Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas…
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?
Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.
O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).
Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?
Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?
Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?
Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!
A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.
Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?
Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.
U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
