Krajem 1994. godine Izvidnička Satnija kojoj sam bio pripadnik zadnjih 14 mjeseci je bila raspoređena na taborovanju u selu Ogorje Gornje zaselak Miletići. Negdje pred Božić došla je zapovijed o novom borbenom rasporedu. Naša, Splitska IX Bojna HOS-a „Vitez Rafael Boban“ trebala je pomoć na Livanjskoj bojišnici. Nakon što je uspješno izvršila napadna djelovanja iz sela Rujane Donje prema Čaprazlijama IX Bojna HOS-a je imala gubitaka i tražila je smjenu pa moja satnija dobiva zapovijed o premještaju na Livanjsko bojište. Istu večer kompletna Izvidnička Satnija u svojim vozilima prelazi granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine pored graničnog prijelaza Kamensko na planini Kamešnica. Dolazimo u Livanjsko Polje u selo Čaprazlije i preuzimamo položaje od IX Bojne HOS-a. Odmah iduće jutro sudjelujemo u zauzimanju sela Sajkovići i tako započinje oslobodilačka akcija Zima 94. Izvidnička Satnija cijelo vrijeme trajanja akcije aktivno sudjeluje u svim napadnim djelovanjima najčešće uz bok sa ostalim pješačkim bojnama 4. Brigade. Nakon završetka akcije Zima 94 dostignuti položaji su utvrđeni i linija razdvajanja se stabilizirala, naša linija u selu Pržine a neprijateljska linija u selu Crni Lug. Izvidnička Satnija tada započinje sa svakodnevnim aktivnostima nadziranja neprijateljskih snaga dubinskim izviđanjima tj. izviđanjima iza neprijateljske linije.
Ta izviđanja smo uglavnom odrađivali po planini Dinara unatoč teškim , čak ekstremnim zimskim uvjetima dubokog snijega i temperatura čak i do -30°C. Tako smo došli i do saznanja o isturenom neprijateljskom položaju koji se nalazio u desetak objekata; kuća, štala i drugih gospodarskih objekata malo isturenim prema nama od njihovih položaja u Crnom Lugu. Taj zaselak se nalazio možda kilometar ispred Crnog Luga uz samu padinu Dinare. Imali su točno određenu stazu kojom su dolazili i odlazili iz Crnog Luga do položaja u toj maloj nakupini od nekoliko kuća sa štalama, svinjcima i slično. Svako jutro ubrzo nakon svitanja između 20 i 30 dobro naoružanih neprijateljskih vojnika krenulo bi iz Crnog Luga uvijek istom stazom prema tom svom isturenom položaju, cijeli dan bi bili na položajima i onda bi se kompletna grupa vraćala nazad u Crni Lug, nakon što već dobro zanoći. Položaji koje su držali po danu u tom zaselku po noći su ostavljali nebranjene. Moji zapovjednici su odmah dobili par ideja kako možemo iskoristiti ova saznanja. Uskoro smo dobili i zapovijed da isplaniramo i izvršimo akciju zasjede neprijateljskoj grupi na putu prema isturenom položaju. Kompletnu akciju isplaniralo je zapovjedništvo Izvidničke Satnije 4. Brigade a isplaniranu akciju je i izvršila Izvidnička Satnija.
Plan je bio sljedeći: jedan će izvidnik, a to sam u ovom slučaju bio ja, uzeti našu jaku optiku Swarovski i otići do naših položaja na Dinari, proći ispred naših položaja u ničiju zemlju, neprimjećeno se približiti neprijatelju i naći skrovitu poziciju negdje iznad Crnog Luga odakle se ima neometan pogled na neprijateljske položaje i komunikaciju Crni Lug-istureni položaj. Na svojoj poziciji moram biti prije svitanja. To je bio najmanje poželjan zadatak cijele akcije i posao koji se nikome nije radio ali netko je i to morao pa je eto dopalo mene, a ja mrzim snijeg a pogotovo zimu. Jedna grupa ljudi iz satnije će u isto vrijeme dok ja idem na Dinaru proći preko naših položaja u Pržinama i otići do tog malog zaselka gdje smo identificirali neprijateljski istureni položaj i tamo se taktički rasporediti za vatreni doček neprijateljske grupe vojnika. To je bio glavni zadatak akcije i svi u satniji su htjeli biti dio te grupe. U toj grupi su bili Josip Markić, Ivica Ravlić Keko, Petar Vrbatović Ustaša, Vedran Radica, Branislav Kožul, Dario Erjauc Ceco, i još nekoliko mojih izvidnika ali se stvarno ne mogu više sjetiti tko . Ta grupa je također trebala na svojoj poziciji biti prije svitanja. Ostatak Izvidničke Satnije, a to je bilo nekih 15-ak ljudi, po planu je trebao ostati na našoj prvoj liniji u Pržinama kao rezerva i potpora u slučaju da grupa u zasjedi zatreba pomoć iz bilo kojeg razloga. U realizaciji ove akcije sudjelovala je kompletna Izvidnička Satnija 4. Brigade a to vam je bilo nekih 36 ljudi (od kojih je uvijek bilo nekoliko ranjenih na bolovanju), to je bila kompletna satnija. Znam da takvo brojno stanje puno više priliči jednom vodu a ne satniji ali to je neka druga priča, brojno stanje Izvidničke Satnije je bilo takvo sve do kraja rata.
Došlo je vrijeme da se počnemo pripremati za dodijeljene nam zadatke. S obzirom da je sve bilo pod snijegom ja sam se obukao u bijelu uniformu koja se sastojala od gornjeg i donjeg djela sašivenih od nekakve lagane bijele tkanine koja su se oblačila preko normalne uniforme i služila je samo za kamuflažu u snijegu. Preko toga sam imao svoj maskirni borbeni prsluk sa šest okvira od 30 metaka kalibra 5.45*39. Sedmi okvir je bio na pušci, AK-74 Istočnonjemačke proizvodnje, kod nas popularno prozvane ‘kostolomac’. Po ostalim džepovima prsluka se još nalazilo par ofanzivnih ručnih bombi M75, par prvih zavoja (zlu ne trebalo) i jedna čokolada iz CSO-a (cjelodnevni suhi obrok). Normalno sa borbenim prslukom u kompletu je išao i opasač na kojem se nalazila još jedna mala zelena platnena torbica sa sanitetskim materijalom (nekadašnje vlasništvo niškog padobranca), futrola sa pištoljem, rezervni okvir za pištolj i nož. To je bila moja osobna oprema sa osobnim naoružanjem popunjena jednim BK (borbeni komplet,odnosi se na popunjenost municijom i ratnim materijalom op.a). Uz moju osobnu opremu i naoružanje za svoj zadatak sam trebao još motorolu za vezu i jedan specijalni komad opreme. Radi se o jakoj optici sa ogromnim povećanjem marke Swarovski koju smo koristili kada bi izdaleka morali vidjeti sitne detalje. Ta optika je imala toliko veliko povećanje da se sa recimo kilometra mogla vidjeti ona zelena žica potezne protupješačke mine. A boga mi nije bila ni lagana, pogotovo ako si nosio cijelu kutiju u kojoj je bio i njen tronožac. Otišao sam u satnijsko skladište, uzeo motorolu i kutiju sa optikom, provjerio vezu i opremu i ja sam bio spreman za zadatak.
Kada je, negdje u noći, došlo vrijeme za pokret grupa određena za zasjedu kao i grupa za potporu se ukrcala u vozila i krenula prema našoj prvoj liniji. Ja sam pokupio sve što trebam i sjeo u vozilo te se zaputio uzbrdo na Dinaru do naših položaja koje su držali isto pripadnici 4. Brigade, pješačke postrojbe ojačane oklopom. Ostavio sam vozilo negdje gdje ne bi trebalo nikome smetati i pjehe se zaputio prema bunkerima prve linije. Javio sam se nekome od zapovjednika na liniji i objasnio tko sam i što mi je zadatak. Rekao sam im da na tom bunkeru izlazim sa naših položaja na zadatak i da ću se nakon izvršenog zadatka na isti taj bunker i vratiti i da to obavezno prenesu sljedećoj smjeni na bunkeru. To nam je bilo pravilo. Uvijek smo se sa zadataka vraćali na isti bunker preko kojeg smo i izašli na zadatak. Tako su i naši momci, pješaci na bunkerima, znali da ako nitko tuda nije izlazio na izviđanje ili bilo koji drugi zadatak nema se tko onda ni vraćati tuda i znači ako vide bilo koga to je neprijatelj. Prešao sam preko linije u ničiju zemlju (tako smo zvali prostor između naše i neprijateljske prve linije) i polako i oprezno se zaputio padinom Dinare u smjeru Crnog Luga. Još uvijek je bila noć i slaba vidljivost tako da sam se kretao skroz polako. Kako se nebo počelo polako svjetliti kad je počelo svanjivati vidljivost se poboljšala taman toliko da vidim da sam već došao iznad Crnog Luga. Našao sam položaj iza nekih kamenih gromada sa velikim zapuhom snijega koji su me totalno zakrili od pogleda sa neprijateljske strane, kako sa planine tako i iz podnožja planine. Jedino što je bilo vidljivo sa njihove strane je mali crni pravokutnik kraja optike sa dvije okrugle leće dok sam ja gledajući kroz optiku vidio sve. Nanišanio sam Swarovskog na stazu kojom će neprijatelji dolaziti i počelo je čekanje.
Prošlo je već dosta vremena od kada je svanilo, već bi možda i sunce izašlo da se moglo vidjeti od gustih, bijelih snježnih oblaka koji su prekrivali cijelo nebo a čeda još uvijek nema. Gdje su, što se dešava, što čekaju više, jesu li nas otkrili pa neće ni doći, jesmo li mi u opasnosti, sva ta pitanja a i mnoga druga su mi se vrzmala po mislima dok sam neprekidno buljio kroz optiku osmatrajući stazu kojom su četnici trebali doći dok sam ujedno i memorirao točne pozicije koje su moji izvidnici dolje u zasjedi zauzeli. Napokon nakon mučnog čekanja eto nam ih, grupa od skoro 30 dobro naoružanih četnika zaputila se stazom prema svom isturenom položaju. Odmah sam javio svojima dolje u selu da im dolazi društvo. Moji su već odavno zauzeli najbolje položaje za doček i kao što smo i očekivali i taj put su išli istom stazom kao i uvijek. Ja sam svojima, vjerovatno Markiću, motorolom javio točno koliko ih je, kuda dolaze i gdje su sada a oni su ih dočekali točno na mjestu gdje staza završava malim proširenjem, skoro kao nekakvo gumno, između kuća tog zaselka. Moji su sačekali dok možda pola četnika nije izašlo sa staze na to proširenje i tada iznenada iz svojih zaklona otvorili vatru po njima. Odmah u prvom plotunu je nastradala možda jedna petina grupe, što mrtvih što ranjenih. Sigurno polovica četnika, koja još nije izašla sa staze na proširenje, se okrenila čelom nazad i bjež’ prema Crnom Lugu istom stazom kojom su i došli. Od ovih koji su izašli sa staze a nisu pali u prvom plotunu neki su uspjeli pobjeći nazad na stazu i onda dalje za ovim svojima koji su već dobro odmakli a par ‘pametnih’ je pobjeglo među kuće tog zaselka. Samo nisu računali da netko od gore sve to gleda. I ne samo da sam ih vidio nego sam i dojavio točne pozicije svojima dolje. Jedan je utekao u nekakvu građevinu bez krova, samo vanjski zidovi, i to sam dojavio. Vedran Radica mu je preko zida ubacio par ručnih bombi, defanzivnih zelenki M52 kako sam poslije saznao, pri tome mu vičući „Predaj se“. Samo što nakon eksplozije tih defanzivnih ručnih bombi više nije bilo nikoga živoga da se preda. Dvojica su otrčala između kuća u smjeru Livanjskog polja i tu sam ih izgubio. To sam isto dojavio svojima. Jedan od te dvojice se sakrio iza nekakvog lima ispod vanjskih skala koje vode na kat kuće a drugi je mislim utekao u jednu od otvorenih prostorija kuće do te. Obadvojica su imala nesreću da su se tu taman našli Keko i Ujo. Jednoga je Ujo završio puškom a ovome koji se sakrio ispod skala Keko je ubacio dvi rasprskavajuće 40 milimetarske granatice iz MGL-a dok sam ja to sve gledao kroz optiku sa Dinare. Od prvog plotuna pa do ovog trenutka je prošlo možda dvije minute. Moji izvidnici dolje su počeli sa završnim radnjama čišćenja i napuštanja terena. Ja sam i dalje ostao na svom položaju i osmatrao neprijateljske aktivnosti, za svaki slučaj ako četnici kojim slučajem skupe par-dva muda pa krenu u pomoć svojim nastradalim drugovima, sve dok mi vezom nisu javili da su se svi vratili nazad na našu prvu liniju. Tada sam i ja pokupio svoje stvarčice, spakirao Swarovskog u kutiju i lagano se zaputio nazad istim putem kuda sam i došao sve do položaja naše prve linije. Kao što sam već rekao ušao sam preko istog bunkera preko kojeg sam i izašao. Tu sam malo zastao i nasmijao se sa našim gardistima, pješacima i tenkistima na liniji, uzeo šalicu kave koju mi je odmah netko gurnio u ruku i zapalio prvu cigaretu nakon polaska na zadatak. Nakon 4-5 sati u mokrom snijegu na -20°C baš mi je trebalo tih pola sata na sigurnom, na toplom i suhom, među svojima sa kavom i cigaretom u rukama. Kad sam popio kavu pozdravio sam se sa ljudima, sjeo u vozilo i odvezao se natrag u Kazance gdje je Izvidničkoj Satniji bila baza. Do tada se već i ostatak satnije vratio nazad u bazu nakon izvršenog zadatka. Ja sam bio zadnji koji se vratio sa zadatka. Koji dan kasnije čuli smo od naših prisluškivača iz Voda za Elektronsko Djelovanje da su tražili da im se dostavi sedam ili osam, ne sjećam se baš najbolje, vreća za posmrtne ostatke. Moji Izvidnici su bili vrlo učinkoviti… posve, rekli bi Sinjani.
Ovo je bio samo jedan iz gomile raznih zadataka kojima se Izvidnička Satnija bavila u vremenima relativnog zatišja na bojišnici između velikih napadnih djelovanja i oslobodilačkih akcija kroz Domovinski rat. Tek sam dosta kasnije saznao da to i takvo vođenje rata koje je nama došlo tako prirodno i instinktivno ima i svoj naziv a to je AKTIVNA OBRANA.