Dječaci s puškom u ruci-
Sjeća li se još netko fotografije iz Domovinskog rata koja je obišla svijet – golobradi dječarac u maskirnoj uniformi sjedi na protu-avionskom mitraljezu dok u pozadini na zidu kuće piše: “guns ‘n’ roses”? O maloljetnim dragovoljcima se jako malo govori i piše, gotovo nigdje ih se ne spominje. Zašto je to tako? Jesu li oni možda još jedan dodatni teret ovoj državi ? Državi za koju su se borili, državi za koju su ginuli, državi za koju su ostavili svoje zdravlje, svoju mladost, svoje djetinjstvo, svoje prve ljubavi… Ako su teret ovoj državi, onda je bolje da i nema ove države!
Postoje razne pod kategorije branitelja iz Domovinskog rata ; ratni invalidi, dragovoljci, oboljeli…. ali što je sa onima koji su u rat išli sa 14, 15, 16, 17 godina !? Ženevska konvencija zabranjuje maloljetnim osobama sudjelovanje u ratu. Hrvatska je potpisnik te konvencije i po tome ispada da je Hrvatska kršila Ženevsku konvenciju dopuštajući maloljetnim osobama da sudjeluju u ratu. Krajem 1991. ili početkom 1992. godine u sve postrojbe HV-a stigla je uredba po kojoj su se svi maloljetni pripadnici i oni koji nisu imali “odsluženi vojni rok”, morali otpustiti iz postrojbi HV-a i uputiti na odsluženje vojnog roka.
Koliko je maloljetnika sudjelovalo u Domovinskom ratu (3200 prema našim saznanjima), koliko ih je poginulo, koliko ih je ostalo invalidima, što je s njima danas, jesu li regulirali svoj status, kako su se “snašli” u civilnom životu nakon povratka iz rata…. ? Točnih podataka nema. Nitko nije smatrao potrebnim da vodi evidenciju o tome.
Hrvatska je DUŽNA SVIMA BRANITELJIMA pa tako i onima koji su bili djeca kada su išli u rat, osigurati koliko – toliko normalan život, dostojan čovjeka. Hrvatska je dužna braniteljima dati osjećaj sigurnosti jer mi smo hrvatskoj taj osjećaj dali, Hrvatska je dužna branitelje učiniti ponosnima na to što su HRVATSKI BRANITELJI ! Hrvatska je dužna zaštiti dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja.
Na žalost danas ima svakakvih branitelja. Svi mi koji se smatramo istinskim i poštenim braniteljima moramo jasno i glasno reći da ima lažnih branitelja i lažnih invalida Domovinskog rata! Da, ima ih. To je naša stvarnost ali i naš teret. Ne slažem se sa mišljenjem nekih branitelja kako to nije naš problem i kako postoje institucije koje to trebaju riješiti. Pa upravo zato što te institucije nisu radile svoj posao kako treba ti lažni branitelji i invalidi i postoje!
Kakvi su to ljudi koju mogu mirne savjesti živjeti u društvu kao lažni invalidi ? Kako netko tko je podmitio liječničku komisiju, doktora ili na neki drugi nečastan način došao do statusa ratnog vojnog invalida, može mirne savjesti sjediti u bolnici, ambulanti ili negdje drugdje, pored pravog istinskog invalida?! To je najveće smeće ljudskog roda! To su najveći izdajnici svoga naroda i kao takvima bi im trebalo suditi… Međutim, takvi su svuda oko nas. U udrugama, portalima, pokretima.. Takvi su najčešće najglasniji, najveći domoljubi, borci za pravdu.. Takvi čak i okupljaju oko sebe istinske branitelje i domoljube štiteći sebe lažnim pričama i masom koja im vjeruje.. Nije ni čudo što ih ima na svim mjestima kad je pola milijuna branitelja u Hrvatskoj…
Što god ja mislio o tome i koliko god ja bio ogorčen, oni su tu među nama…. i kad god pomislim na te kalkulante koji danas koriste ne zaslužene mirovine, aute, kredite, stanove i kuće, sjetim se te 1991. godine. Sjetim se sebe i mojih prijatelja. Sjetim se nas djece, naših čistih srca, našeg domoljubnog zanosa…..
Mi ništa nismo kalkulirali. Svaka slijedeća minuta provedena u ratu značila je veliku mogućnost za ranjavanje, moćnost za ostanak bez dijela tijela, mogućnost da se pogine… Ali smrt je bila najmanji problem. Poginuti časno za Domovinu, poginuti časno za Slobodu, to nikome od nas nije bio problem. O tome se nije pričalo, to se podrazumijevalo.
Izvor By Portal UHD91.
