položaj Crkve u. čitavoj Italiji. Pri tom treba uzeti u obzir, da mi nijesmo imali višega klera hrvatske narodnosti, jer u smislu konkordata između Sv. Stolice i talijanske vlade, sklopljenog god. 1929., nije mogao postati ni župnikom ni biskupom nijedan svećenik, ako njegovo imenovanje nije prije odobrila talij. vlast. Zbog toga su mogli biti imenovani samo biskupi, koji su po narodnosti Talijani i koje je talij. vlada smatrala ljudima nacijonalnih osjećaja. Mi Hrvati u Italiji bili smo podijeljeni u 4 biskupije.

P.: Gdje je sjedište Zbora i gdje stanuje predsjednik?

O.: Sjedište je Zbora svećenika sv. Pavla ovdje u Pazinu, a predsjednik je evo ovdje medu nama. – Pokazao sam rukom na Vlč. Banka. Tada su svi članovi komisije ili kimnuli glavom ili se naklonili se prema njemu. – Tada je predsjednik komisije zamolio sve tri prisutne svećenike, neka oproste, što ih u kasnoj noći tako dugo zadržavaju i potanko ispituju, jer da smatraju to ispitivanje vrlo važnim za rad komisije.

P.: Da li se smije u zoni A slobodno upotrebljavati slovenski i talijanski jezik?

O.: Da, ali je u Trstu preslabo opskrbljeno za slovenske propovijedi.

P.: Da li je to zbog pomanjkanja slovenskih svećenika?

O.: Ne, nego zato jer je u nekojim crkvama zabranjeno slovensko propovijedanje. Isto tako nema u Puli, u gradu, ni jedne hrvatske propovijedi. (Komisija se je tomu začudila)

P.: Da li nam možete imenovati župe grada Trsta i okolice?

O.: Naći ćete ih popisane u popisi župa, što ću vam sutra izručiti. Nadodajem da u dvadeset i tri mješovite župe u Istri se propovijeda u dva jezika samo u pet župa, dok u preostalih 18 župa je još uvijek isključena svaka uporaba hrvatskog jezika. Komisija se je tome veoma začudila te je zamolila za imena onih pet mješovitih župa, gdje se upotrebljavaju oba jezika. Rekao sam im ta imena i članovi komisije su si ih gledajući u popis mješovitih župa zabilježili. Nato sam im rekao, da nas talij. novine i talij. prefekti u raznim audijencama nijesu htjeli niti nazivati Hrvatima i priznavati kao takve, nego su nas zvali Istriani, Carsi i t. d.,a obično su nas imenovali imenom “alloglotti”. Poslije toga prepustio je predsjednik komisije ostalim članovima, da sami stavljaju pitanja, ako žele. Francuski delegat pitao je, kako smo uvrstili Buzet među hrvatske župe, kad po statistici iz god. 1945. imade ondje 240 Talijana i 170 Hrvata?

O.: U buzetsku župu ne spadaju samo kuće oko crkve, nego i mnoga druga sela, koja su hrvatska i broje ukupno više od 4.000 ljudi. Prema tomu broj Talijana ne dosiže 10 postotaka svih župljana.

P.: Biste li mi mogli imenovati nekoliko od tih sela?

O.: Popis svih tih sela naći ćete u knjizi, koju ću vam sutra izručiti! (Članovi su se franc. delegatu nekoliko ironički nasmiješili). Poslije toga je američki delegat M. Mosley pitao, kada je osnovano društvo Sv. Mohora i kakvo je to društvo?

O.: Društvo Sv. Mohora je književno društvo. Osnovano je god. 1924. Prije smo tiskali knjige i novine ovdje u Pazinu, gdje smo imali svoju tiskaru. Ali pazinski Talijani uništili su nam je god. 1919. i 1920. Porazbijali su nam strojeve, a slova pobacali kroz prozor na ulicu. Ondje su mjesec dana te ih je svatko smio po volji odnašati, dok ih mi nijesmo smjeli prenesti u tiskaru. Poslije smo osnovali Književno društvo Sv. Mohora kao vjersku bratovštinu sa crkvenim odobrenjem, jer nam političke vlasti nijesu dozvoljavale osnovati drugo društvo.

P.: Jesu li vam dozvoljavali tiskanje knjiga?

O.: Da lakše dobijemo dozvolu, prenesli smo tiskanje u Trst, ondje su nam više knjiga dozvolili, ali su nam također činili velike poteškoće. Uveli su cenzuru, na koju se je morala donesti knjiga nakon što je bila tiskana, a prije odobrenja nije smjela izaći iz tiskare. Na odobrenje morali smo čekati po više mjeseci. Tako su nam zadržavali koledar, dok je prošlo vrijeme zgodno za rasprodaju. Jedna knjiga pripovjesti bila je zaplijenjena zato, što su bila napisana imena hrvatskih auktora. A onda kada su knjigu vlasti u Trstu dozvolile, činili su poteškoće karabinijeri u Istri kod širenja knjiga. Ovdje prisutni svećenik L. Jurca bio je osuđen na 500 lira globe, zato, što je razdijelio knjige članovima. Članovi Komisije pogledali su ga sa velikim začuđenjem.

P.: Da li ste Vas trojica bili na jednoj župi ili u više župa i prema tome da li poznajete prilike u širem djelokrugu?

O.: Služili smo svi u više župa. … Pretsjednik je upitao: da li imadu pretstavnici svećenika uzevši u obzir spomenicu, koju su nam sada izručili, još štogod nadodati?

O.: U vrijeme narodne borbe pod Austrijom učinili su hrvatski političari popis onih istarskih Talijana, koji su Talijani od starine. Nabrojili su ih 24.000. Da Talijani potječu većinom od Slavena, dokazuju njihova slavenska prezimena, koja su fašisti promijenili. Hrvatski karakter Istre dokazuju također hrvatska imena svih polja, dolina, brežuljaka, rijeka itd…, koja rabe također Talijani. Hrvati i Slovenci u Istri imadu svoje narodne pjesme, priče, nošnje, običaje itd…, a Talijani u Istri svega toga nemaju. Iz toga se vidi, da su oni bez kulturnog doticaja s talijanskim narodom. Naši su ljudi u Istri toliko pretrpjeli pod Italijom, da bi radije premnogi umrli nego opet došli pod Italiju, a svi bi shvatili to kao svoju najveću nesreću. Mi smo kroz 25-godina tako spoznali mentalitetu Talijana, da smo uvjereni, da su oni moralno nesposobni da budu pravedni sa drugim narodom. Za najnaravniju granicu između Italije i Jugoslavije smatramo Jadransko more. Istra je s istočne strane Jadranskog mora. Zato spada k Jugoslaviji i Balkanu. Gdje svršava Jadransko more i gdje je ušće rijeke Soče, ondje je od starine etnička granica između kompaktno naseljenih Slavena i Talijana. Kad bi zapadna Istra bila dodijeljena Italiji i kad bismo prema tome u tako malenoj zemlji mogli svaki dan gledati more a ne bismo mogli dolaziti do njega, smatrali bismo nužno takvu granicu kao provokaciju. U tom slučaju ne bi niti Talijani uz zapadnu obali mogli živjeti. Istra je također geografski i ekonomski jedna cjelina i zato Vas molimo, da nam ne dijelite našu Istru. Zahvaljujemo Vam što ste nas primili i saslušali, a drugo nemamo što nadodati. …

Na to nam se je svoj trojici pretsjednik Komisije zahvalio te se je s nama dogovorio, da ćemo im donesti crkveni popis župa drugi dan u 10 sati. To smo i učinili i to u dvosatnom razgovoru i tumačenju pred petoricom članova raznih delegacija.

Stoga Nećemo više totalitarne režime! Želimo živjeti u demokratskom društvu, vladavine pravde i jednakih prava za sve stanovnike Hrvatske i Europe!

To je jedino ispravno, a ne podobnost antifašista, a nepodobnost ostalih političkih opcija. Vladavina zakona koji jednako vrijede za sve, a ne po Titovoj uzrečici  „ne treba se držati zakona kao pijan plota“. garancija je očuvanju ljudskih prava , slobode i  ljudskog dostojanstva, a ne antifašizam! Antifašizam se kompromitirao i proizveo veći broj žrtava nego fašizam i nacizam zajedno.

Autor /Lili Benčik