“Ekološka je kriza ponajprije kriza morala
i zbiljski prijezir spram čovjeka.“
(papa Ivan Pavao II., 1990)
U svakoj sunčevoj zraci, kapljici rose, povjetarcu, bjelini oblaka i igri sjena pod krošnjama, u svakome cvijetu, listu, grmu, razgranatom drvetu, u napuklinama stijena i mahovini koja se iz njih promalja, u planinskim vrhuncima i prostranim ravnicama, u bistrini i žuboru rijeka i potoka, u šumu mora, u dugi čije nas čarobne boje opijaju i zanose, u pahuljama snijega što nam spletom svojih jedinstvenih i neponovljivih filigranskih ornamenata šalju tajnovitu poruku i plijene ljepotom, čistotom i bjelinom, u harmoniji kitnjastih zimskih pejzaža čiji uresi izazivaju divljenje i nevjericu, u zelenilu travnatih i mirisnih pašnjaka, u hladovini stoljetnih šuma i huku slapa koji se razbija o litice, u prostranom nebeskom plavetnilu, smaragdnoj modrini jezera i tajnovitosti morskih dubina, u pjevu ptica, šarenilu krila leptira i glasanju cvrčka, u titraju vilinog konjica, šumu povjetarca i zavijanju sjeverca, u tromom hodu surog medvjeda i gracioznom skakutanju šumske košute, u zenici oka koje sve to vidi…gdje god se osvrnemo, što god rukom taknemo, na što god pomislimo, gdje god nam pogled padne, vidi se i osjeti Božji prst.
Samo je ruka svemoćnog Tvorca u stanju izgraditi ovako čaroban, savršen svijet i stvoriti tako jedinstvenu i neponovljivu harmoniju. Samo On koji vlada prostorom i vremenom, materijalnim i onostranim mogao je tako minuciozno, nepogrešivo, filigranski točno i precizno posložiti kockice ovog nevjerojatnog mozaika do najsitnijih detalja: stvoriti nas i svijet koji nas okružuje, ono što još uvijek ni izbliza nismo u stanju pojmiti i sagledati, pa u konačnici niti dokučiti svrhu njegova i našeg postojanja.
Ostajemo bez daha i riječi zadivljeni i opčinjeni Njegovim djelom i s pravom osjećamo strahopoštovanje, a u nama se javlja bezbroj pitanja bez odgovora.
Kako? Zašto? Čemu sve to? Gdje je početak a gdje kraj?
Bogu je bilo dovoljno 6 dana da bi stvorio svijet i nas u tom svijetu, a mi ga otkrivamo već desetke tisuća godina i ne znamo gotovo ništa o njemu. I tako malo o sebi samima.
Slabo poznajemo i svoje tijelo. Nije nam poznata funkcija najvećeg dijela sive tvari ljudskoga mozga. Za nas su i vlastite misli i snovi još uvijek zagonetka. Gubimo se u labirintima vlastite svijesti i podsvijesti tragajući za odgovorima. Vrtimo se u začaranom krugu. Teško nam je priznati da nešto ne znamo. I nismo u stanju prihvatiti svoja ograničenja i shvatiti koliko smo krhki i maleni pod zvijezdama. I prolazni – poput putnika na peronima.
Zanosimo se osvajanjem drugih planeta a ne poznamo ni ovaj na kojemu živimo. Još uvijek otkrivamo nove biljne i životinjske vrste i skrivene tajnovite oaze u predjelima o kojima ne znamo ništa. I dalje drhtimo i strijepimo pred olujama, poplavama, potresima, požarima, kao i prije pet tisuća godina. Nismo čak u stanju definirati ni svoje osjećaje i pojmove kojima se svakodnevno služimo i smatramo ih tako važnim za vlastiti bitak (ne znamo objasniti sebi ni drugima što su: emocije, misao, ljubav, istina, sreća, vrijeme, prostor, materija, energija…).
Nemamo odgovor ni na temeljno pitanje naše egzistencije: Što je život?
Ne znamo gdje prebiva ono što zovemo “dušom” i zašto kad nas to “nešto” što zovemo “dušom” napusti više nismo ljudska bića nego mrtva materija. Ne znamo kako nastaje niti kako nestaje, ali smo itekako spremni poigravati se životom. Znamo da je nešto posebno, dragocjeno, jedinstveno i neponovljivo, a ipak smo ga tako često spremni uništititi.
Gotovo ništa ne znamo o sebi i svijetu koji nas okružuje, ali želimo se igrati „boga“. I pokušavamo to. Relativiziramo prirodne datosti i zakonitosti i zanosimo se time kako smo sve u stanju prilagoditi svojim interesima i potrebama. Eksperimentiramo s ljudskim, životinjskim i biljnim genima, nastojimo „modelirati“ ljudsko biće i uskladiti ga s nametnutim shvaćanjem„idealnog“ i „savršenog“ pri čemu gubimo iz vida kako je to put ka njegovoj potpunoj, posvemašnjoj i nepovratnoj dehumanizaciji i degradaciji. Čovjeka želimo „ukalupiti“ u unaprijed nametnute sheme, zagovaramo potpunu slobodu a odavno smo robovi svojih materijalnih prohtjeva i nametnutih klišeja življenja i ponašanja, dekadenciju i destrukciju proglasili smo „progresom“, a zdrav pogled na život i ljudsku egzistenciju „opasnošću“ i „nazadovanjem“.
Kreacionizam je za mnoge opasnost, a banalna i do krajnosti banalizirana teorija evolucije spasonosno „rješenje“ i “objašnjenje” misterija svijeta i života. Svojim nesavršenim i ograničenim umovima nismo u stanju shvatiti i razumjeti ništa, a uvjeravamo sami sebe kako sve znamo. I možemo.
Mi ljudi slovimo kao jedina razumna bića na planetu. No, ponašamo li se tako? Je li razumno voditi ratove i ubijati ne samo živi svijet oko sebe nego i vlastitu vrstu, je li moralno otimati, varati, krasti, mrziti se, činiti zlo? Nismo li dobili razum upravo zato da budemo u stanju održati međusobnu harmoniju i ravnotežu s okruženjem? Zašto uporno režemo granu na kojoj sjedimo?
U ime “napretka” već stoljećima uništavamo vlastiti embrij, ovu oazu života što nam ju je darovao Stvoritelj, zaboravljajući da Zemlju nismo naslijedili od predaka nego je pozajmili od potomaka (kako jednom davno reče mudri poglavica Siouxa, Bik Koji Sjedi).
I što smo postigli? Jesmo li sretniji nego prije 200, 300, 500 ili tisuću godina? Okružili smo se strojevima kojima smo sluge, a ne gospodari! Što smo više “napredni” sve smo manje ljudi, jer usporedo s gomilanjem materijalnih dobara duhovno siromašimo, odričemo se moralnih normi i etičkih načela i prestajemo biti ono što još uvijek mislimo da jesmo.
Pokretači našeg „progresa“ su pohlepa, proždrljivost, bezglava utrka za materijalnim, profit po svaku cijenu.
No, kad dođe vrijeme, Tvorac će svojim moćnim prstom ponovno sve dovesti u savršeni red.
On je jedini koji to može.