Komisija je do rujna 1999. evidentirala 2 448 ratnih i poratnih žrtava na koprivničkom području. Za grad Koprivnicu je pak utvrđeno 195 žrtava. No, to ni izdaleka nije konačan broj. Komisija je u međuvremenu ukinuta od strane SDP-a, a HDZ je nije nikada obnovio, pa će konačnu riječ o tome dati povjesničari…
Logor Danica u Koprivnici (NDH) bio je otvoren u ratno vrijeme od 1941. do 1942. godine. Svjedoci tvrde da je on otvoren ponovno nakon završetka rata i da je komunistička vlast u logoru mučila, ubijala i deportirala u smrt u Sibir više od 10.000 zarobljenih vojnika.
Ubijanja su počela nadiranjem partizana u Podravinu od travnja 1945. godine i trajala su mjesecima nakon završetka rata.
Propašću Nezavisne Države Hrvatske početkom svibnja 1945. godine započeo je masovni zbjeg preostale hrvatske vojske i mnoštva civilnoga stanovništva prema zapadu. Svi su se oni povlačili pred partizanima prema austrijskoj granici, nadajući se da će tamo naći zaštitu kod Engleza i Amerikanaca. Spasili su se većinom samo oni koji su uspjeli pobjeći, dok su i vojnike i civile, koji su se do tada nalazili na polju kod Bleiburga, Englezi prepustili partizanima.
Predajom hrvatske vojske i civila 15. svibnja 1945. partizanske su postrojbe, sastavljene na tom području većinom od Srba, započele s masovnim ubijanjem i zlostavljanjem zarobljenika. Krenuli su u kolonama natrag u Jugoslaviju, čime je započeo križni put. Jedan od tih smjerova kretanja prolazio je kroz samu Koprivnicu, a završavao u Beloj Crkvi, u Srbiji, na granici s Rumunjskoj. Na tom putu mnogi su stradali i izgubili živote, bez ikakva suda ili dokaza krivnje, piše Gradski portal Đurđevca u tekstu pod naslovom ‘Josip Manolić senilni starac?’
Kolone za egzekuciju stizale iz smjera Bleiburga preko Maribora i Varaždina
Kolone koje su prolazile kroz Koprivnicu stizale su preko Varaždina iz Maribora. Postoje mnogobrojna svjedočanstva o ubijanjima zarobljenika i na putu kroz Podravinu, kao i o njihovu zlostavljanju. Primjerice, prema tim svjedočanstvima, u Cvetkovcu, na putu prema Koprivnici, bio je logor za zarobljenu vojsku NDH iz kojeg su, tako kažu svjedoci, zarobljenici odvođeni na likvidacije u Veliki Poganac i u Segovinu (južno od Ludbrega).
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Sabora Republike Hrvatske u svojem Izvješću o radu od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine, koje je u Hrvatskom saboru predstavljeno u listopadu 1999., nakon čega je uslijedila javna žučna polemika, iznijela je i dotadašnje spoznaje o masovnim grobnicama na području današnje Koprivničko-križevačke županije, mahom nastale nakon završetka rata u mirnodopsko vrijeme.
*Đurđevac (između Đurđevca i Kloštra Podravskog) – svibanj 1945.; jedna žrtva; hrvatski vojnik iznemogao iz kolone s križnog puta likvidiran je i pokopan uz cestu; počinitelji partizani;
*Mićetinac (Sobotina Jama) – 5. ožujka 1944.; četiri žrtve; žrtve su masakrirane i bačene u jamu; počinitelji partizani;
*Sirova Katalena (šuma prema Kloštru Podravskom) – poraće; oko 2.000 žrtava; pobijena su dva vlaka zarobljenika s križnog puta; počinitelji partizani;
*Ferdinandovec (kod mjesta) – 48 žrtava; likvidirani njemački i hrvatski vojnici; počinitelji partizani;
*Kalinovec (groblje) – poraće; pet do šest žrtava; izbjegli hrvatski vojnici iz kolone s križnog puta, zatečeni u kući u zaselku Batinjske, i, pretpostavlja se, pokopani u jednom kutu mjesnog groblja; počinitelji partizani;
*Kloštar Podravski (groblje) – svibanj 1945.; pet žrtava; strijeljani su zarobljenici (mladići) s križnog puta koji su onemoćali za hodanje, pokopani su na groblju; počinitelji partizani;
*Kloštar Podravski (Bundančevka, šuma Limbuš) – poraće; 400-500 žrtava; u šumi Limbuš postoji više masovnih grobnica likvidiranih hrvatskih vojnika i civila s križnog puta; počinitelji partizani;
*Kloštar Podravski (šuma Seča) – poraće; jedna žrtva; pronađen mrtav hrvatski vojnik, pokopan u šumi;
*Kloštar Podravski (šuma Seča) – 1945.; nepoznat broj žrtava; cestom od Bjelovara prema Kloštru odvojen zadnji dio kolone koji je išao s križnog puta, odvedeni su do željezničke pruge, likvidirani i bačeni u masovnu grobnicu; počinitelji partizani;
*Kozarevac (kod mjesta) – poraće; nepoznat broj žrtava; zarobljeni hrvatski vojnici i civili likvidirani su i bačeni u masovnu grobnicu; počinitelji partizani;
*Novigrad Podravski (Delovi – pravoslavno groblje) – jesen 1944.; oko 50 žrtava; žrtve su bili ranjenici ustaše, mladići od 16 do 20 godina; počinitelji partizani.
Komisija je također do rujna 1999. evidentirala 2 448 ratnih i poratnih žrtava na koprivničkom području. Za Koprivnicu je pak utvrđeno 195 žrtava. No to ni izdaleka nije konačan broj. Komisija je, međutim, u međuvremenu ukinuta, pa će konačnu riječ o tome dati povjesničari.
Logor Danica – partizani otvorili logor i napravili mjestom smrti i mučenja
Dugi niz godina prešućivana je i činjenica da je završetkom rata i uspostavom komunističke vlasti opet profunkcionirao logor na “Danici”. Postoji i dokumentacija o njegovu radu nakon svibnja 1945., ali ona je još uvijek nedostupna istraživačima zbog činjenice da još ima živih ljudi koji su upravljali logorom nakon rata ili u njemu radili na nekoj dužnosti. Svjedočanstva upućuju na zaključak da je logor na “Danici” komunističkoj vlasti služio kao tranzitni logor budući da je Koprivnica bila jedna od postaja Križnog puta. Jedan od iskaza, do kojeg smo uspjeli doći, ali koji još treba provjeriti, govori o strahotama koje su se na “Danici” događale i nakon rata.
Taj je iskaz u emigraciji dao bivši partizan koji je bio na “Danici” nakon rata i zatim s obitelji emigrirao. Kazao je: “U koncentracionom logoru Danica kod Koprivnice poubijano je u vremenu od 1. VI. 1945. do 1. I. 1946. oko 10.000 hrvatskih, njemačkih i ukrajinskih ratnih zarobljenika, isto tako iznemoglih i pretučenih. Jela ih je noć, a ne sudske odluke! Kosti im počivaju oko samih zidina logora…”. Sve ovakve iskaze treba, međutim, uzeti vrlo oprezno. Dokumenti, naime, pokazuju da su mnogi logoraši koji su bili transportirani dalje u druga mjesta i nisu se više vraćali (kao što je slučaj s logorašima “Danice”) u iskazima preživjelih logoraša naznačeni kao da su ubijeni tu u logoru. Usto im se broj katkad i deseterostruko povećavao od ukupnoga broja logoraša.
Povjesničari koji se bave ovom problematikom mišljenja su da je teško utvrditi broj ljudi koji su ubijeni na “Danici” nakon rata. Sigurno je da je logor postojao, odnosno da je ponovno profunkcionirao, te da su gradske vlasti pri kasnijim otkopavanjima naišle na leševe kraj kojih je bila njemačka uniforma.
Nakon toga su iskapanja zaustavljena. Jedno od tih mjesta gdje su nađeni leševi tih žrtava jest i sadašnje “Podravkino” parkiralište uz same ostatke logora.
Koliko se za sada može zaključiti, logor na “Danici” zacijelo je u prvom redu služio za deportaciju hrvatskih, njemačkih, ukrajinskih i drugih zarobljenika u ruske gulage, pretežito diljem Sibira, odakle se gotovo nitko više nije vratio. Vjerojatno su neki zarobljenici ubijani na samom području logora, a drugi pak na putu prema granici s Mađarskom, ili zbog pokušaja bijega ili zbog krajnje iscrpljenosti.
G.S.