Unuk jednog od pripadnika Ustaškog pokreta, Krešimir Beljak, 2017. objasnio je hrvatskoj naciji kako “većina ustaša nije imala veze s fašizmom nego su bili hrvatski domoljubi”, te kako su njegova djeda domoljuba i ustašu ubili partizani (https://www.vecernji.hr/…/beljak-vecina-ustasa-nije-imala-v… ).
Ove, 2020. godine, Krešimir Beljak prosvjeduje zbog prijenosa Svete mise na HRT-u za žrtve Bleiburga i tvrdi kako su se koljači u genocidu nad hrvatskim narodom 1945. ponijeli isto kao i Hrvatska vojska 1995. (https://www.jutarnji.hr/…/kreso-beljak-dan-zalost…/10307155/ )
Nameće se pozitivan odgovor na pitanje je li ovaj čovjek teško duševno bolestan. Neka struka kaže svoje.
Međutim, od 2002., kada je guru ljevice Ivica Račan u Bleiburgu kleknuo i zatražio iskreni oprost te položio vijence za nevine žrtve genocida nad hrvatskim narodom, pratimo kako svi koji su uplašeni istinom koja svakim danom sve više izlazi na svjetlo dana postaju sve bestijalniji.
Oni koji negiraju ovaj stravični genocid te povjesničari koji ga prešućuju i/ili relativiziraju uglavnom su svi potomci krvnika, a krvnika je bilo jako puno. Ne možemo ni naslutiti koliko je partizana i četnika sudjelovalo u koljačkom genocidu kada se žrtve broje u stotinama tisuća kroz tjedne koji su slijedili nakon 15. svibnja 1945.
Otkad su se upravo oni, potomci krvnika i negatori genocida morali suočiti s Hudom jamom, dječjim i pletenicama mladih žena iskopanima iz raznih jama diljem Slovenije, Hrvatske i BiH, s dokazima kako su brojke nevinih žrtava ubijenih od jugokomunističkih i četničkih partizana premašili i 200 tisuća nevinih duša, oni postaju bestijalniji. Mnogobrojni mržnjom zadojeni Sarajlije, bijedni pripadnici tzv. Radničke fronte, Nenad Stazić, Saša Broz, Arsen Bauk i njima slični ne mogu se nositi s krivnjom svojih predaka. Zato se moramo moliti za njih, i ustrajati u širenju istine.