„Čak ni vatrogasci nisu htjeli gasiti požar jer su se bojali da slučajno ne bi smočili huligane“, dovitljivo je provukao naš ugledni novinar Miroslav Rede zorno opisujući sekvence pred južnom tribinom maksimirskoga stadiona gdje su organi reda mirno i benevolentno puštali huligane u njihovu rušilačkom pohodu u kojem su, dakle, zapalili i dio tribina…
Neki su rezignirani navijači, u sličnom stilu dodali: „Samo smo čekali da ih policajci ponude sendvičima i sokovima“.
Sve se to zbivalo prije točno tri desetljeća. Upravo na današnji dan, 13. svibnja, obilježavamo točno 30 godina od nereda uoči nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde.
Dok je, dakle, skupina izgrednika, okićenih crveno-bijelim šalovima, lomila stolce i kamene blokove, čak i zapalila vatru na južnoj tribini maksimirskoga stadiona, policajci su sve to mirno, gotovo sneno promatrali bez ikakve reakcije. Čak i bez ikakva upozorenja. No, zato se cijeli kordon svom silinom „željezne ruke“, vodotopovima i suzavcem, sručio na Dinamove navijače koji su, promatrajući uništavanje njihova stadiona, pokušali uvesti red umjesto inertne policije. Upravo su problem dvostrukih mjerila i selektivna akcija tijela sigurnosti izazvali bijes i zgražanje navijača, a i običnih nogometnih poklonika, pa stoga taj 13. svibnja 1990. i danas pamtimo kao otpor tadašnjem sustavu.
No, i sam povijesni trenutak maksimirskih zbivanja i te kako je simboličan: sve se dogodilo između dva bliska i ključna datuma hrvatske povijesti. Tri tjedna prije tog 13. svibnja održani su prvi višestranački izbori u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a nepuna tri tjedna nakon maksimirskih nereda konstituiran je prvi višestranački Sabor Republike Hrvatske.
Istina je, doduše, da je godinu kasnije odigrana još jedna sezona jugoslavenske lige, da je Crvena zvezda još jednom gostovala u Zagrebu, ali zbivanja u svibnju 1990. i danas zrcale simboliku tadašnjih društveno-političkih kretanja, ali i najavu svega što je uslijedilo.
Uvertira je bila znatno prije dolaska na sam stadion, dok su huligani u crveno-bijelom napadali i prolaznike na mirnim zagrebačkim ulicama. Jednom su policajcu u gradu željeznom šipkom ozlijedili oko. Na stadionu su, dvadesetak minuta prije utakmice, uništavali sjedalice i reklamne panoe, zapalili Dinamovu zastavu, a potom se probili i na donji dio južne tribine i napali domaće navijače.
Policija je reagirala tek kad je uslijedila spontana reakcija na – drugoj strani stadiona. Domaći navijači na sjevernoj tribini, ljutiti zbog divljanja huligana i posvemašnje inertnosti organa reda, krenuli su u svojevrsni protuudar i tek je tada reagirala policija. Ali, reagirala je prema sjevernoj, ne i prema južnoj strani stadiona. Naš je ugledni novinar Ado Kožul tada napisao:
„U tom smo trenutku vidjeli da milicija ima i noge. I ruke. I pendreke. Tada su i oni krenuli u akciju. Dok su navijači istrčavali iz sjevernog tora na teren, pa ih milicija utjeravala u njega, zvezdaši su se fino smjestili na vrh južne tribine i besplatno uživali u prizoru.“
Čak je i sam delegat utakmice u izvješću naveo da su „incidente počeli gostujući navijači“ i da bi neredi bili izbjegnuti da je policija energično intervenirala na južnoj tribini. Pritom je dodao da je huligane trebalo vratiti kući već nakon njihova razbijanja po gradu uoči dolaska na stadion. Delegat je, dakle, pružio i svoje viđenje uzroka incidenata: „Dogovorio sam se i sa sucima da, ukoliko bude ekscesa na tribinama, narede da se taj dio gledališta isprazni. U izvještaju sam napisao da su incident započeli navijači Crvene zvezde i da smo zahtijevali od organa sigurnosti da pojačaju svoje redove na tom dijelu stadiona. Rušenje i trganje reklama bio je početak incidenta, navijači Dinama su bili izazvani, ali to im nikako ne može služiti kao opravdanje za sve što su nakon toga učinili. Po mom mišljenju, da se energično interveniralo na jugu, među navijačima Crvene zvezde, do incidenta ne bi došlo i utakmica bi se odigrala.“
Žestoka reakcija policije (milicije!) isključivo prema domaćoj, ne i gostujućoj skupini, bila je, dakle, u izvorištu cijeloga problema. Sve je to isprovociralo i reakciju maksimirskoga kapetana Zvonimira Bobana, koji je, u želji da obrani suigrača, rođaka i sebe, fizički nasrnuo na policajca uzvrativši mu udarac:
„Što su radili našim navijačima, to je za svaku osudu. U isto su vrijeme navijači Crvene zvezde, koji su sve to izazvali, sjedili mirno kao u galeriji. Pokušao sam zaštititi jednoga našeg navijača, ali sam dobio pendrekom po glavi pa sam u afektu vratio“, govorio je Boban nakon utakmice.
Kasnije je dodatno objasnio: „Nas nekoliko je krenulo prema našim navijačima da ih zaštiti od milicije. Bili su tu Vjeko Škrinjar, Zoran Mamić, ja, kasnije su dotrčali i Ibrahimović i moj brat Dado. U jednoj skupini ugledao sam rođaka iz Hercegovine. Razbili su mu zube. Vikao sam na milicajce ‘kako vas nije stid’. Njihove navijače uopće nisu dirali. To je najveća sramota. Tada me jedan od milicajaca udario u rame, drugi u lakat pendrekom. Nadam se da je to snimljeno. ‘Poludio’ sam i jednog od njih nokautirao.“
Scene nasilja opisao je i tada sam Vjekoslav Škrinjar, također popularni Dinamov igrač: „Njih petorica, šestorica stajalo je iza mene. Odjednom me netko od njih počeo udarati. Ja se nisam uspio okrenuti. Nisam ni vidio tko me udara.“
Na zagrebačkoj Pešćenici i danas se koči veliki mural s likom maksimirskoga kapetana Bobana u skoku na policajca.
Utakmica, jasno, nije odigrana, a kasnije je registrirana pobjedom gostiju 3:0 bez borbe. Maksimirski je klub na kraju kažnjen tako da je dvije prvenstvene ili kup utakmice u statusu domaćina morao odigrati izvan Zagreba. Kasnije je te dvije utakmice odigrao kao domaćin na riječkoj Kantridi. Crvenoj zvezdi prvotna je kazna od dvije domaće utakmice izvan Beograda zamijenjena novčanom sankcijom. Boban je, među ostalim, kažnjen i tako što nije mogao sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u Italiji mjesec dana kasnije. Prvotna kazna od devet mjeseci zabrane nastupa kasnije mu je smanjena na četiri mjeseca što je značilo da je pravo nastupa stekao 18. rujna, dakle nakon SP-a i dan uoči Dinamove prve utakmice protiv Atalante u Bergamu.
