Nikada se ne smije zaboraviti, kao Katolici i vjernici moramo oprostiti a djeca i mladi neka nauče kako se krvlju branitelja i Hrvatskog naroda stvarala Slobodna i Neovisna Hrvatska. Ovih nekoliko rečenica posvećujem Hrvatima koji su ubijeni premlaćivanjem u srpskim logorima…
Na današnji dan prije 28 godina (22. 12. 1991.), zatvoren je zarobljenički logor Stajićevo zbog neljudskih uvjeta u kojima smo boravili više od mjesec dana (štala za goveda u kojoj je bilo smješteno između 1300 i 1500 ljudi).
“Ujutro su nas sve postrojili, provjerili brojno stanje a potom poimenično prozivali više od pola sata. Zapovijeđeno nam je da pokupimo svoje stvari i krenemo u autobuse koji stoje parkirani uz veliku štalu. Presretni smo jer očekujemo da nakon mjesec dana izgladnjivanja, ponižavanja i mučenja napokon odlazimo u razmjenu.
U autobusima zapovijed “glavu dole ruke na leđa”, slijedi duga vožnja bez batinanja a što nam daje nadu da putujemo prema Hrvatskoj ili barem Bosni. Negdje oko 18 sati ulazimo u nepoznati grad a vrlo brzo u veliki zatvor opasan debelim i visokim zidinama sa stražarskim kulama na svakih pedeset metara.
Jedan po jedan autobus zaustavlja se ispred ulaza u zgradu osvijetljenu velikim zatvorskim reflektorima a ispred ulaza u špaliru stoje dva reda vojnih policajaca koji u rukama drže palice.
Na nogama imam “Zenga” čizme koje sam zbog velike hladnoće u Stajićevu skinuo sa nogu suborca kojega su ubili nekoliko dana prije zatvaranja logora. Čujem kako policajci urliču: “Evo ovaj je Zenga” a onda bjesomučno lome suborce koji na nogama imaju “Zenga čizme”. Na redu sam, istrčavam svom brzinom a onda se zabijam u suborca ispred sebe, ovaj u onoga ispred i tako sagnuti gotovo do zemlje primamo udarce po vratovima, leđima i slabinama. Utrčavamo u hodnik a onda jedan iza drugoga trčimo stepenicama na prvi kat zgrade.
U Hodniku nas postrojavaju udarcima palicama, ruke moraju biti prekrižene iza leđa, noge raširene a glava čelom naslonjena na zid. Kada udaraju palicom po leđima glava od trzaja čelom udara u zid tako da hodnikom odjekuju zvukovi tupih udaraca palicom po tijelu, udaranja glava o zidove i jauci mojih suboraca.
Nakon prozivke utjeruju nas u spavaonice gdje se nastavljaju premlaćivanja a na kraju dolazi neki pukovnik koji nam govori da se nedavno vratio iz Hrvatskog zarobljeništva i da se nalazimo u vojnom dijelu velikog Niškog zatvora.
Policajci odlaze a mi onako znojni u smrdljivoj odjeći padamo na namještene krevete prekrivene bijelim plahtama nakon mjesec i pol dana koliko smo ležali na betonu prekrivenom tankim slojem smrdljive slame. Potpuno su nam slomili duh, gladni smo, jadni i isprebijani, vjerovali smo da idemo u razmjenu a odveli su nas na jug Srbije u zatvor iz kojega je nemoguće pobjeći…
Mislili smo da je logor Stajićevo “pakao” zbog svakodnevnog mučenja i premlaćivanja, neljudskih uvjeta, izgladnjivanja i spavanja na ledenom betonu gdje smo se grijali jedan od drugoga ležeći poput sardina na boku, …
Za razliku od logora Stajićevo u logoru Niš smo imali svaki svoj krevet i grijanje ali je po brutalnosti, mučenju, ponižavanju, iživljavanju i mržnji bio još gori od onoga što smo mi mislili da je bio “pakao”…”
Nakon gotovo godinu dana od izlaska iz trećeg logora još uvijek se nisam tjelesno oporavio i imao sam nešto više od 60 kilograma