Koliko se god mi jučer sjećali našeg prvog Predsjednika, teško je ne upasti u oči nelogičnosti između govora i djela onih koji se pozivaju na njega samoga u političkom životu…
Barem za 20. godišnjicu njegove smrti zaslužio je da mu se počast oda na mjestu koje je on u svojim promišljanjima i viziji vidio kao mjesto na kojem će se obilježavati ovakvi i slični datumi. Nije ga radio za sebe, već za pokoljenja koja dolaze, kao mjesto hrvatske povijesti neopterećeno bliskom prošlošću, koje je trebalo simbolizirati tešku povijest hrvatskog naroda.
Sjećam se prve hodnje gardista Zadar-Medvedgrad, 1996. godine i počasti koje su dane na tom mjestu.
Ali, pregazilo nas vrijeme, rodili se neki novi koji misle da život počinje od njih samih, te sebi podižu nove spomenike kako bi ostali i poslije ovog života zapamćeni.
Nadam se da će ovo mjesto dobiti značaj koji zaslužuje, ako nista drugo u sjećanje na prvog hrvatskog Predsjednika, koji je iako na izmaku ovoživotnih snaga svoje zadnje polaganje vijenaca napravio upravo na ovom mjestu, napisao je brigadir u miru Jozo Ribičić na facebooku…
Napomena i opaska svima koji se pozivaju na Dr. Franju Tuđmana
Dana 1. studenoga 1999. godine, baš na blagdan Svih Svetih, prvi predsjednik Republike Hrvatske i njezin utemeljitelj dr. Franjo Tuđman posljednji put se pojavio prije svoje smrti u javnosti. Bilo je to na Oltaru Domovine na Medvedgradu koji je nakon predsjednikove smrti postao zapušten i zaboravljen iz čisto političkog revanšizma i općeg obračuna sa svim oblicima potvrde hrvatske državnosti i borbe za slobodu (promjena Dana Državnosti, ukidanje dvodomnog Sabora, ukidanje počasne hrvatske vojske pred parlamentom, novi državni blagdani, opći proces tzv. detuđmanizacije na svim razinama i dr.).
„Nehajan odnos prema simbolima nacije više je znak pomodarskog podilazećeg provincijalizma nego postmodernizma kakvim bi se htio predstaviti.“
„Oltar nije građen s namjerom da zaživi u narodu već da bude mjesto gdje će predstavnici drugih država odati Hrvatskoj poštovanje.“ – Zlatko Vitez, glumac
„Simboličnu i stvarnu vrijednost Oltaru domovine može dati jedino državni vrh, koji od 2000. pokazuje neodgovornost prema državnim vrijednostima, nacionalnom identitetu i nacionalnim simbolima.“ – Božo Skoko, politolog
Dana 30. svibnja 1994. prvi je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zapalio vječnu vatru na Oltaru domovine na Medvedgradu. Događaj je ostao zabilježen kao dan kada smo dobili spomenik slobodi domovine i svim hrvatskim junacima – osobito onima u Domovinskom ratu – koji su za nju dali svoj život, najviše što su mogli. Ujedno, bilo je to i posljednje javno mjesto na kojemu se predsjednik Tuđman, vidno iscrpljen teškom bolešću, pojavio prije smrti. Bilo je to na današnji dan, malo prije svoje smrti 1999. godine.
Oltar domovine zamišljen je kao svenarodni spomenik, središnje mjesto ceremonijala obilježavanja posebno Dana državnosti, mjesto koje će osim Hrvata posjećivati i svi drugi kada žele odati poštovanje našoj domovini i iskazati pijetet poginulima za njezinu slobodu. Spomenik, djelo kipara Kuzme Kovačića, umjeren je i primjeren, mnogo uspjeliji od mnogih drugih vezanih uz Domovinski rat. Kovačić je na njemu počeo raditi ratne 1992. godine. Izveo ga je tako da predstavlja hrvatski grb, sastavljen od velikih kamenih blokova iz svih hrvatskih županija, staklenih elemenata koji predstavljaju more te od vječnog plamena.
U vrijeme kada je spomenik postavljen bilo je zamjerki na izbor lokacije i imena kao i neslaganja estetičke naravi. Ali sva krivica Oltara domovine zbog koje je danas (namjerno) zaboravljen samo je i jedino u tome što ga je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. otvorio Franjo Tuđman. Sve ostalo puko je traženje izlika. Nakon njegove smrti nova je vlast – u valu detuđmanizacije – započela s demontažom nasljeđa stare vlasti. Nacionalni simboli, rituali, spomenici i datumi, uvedeni za stare vlasti, nova vlast je ukidala, premještala i marginalizirala kao da je riječ tek o političkim simbolima omrznute vlasti. Umišljenost i lakoća s kojom je jedan spomenik kakav je Oltar domovine uvučen u sferu obračuna s političkim protivnicima, skupljanja jeftinih bodova, inženjeringa opstanka na vlasti, čin je nezamisliv u civiliziranom svijetu. Tako je s Medvedgrada povučena vojna straža, a Oltar domovine izuzet iz državnog protokola (koji je predviđao da strani državnici u prigodi državnih posjeta pred njim iskazuju počast zemlji domaćinu) te izručen skrbi administracije i prepušten na milost i nemilost huliganima i vandalima. Posljedica je toga da je Oltar domovine bio zarastao u travu i šipražje, a kameni i stakleni elementi popucali su, dok su oni manji, suze, ukradeni.
M.M.Braniteljski portal
Iz drugih medija;
1)-Obilježen Dan državnosti na Medvedgradu…