Zrinska garda obilježila Spomendan Zrinskih i Frankopana kao sjećanje na 30. travnja 1671.godine kada su pogubljeni u Bečkom Novigradu…
Polaganju vijenaca i paljenje svijeća kod spomenika Oproštaj u dvorištu Grada Zrinskih u Čakovcu prisustvovalo je vodstvo Zrinske garde, predsjednik Đuro Bel, dopredsjednici Josip Torčec i Dražen Berković, nadzapovijednik Alojzije Šestan, kuna zastave Bernarda Cecelja, počasni predsjednik Alojzije Sobočanec i dvojica ( zbog korone) gardista. Uz Gardu bio je nazočan međimurski župan Matija Posavec, predstavnici Družbe “Braća Hrvatskog zmaja” Zmajskom stil Čakovec i predstavnici Ogranka Matice hrvatske iz Čakovca.
Prigodno slovo je održao Đuro Bel, predsjednik Zrinske garde i naglasio da se u ovim složenim vremenima obilježava 349. obljetnica pogibije hrvatskih mučenika i velikana kao i 9. obljetnica Spomendana Zrinskih i Frankopana kojeg je proglasio Hrvatski Sabor u listopadu 2011. godine na prijedlog Zrinske garde Čakovec. Spomenik Oproštaj je postavila Zrinska garda 2009. godine. Garda je također postavila spomenik hrvatskim mučenicima Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu u Bečkom Novigradu uz pomoć Gradišćanskih Hrvata u Austriji koji je trebao biti otkriven na današnji dan, ali je korona odgodila otkrivanje.
Uz Spomendan obilježen je i Dan Međimurske županije kao i 19. godišnjica osnutka Zrinske garde. Sveta misa zadušnica za Petra i Frana služena je u crkvi Svetog Nikole biskupa u Čakovcu ujutro bez prisustva vjernika prema naputku Stožera za borbu protiv korona virusa tako da je čakovečki gvardijan i župnik fra Željko Železnjak predvodio molitvu kod spomenika.
BLAGO KATARINE ZRINSKE
(kazna svećeniku zbog izdaje ispovjedne tajne)
Međimurje rodno, plodno, spomen slavnih velikana,
Trn u oku A’strijancu, posjed časnog Petra bana.
Za Rod i Dom junak mrio, prevari ga hud poganac,
Oduze mu čast i sablju, sputa ga u smrtni lanac.
Osta banu mlada žena, loze starih Frankopana,
Porobljena, ponižena, u progonstvo protjerana.
Komora u Austriji na rod Zrinskih otrov štrca,
Omrzli joj hrabri ljudi hrvatskoga čelik-srca.
Katarina zlata ima, o toj sreći sni’ Komora;
Pomoz’ Bože, ili vraže, dočepat se blaga mora.
Časnik Würzburg plane kuje, prokletstvo mu ne da mira,
Kuda kroči, vide oči, hrpu zlata i talira.
Gdje li Kata blago krije, može l’ koji mudrac znati?
Šalje Würzburg svećenika u pohode Zrinskoj Kati:
‘Svećeniče, Božji slugo, upotrijebi pamet lije,
Donesi mi dobre vijesti, il’ ti žive glave nije.’
Kukavnog li svećenika, podlegne li prijetnji stvora,
Pa od Krista milija mu smradna plaća i Komora.
‘Reci, Kato, reci, kćeri, gdje si pusto blago skrila?
Kad starosti dani stignu da ne bi zaboravila.
Što mi rekneš, u grob nosim, ja pripadam Božjoj sviti,
Tajnu odat nikom ne sm’jem – pakao ću zaraditi.
Gukni Kato, ne boj me se, o tako mi svete halje,
Istinu o tvojem blagu, raznositi neću dalje.’
Prevari se Katarina, žena slavnog Petra, bana.
‘U tvrđi je, oče, dragi, škrinja zlata zakopana.’
Nebo jeknu, đavo dreknu, zaplakala kamen-tvrđa,
Božji Sine, iz visine, teškoga li svetogrđa!
Poletješe lešinari put hrvatskog Međimurja,
Pratilo ih gnjevno oko junačkoga Svetog Jurja.
Raspali se srdžba Božja, zaplakaše mrtvi predci,
O sotone, što činite hrvatskoga Roda djeci?
Kato, Kato, lakovjerna, nasjela si ženo jadna.
Ko i Petra prevari te, ljubav stranca goropadna.
Al’ gle čuda, bijesi Neba, svećeniku kaznu šalju:
Božja ruka pred oltarom, misničku mu strže halju.
Zamrači se kuća sveta, uzdrhtali kamen zidi,
Narod vrisnu, grudi stisnu, mjesto popa mačku vidi.
Crna mačka, avet prava, ajme Bože, kamo nesta?
Eno je u tvrđi Zrinskih, čuva blago tajnog mjesta.
Za pokoru, za nevjeru, ispaštat će sedam ljeta,
Gladna, žedna, čamiti će proganjana i ukleta.
A da muke budu veće, za izdajstvo svete tajne,
Osvetnički mač anđela dijeli kazne dugotrajne.
Mačem žarnim mačku goni… tvrđom usred noći crne,
Sasiječe ju u komade pa u život opet vrne.
Kad istekne sedam ljeta, skončat će se mačja muka,
Ako li joj vode pruži dobrotvora nekog ruka.
Prohujalo sedam ljeta, baka mački vode dala,
Al’ je baku skupa s mačkom crna zemlja progutala.
To bijaše jednom davno, bogata je ljudska mašta,
Za mlađane naraštaje upisala sveg’ i svašta.
I još knjiga napominje – i Würzburgu mačka plati:
Razdrla ga u komade, duša mu se svijetom klati.
Strahovali A’strijanci, zadrhtala i Komora,
Hoće li ih srdžba Božja pomoriti odozgora?
Priča kruži i dan danas, Otó Kővár’ grijeh opis’o,
Nek se pamti, dokle Hrvat za Rod i Dom bude dis’o.
Gdje završi Zrinskih blago, saznat’ ćemo svi u raju,
A do tada, nek pjesnici mit u pjesme pretvaraju.
Ako vas kad put nanese u tvrđavu Petra bana,
Sretnete li crnu mačku, to je duša vragu znana.
Duša jednog svećenika, koj’ se proda radi škuda,
Iznevjeri Katu Zrinsku i ostade navijek Juda.
Braćo moja, oj Hrvati srce nek ne zaboravlja,
Taj poganac, hudi stranac, stoljećim’ nam zamku spravlja.
Dobrota mu, himba sama, laž izbija iz očiju,
E da mu je opet mučit, našu Majku Kroaciju.
Tom prokletcu nekad i sad, ista vatra mržnje plamti –
‘Ne poželi tuđe stvari’ tek hrvatski čovjek pamti.
Zbožan, skroman, vijek pitoman, prag djedova čuva, ljubi,
S poštenja si i dobrote, stoljećima glavu gubi.
Čujte ptice grabljivice, sramna silo davnih dana:
Nek vam savjest vijek izjeda Zrinskog smrt i Frankopana.
Bečko Mjesto, spomen bolan nepravedne pogibije,
Pomorili A’strijanci ljude slavne dinastije.
U Grazu je Kata mrla. I njoj satka kob tuđina,
Al’ joj ime još pronosi njezin Rod i Domovina.
Marija Dubravac