Samoubojstva su u našem društvu još uvijek nešto o čemu se „tiho“ govori, ili se uopće ne govori i ne piše. Od početka Domovinskoga rata suicid je izvršilo i preko 3000 hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Točan broj ne zna nitko. O tome postoje i rijetke knjige. A o ovoj strašnoj temi itekako bi se moralo govoriti, ako ništa drugo, a ono kako odvratiti ljude od vješanja ili pak pucanja u glavu…
Svakog 10. rujna obilježava se Svjetski dan prevencije samoubojstava. Pojedini psihijatri o tome znaju napisati i neki tekst ili komentar. Malo ili ništa. Tako među ostalim čitamo da je „samoubojstvo tragičan čin i ne postoji jednostavan razlog i povod za njegov pokušaj ili izvršenje. Povod može biti bilo kakav, nekad naoko i banalan, a razloga je uvijek više i dublje su i intimnije prirode. U najvećem broju slučajeva samoubojstvo je posljedica nemogućnosti uočavanja i rješavanja životnih problema.“ Također se navodi kako su stanja poput depresije, tjeskobe ili ovisnosti umnogome povezani uz suicidno ponašanje i povećanja rizika. No, na pojavu suicidnih misli utječu i drugi, vanjski faktori, poput gubitka važnih odnosa, iskustva obiteljskog nasilja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja…
O samoubojstvima hrvatskih branitelja objavio sam i knjigu s nazivom „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), koju je likovno opremio Boris Ljubičić. U njoj je objavljeno i niz žalosnih slučajeva suicida ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, a i neki znanstveni članci i komentari.
Veliko je pitanje bilo i ostalo zašto se ubijaju oni koji su prošli rat, koji su mogli poginuti, odnosno zašto su „prolupali“ nakon što su se vratili kući?
Hrvatski branitelji i to još kao pobjednici u Domovinskome ratu „pukli su po šavovima“, dobrim dijelom, kad su se vratili na svoja radna mjesta, ili ona u trenutku njihova povratka više ih nisu ni dočekala. Oni koji su ostali u svojim kancelarijama, dok su oni ratovali, naprosto su se „zacementirali“ i uglavnom su ih dočekivali pitanjima – tko vam je kriv što ste otišli u rat, mogli ste kao mi sve lijepo gledati na televiziji!
Kad je recimo bio gradonačelnik Grada Koprivnice Zvonimir Mršić, koji se školovao u gotovo „svim“ vojnim školama bivše SFRJ i koji je munjevito napredovao u poslovnoj karijeri jednom je navodno izjavio na sastanku branitelja – Idite tražiti pomoć od onih koji su vas poslali u rat! S druge pak strane pojedini šefovi „Podravke“ (to dobro znam jer sam tamo godinama radio kao novinar) iz dna duše mrzili su branitelje, a najgori je bio Šestak. On je navodno „krivac“ što su se u njegovo vrijeme dva hrvatska branitelja u kratkom roku ubila, iako su bila dobro situirana. Nisu mogli podnijeti njegov „teror“ ismijavanja branitelja, a kasnije se pokazalo da je i on jedan od onih koji su bili okrivljeni za teški kriminal u ovoj tvrtki. Na sastancima branitelja znao je reći da je on član folklorne skupine, pa se time ne „diči“!? Ili, pojedini psihijatri vrlo će vam lako objasniti što ljude dovodi do suicida, ali ne i tko je kriv što su došli u takvu situaciju da sami sebi i to na najokrutnije načine, poput rezanja vrata motornom pilom, samozapaljenjem i drugim strašnim načinima oduzmu život.
Samoubojstva se nažalost ne istražuju. Međutim, veliko je pitanje, jesu li baš svi suicidi – suicidi? Netko vas primjerice može baciti s mosta, objesiti, baciti pod vlak… kako se zna da je baš on to sam učinio i to pretežno iz – čista mira?
Ništa nije slučajno, pa ni takve stvari.
Obično se može čuti da se netko ubio jer je bolovao od PTSP-a. Ima i takvih slučajeva, ali su iznimno rijetki. Prije bi bilo, kad govorimo o samoubojstvima hrvatskih branitelja, da se najviše ubijaju zbog nepravdi u društvu. Pojedini političari u najvećoj su mjeri krivi i za takve stvari. Ponašaju se bahato, troše sve i sva, zapošljavaju kada i koga hoće, utječu na dodjelu kredita u bankama itd. i tako redom, a malo je tko od njih sudionik Domovinskog rata.
Eto, u Koprivnici je bio jedan župan koji je na sastanku s udovicama poginulih branitelja uz ostalo rekao: Pa, i ja sam „stradalnik“, svaki drugi dan vratim se kući oko jutra!
U Zagrebu se svojedobno zapalio jedan branitelj jer nije mogao plaćati porez. Otvorio je malu tvrtku i naravno propao. U Drnju se zapalio hrvatski branitelj jer su ga maltretirali u Bilokalniku, čak je i svojoj supruzi i djeci ostavio zadnje novce za – sprovod. Drugi se branitelj također zapalio u Lepavini (pred svojom djecom) kad ga je zaustavila policija, jer se vozio svojim autom po selu, s hrvatskom zastavom, u znak protesta protiv gostovanja jednog srpskog pjevača. U Lipovljanima se raznio bombom otac četvero djece.
O tim i takvim slučajevima obično se izvještava ovako:
- „U obiteljskoj kući na otoku Pagu 18. ožujka 2009., supruga i sin 50-godišnjeg hrvatskog branitelja i bivšeg policajca pronašli su njegovo mrtvo tijelo u garaži. Uzrok smrti nije poznat, a pretpostavlja se kako se radi o samoubojstvu“.
Jedan se prije samoubojstva oprostio ovim sms-om:
- „Zbogom prijatelju, sad ću progutati metak, svega mi je dosta. A..“
O onim hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji koji obole od najtežih bolesti nitko ne brine. Prepušteni su sami sebi, odnosno nekolicini dobrotvora. To znam i iz osobnog iskustva. Čak što više kad saznaju da si teško obolio još te prije nastoje „otpratiti“ na drugi svijet. Gamad, što drugo.
Bojimo se da se o samoubojstvima ne govori i ne piše iz razloga da netko one koji bi trebali voditi kakvu-takvu skrb o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo to ne čine, već se brinu samo za sebe i svoje. (Svaka čast iznimkama).
Da, tu i tamo čitamo da se ubilo neko dijete i od pokojeg hrvatskog tajkuna – od prevelike doze droge! Većina branitelja nema ni za kruh, a kamoli za drogu!
A kako je tek onim hrvatskim braniteljima čija su se djeca ili drugi najbliži ubili jer više nisu mogli podnositi patnje kroz koje su prošli i prolaze njihovi očevi, braća i drugi nakon povratka s bojišta?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)