Upućeni ističu kako su i protekle godine rodile maginje – plodovi planike većinom svjetlocrvenkaste i crvene boje koja je pokazatelj zrelosti – kao nikad do sada. Tvrde kako je riječ o zaboravljenom voću, makar je korisno i ljekovito, od kojeg se pravi marmelada, džem, sokovi, liker, vino i peče rakija. No planika uspijeva u primorskim predjelima Hrvatske, uglavnom na otocima te u priobalju – na prostoru od Istre do Dubrovnika, ali i Igala te Herceg Novog, čak do 900 metara nad morem. Najviše je ima na jugu Hrvatske, u okolici Dubrovnika, na otocima Korčuli i Mljetu, dakako i na Pelješcu, ali i na obroncima Rilića (južni ogranak Biokova) do 800 metara nadmorske visine te na rubovima živopisnih Baćinskih jezera u zaleđu Ploča i ušća Neretve, gdje je samonikla autohtona biljka poput inog mediteranskog dekorativnog raslinja.
Osim što je planika ukrasno raslinje, ima i korisne i ljekovite plodove – maginje
Naime, planika se uzgaja i kao grm ili nisko krošnjasto stablo te je cijenjena i kao ukrasna biljka. Stručnjaci poručuju kako je ona zanimljiva i kao spoj prenijete hortikulturne biljke iz dalmatinsko-istarskog krša Mediterana u vrtove kućnih dvorišta, hotela. Ljubitelji prirode kažu kako je planika itekako zanimljivo raslinje ne samo svojom krošnjom i deblom, nego i korisnim plodovima – maginjama, naglašavajući kako ona predstavlja i zimzeleni ukras, pogotovo ako se sadi s kupinama.
Stručnjaci kažu kako odlično podnosi niske i visoke temperature, sušu, ali ju treba pratiti tijekom rasta nakon što se posadi. Dodaju kako se planika može lako prilagoditi i oblikovati prostoru gdje raste, a također je prepoznatljiva po svojim plodovima koji su različite veličine i boje, gotovo poput trešnje, žižule te raskošnim listovima kao u masline, ipak tek nešto blijeđi s oštrim rubovima.
Planika je zanimljiva i zato što istodobno ima bijele cvjetove i plodove koji zriju. Inače, plodovi planike (maginje) su ukusni te sadrže znatnu količinu vitamina C. Mogu se jesti s dodatkom šećera, ali su malo kiselkasti – originalni kad se izravno uberu s grma, posebice na oko 800 – 900 metara nad morem te odmah jedu. U svakom slučaju, ugodna je za oko, a maginje se beru u različitim fazama, baš kako dozrijevaju početkom jeseni. Dok su joj neki plodovi zreli, neki joj pak istodobno cvjetaju, oblikuju se i rastu, a kolika će im biti veličina ovisi o klimatskim uvjetima tijekom ljeta, odnosno o kiši i suši. Naime, planika u isto vrijeme stvara sitne cvjetove koje posjećuju pčele i bube zato što tijekom listopada, studenoga i prosinca na Mediteranu odnosno u navedenom području nema mnogo inog cvijeća.
Maginje se beru na izmaku rujna i pragu listopada
Inače, planika ljubi mediteransko područje s blagom klimom, a kako je prilagodljiva može lako uspijevati na bilo kojem tipu tla u tom podneblju, ali joj je ipak poželjno zemljište crnice i crvenice. Krošnja i mladice planike su na dohvat ruke ljudima, prilagodljive za berbu, a prepoznatljiva je u brdima te u dalmatinskom kršu, dakako i u botaničkim vrtovima, u okolišu obiteljskih te hotelskih objekata.
Plodovi su joj zdravi, malko kiselkasti, i ugodne arome, dakle, jestivi su pticama i ljudima, maginjo-ljupcima, a u njima nema koštica. Znalci ističu kako se maginje koriste i u kozmetici, uglavnom kao dodatak kremi za njegu lica. Maginje se beru lako, dakako pažljivo i nježno jer su posve mekane kad su zrele. Zatim ih nekoliko dana treba poželjno staviti u hladnjak te ih pripremiti za konzumiranje, baš kao i ostalo voće i povrće.
Tako maginje podsjećaju na jagode, blaga okusa, pa bi mnoge maginjoljupce mogle navesti da ih mogu jesti koliko god žele, čak i u nedogled. Ako bi se tako ponijeli, napravili bi pogrešku jer se dnevno može konzumirati najviše sedam plodova planike i mjerodavni stručnjaci ističu kako je toliko vitamina C dovoljno svakoj osobi. Ako bi ih u jednom danu pojele više od sedam, te bi osobe imale i znatnih probavnih problema. Maginje, dakako, spadaju u privlačno voće koje, i nakon što se prerade odnosno skuhaju, zadrže visoku količinu vitamina C pa je i zato idealno, kao zamjena za svježe voće. Podsjetimo kako su ne tako davno siromašniji seljaci i radnici ubrali, prikupili toliko maginja da su od njih ispekli oko vagon rakije. Prije toga ubrane plodove od planike stavljali su u drvene kace i bačve te ih gnječili. U takvu stanju ostale su oko dva mjeseca, što je ovisilo o temperaturi podruma.
Maginje se koriste i u kozmetici kao dodatak kremi za njegu lica
I žižule su također zanimljive, dakako i korisne ne samo kao ukrasno stablo, nego i kao zdravo voće, čija je kolijevka područje Skradina i okolice, zaleđe Šibenika, kao i ini predjeli Dalmacije – u priobalju i zaobalju. Rastu i izvan urbane sredine, u voćnjacima i obiteljskim vrtovima, a mogu se vidjeti i u hotelskim okruženjima te u gradskim parkovima dalmatinskog podneblja. Berba plodova žižule je u punom zamahu na izmaku jeseni i pragu zime.
Naime, plodovi žižule najviše se nude na tržnicama u Skradinu, Šibeniku, Trogiru, Splitu. Žitelji Skradina i okolice toga grada u Šibensko-kninskoj županiji ističu kako je njihovo područje itekako pogodno za uzgoj žižule, makar joj je stablo bodljikavo. Zato svi moraju biti oprezni dok beru to voće, inače vrlo cijenjeno, za kojim je izražena potražnja kupaca i potrošača na tržištu, uglavnom tijekom zime. Plodovi žižule su crvene boje, veličine trešnje odnosno nešto veći od višnje – kvalitetni, ljekoviti. To, među inima, ističe Jerka Bačić iz Skradina, koja godinama uzgaja i njeguje to voće.
„Skradinsko područje je itekako pogodno za žižule. Neki naši susjedi ipak prskaju svoja stabla žižule, ali ja to ne činim. Prskaju ih ona kućanstva koja imaju više stabala. Inače, žižula ima svuda u Skradinu i okolici, ta je biljka otporna na sušu. Neki kažu kako je to voće došlo u ove krajeve iz Italije, neki tvrde kako ono potječe iz Kine. Prve plodove beremo negdje krajem rujna, dok je glavna berba plodova žižule u listopadu i studenome. Žižula, na sreću, sazrijeva postupno što je dobro. Ona je, inače, bjelogorično drvo, ali u obiteljskom vrtu služi i kao ukras, bez obzira što je bodljikavo. Najbolji trenutak berbe tog voća prepoznat ćemo po tome što su plodovi žižule crvenkasto-smeđe boje, dok im je okus sličan okusu malih proljetnih krušaka. A kad se osuše, žižule podsjećaju na okus datule. Zato ju mnogi nazivaju i zimskom datulom“, uvjerljivo će Jerka Bačić.
Kolijevka žižule je Skradin s okolicom čiji su plodovi korisni i ljekoviti
Mjerodavni stručnjaci tvrde kako stablo žižule, unatoč elementarnim nepogodama primjerice dugotrajnoj suši i ekstremnim niskim ili visokim temperaturama, mrazu i eventualnom snijegu, ipak donosi obilje plodova, makar joj urod bude tek za trećinu od mogućeg.
Neki opet kažu kako je žižula otpornija na zimske nego na ljetne uvjete, primjerice na sušno razdoblje pa ju tada valja redovito zalijevati. Skradinjani ističu kako je najteži posao oko te biljke berba plodova zbog bodlji, u odnosu na ino voće. Od njih doznajemo kako se žižula može raznositi i sjemenom, odnosno njezinim malim, sitnim košticama koje se nalaze u sredini ploda, a sadi se na proljeće. Još kažu kako se ta biljka u pravilu uzgaja rasađivanjem mladica. „Tako radimo mi, u Skradinu i okolici. Iz starog stabla odnosno korijena izrastu mladice, staro granje se uklanja obrezivanjem. Negdje u veljači kada žižula miruje i kada nema lišća, izvadi se mlado stablo s korijenom, zasadi se u posudu te se redovito i obilno zalijeva tijekom proljeća, ljeta i jeseni. Raste vrlo sporo, ali brzo stvara plodove, čak u svojoj trećoj godini“, poručuje nam Jerka Bačić.
T.H.