Prema procjenama naših epidemiologa, vrhunac epidemije korone će biti dostignut u nekih 2-3 tjedna i nakon toga bi trebala jenjavati. Nadajmo se da će sve dobro završiti…
Hrvatska se u ovoj situaciji, na sreću, jako dobro drži. Danas, 15. ožujka 2020. godine (prema podacima što ih je iznio Nacionalni stožer civilne zaštite u svome izvješću za javnost u 11 sati) imamo ukupno 46 zaraženih i epidemija još uvijek nema oblik teritorijalnog širenja nego je riječ o zatvorenim skupinama, što je svakako umirujući podatak.
Po svemu sudeći, naše se službe i institucije (prije svega epidemiolozi, liječnici, bolničko osoblje, krizni stožeri, pa i Ministarstvo zdravstva – uključujući naravno i ministra Beroša sa suradnicima) dobro nose s problemom. Čak je i predsjednik Milanović prije dva dana izjavio kako “nije napravljena ni jedna greška” – što se jako rijetko može čuti kad su u pitanju segmenti vlasti kojima upravljaju politički suprotstavljene opcije.
Nadajmo se da će tako i ostati i da greški ni u buduće neće biti.
Moramo svi biti odgovorni, disciplinirani i ne smijemo širiti paniku koja bi u ovim uvjetima mogla biti pogubna. Utoliko se teže može razumjeti ono što pojedini bukači s viškom adrenalina i manjkom samokontrole čine u svome sljepilu i ideološkoj ograničenosti i isključivosti.
Tako na ulici možemo čuti sve i svašta, pa i to da je za sve “kriva hrvatska vlada”, jer (ako niste znali) “oni nam “lažu” budući da “već ima na tisuće bolesnih, bolnice su pretrpane, oni bogatiji bježe na sigurnija mjesta…”, a (kako bi sve bilo zaokruženo) “HDZ, Plenković i njegov ministar zdravstva su glavni krivci i oni od samog početka nisu poduzeli što su trebali” itd., itd.
Što bi se tek događalo, da ne daj Bože imamo danas 2, 3 ili 5 tisuća zaraženih? Neki kao da podsvjesno priželjkuju upravo to, jer u svome ideološkom sljepilu čak ni u ovakvim situacijama nisu u stanju suspregnuti svoje negativne emocije i malicioznost prema onima iz “drugog tabora”.
Tako to funkcionira na brdovitom Balkanu kojemu smo mentalno mnogo bliži nego mislimo.
Kod nas se sve može dogoditi osim da se izrekne bilo koja riječ kojom bi se čak i u najblažoj formi aludiralo na možebitne zasluge onih koji nisu naša opcija, pa taman se oni i na glavu postavili i poduzeli sve što u ovakvim situacijama živ čovjek može.
Trebamo biti zahvalni svima koji su angažirani na poslovima suzbijanja epidemije što nismo doživjeli katastrofu kao primjerice Italija i što bolest nema progresiju kao u nekim drugim europskim zemljama. I moliti Boga da tako i ostane.
Ostavimo se međusobnih sukoba i zadjevica, ne budimo malograđani i ne pokušavajmo čak i u ovakvoj situaciji poentirati za svoju političku opciju, koja god bila. Dozovimo se pameti. Imajmo povjerenja u tijela vlasti, epidemiologe, liječnike, krizne stožere, carinike, policiju i sve druge koji danonoćno rade kako bi ovu zemlju i građana spasili većeg zla. I ne dopustimo da glas ulice nadjača glas razuma koji nam dolazi od strane stručnjaka i odgovornih osoba.
Ovih dana u jednome od naših manjih gradova, počela je kružiti glasina kako je obitelj koja je upravo bila pristigla iz Italije završila u “Kauflandu” (supermarketu), te da su “građani dojavili policiji nakon što su primijetili kako se znoje i ponašaju neobično – s očitim znacima temperature i respiratornih smetnji”. I onda (priča ide dalje) “je kompletan prodajni prostor ispražnjen i u njega je ušla specijalna ekipa za dezinfekciju”. I sve bi možda i prošlo kao istina, da stotine građana upravo u to vrijeme nisu bili u nabavi u istom tom supermarketu. Na kraju se ispostavilo da su se “neki ljudi javili u Dom zdravlja” – a da nitko nije znao zašto, tko su i ima li to ikakve veze s virusom. Izvor te dezinformacije je ostao nepoznat, ali srećom nije se proširila pa je i njezin efekt izostao. I Bogu hvala da je bilo tako.
Glasine su opasna stvar i ne smije im se nasjedati. Dakako, oni koji su ih skloni širiti, također bi trebali razmišljati o posljedicama i ostaviti se naklapanja u stilu “rekla-kazala”. Jer, svaki pogrešan potez, svako nepoštivanje pravila što nam ih ne bez razloga nameće struka i svaka ishitrena i neutemeljena tvrdnja može imati itekako negativne, pa čak i teško popravljive posljedice.
Hladna glava i staložen, razuman i odgovoran pristup problemu, sad su nam potrebniji nego ikad. Što prije to shvatimo i prihvatimo bolje za sve nas, jer epidemija nije stvar samo Vlade, liječnika, kriznih stožera i epidemiologa, nego se tiče svih nas i svakog pojedinca ponaosob. Svi smo suodgovorni za zdravlje i živote nas samih, ali i onih s kojima dijelimo životni prostor – bili to članovi naše obitelji ili ne.
Možemo li iz ovoga što se događa izvući pouku i postati bolji, odgovorniji i tolerantniji ljudi?