Dva službena i tko zna koliko još neslužbenih napornih dana odradio je Ivica Kostelić na Snježnoj kraljici. Čvenk smo dogovorili nakon večere u Tomislavovom domu…
– Kratko dečki, rekao nam je vidno umorni Kostelić, donosi sportske, dok je sjedao za stol, iako na kraju nismo ispoštovali molbu. Razgovor je tekao sam od sebe, a Ivica se dotaknuo stvari koje ga smetaju u današnjem skijanju. No, za početak smo ga zamolili za rezime nastupa domaćih skijaša. Podsjetimo, tek se Rodeš ubacio među bodove 25. mjestom.
– Nismo imali sreće jer su u prvom laufu ispali Elias Kolega i Matej Vidović i time nismo ispunili cilj kojem smo se nadali. A što se tiče Istoka, nije to bilo ništa posebno, u prvoj vožnji je trebalo dosta riskirati da bi se približio vrhunskom rezultatu. Nikić me nije iznenadio, znao sam da dobro skija, sažeo je svoje dojmove Ivica, koji, baš poput oca, bez kočnice priča o svim stvarima. Jedna takva izjava, da je staza prejednostavno postavljena, izazvala je dosta pozornosti.
– Naravno, da. Takve staze sve su češće u Svjetskom kupu. Treba reći onako kao što je, a radi se o potpunoj degradaciji vrhunskog sporta. Dopustiti nekome da takvo što radi, dopustiti takve trendove u sportu pogubno je.
Takva postavka staze nije išla u prilog našim skijašima?
– Sigurno da nije. Trend je takav da su staze lakše, da se nikome ništa ne dogodi. Sve što se događalo u prvoj vožnji – poteškoće na Erberovom putu, to je posljedica konfiguracije staze. U drugoj vožnji, kada su vidjeli koliko je Erber težak, sve su učinili da nitko nema poteškoća. Želim reći da je danas sve više toga. I sada je netko tko razvija skijaše u dilemi – razvijati sportske “kriple” ili vrhunske sportaše. Jer je očito da se mediokriteti mogu provlačiti kroz to. I to dapače, postizati vrhunske rezultate. Kada dođu teške stvari, kao danas, pa vidiš koji frajer zna, a koji ne zna. I nije slučajno da dođu Myhrer ili Mölgg premazani svim mastima i oni kao lisci prođu preko toga. A drugi su se zaletjeli kao sivonje, kao što se uvijek zalijeću, jer su naviknuti na lagane staze koje opraštaju pogreške. Sada možeš dalje kao moj stari postavljati teške staze ili ćeš se odlučiti na odgoj mediokriteta, govorio je gotovo u jednom dahu Ivica, pa dao nekoliko slikovitih usporedbi.
– Uvijek je najjednostavnije to usporediti s glazbom. Skale svi znamo svirati. U skalama sam jednak kao i Glenn Gould, a kada treba odsvirati neku kompliciranu melodiju, onda malo ljudi to može. Ovo što doživljavamo u skijanju je diktatura mediokriteta. Ne odvaja se žito od kukolja. I to treba spriječiti. Skijanje kao sport stagnira po gledanosti već dugo godina. Meni je osobno draže pogledati drugu ili treću košarkašku i nogometnu ligu nego ovakvo skijanje. Tamo ću vidjeti neke poteze koji će me oduševiti, a ovdje ne možeš vidjeti ništa. Najveća laž je da danas pobjeđuje najbolji, to uopće nije istina.
Postoji li danas u Svjetskom kupu netko tko, poput vašeg oca, postavlja zahtjevne staze?
– Kada je tata postavio stazu u Sočiju, odmah je nastala buna, jer je to rušenje njihove diktature. Recimo, Englez Tristan Glasse-Davies postavi tešku stazu, pa mu odmah Francuzi prijete da to ne može tako. Čim je takva staza, odmah znaš koji skijaš to neće proći, možeš staviti lovu na njega. Ali to takvima ne odgovara, pravi naziv za te frajere je džabalebaroši, žele besplatni kruh. Sada je najnormalnije da se skraćuju staze, a najbolji dokaz je kada dođemo u Chamonix. Gledamo tamo neku kućicu gore, sto metara iznad nas i pitamo kakva je to kućica, a odgovore nam da su od tamo Stenmark i Križaj vozili. Pa kako je moguće da mi vozimo manje od njih, to je kao da u Formuli 1 voze manje krugova sada nego kada je vozio Juan Manuel Fangio. Ako trčimo maraton, znamo koliko trčimo. Ne može netko reći – “Pa znate što, danas ćemo trčati 20 kilometara”.
Imate li volje uključiti se u rad FIS-a?
– Nije to stvar volje. FIS je zajednica raznih nacija i svak gura svoje interese, to je brod bez kormilara. Svima paše status quo, Austrijanci i Švicarci okreću lovu i oni su super zadovoljni. Ne bih ja imao saveznika u FIS-u, prevladavaju ovi koji kažu da su skijašice umorne na kraju staze, dodao je Ivica.
Za kraj, upitali smo ga i kako napreduje oporavak ramena.
– Počeo sam s terapijama, dali smo snimke i drugom radiologu. Nije sigurno hoću li operirati,donosi sportske.
To bi vam bila 16. operacija?
– Ne, ne, imam ih samo 14.
Vjerojatno ste po tome rekorder u domaćem sportu?
– Pa ne znam, čuo sam da ih Mirko Filipović ima dosta, a Janica je isto tu negdje kao i ja.