Hrvatski je sabor 9. i 10. lipnja 1687. godine izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog sabora od 9. i 10. lipnja 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”..
U svom pismu od 16. siječnja 1940. hrvatsko-slavonski metropolit i zagrebački nadbiskup bl. kardinal Alojzije Stepinac obavještava vjernike: “Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se Svetoj Stolici… Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu. “Naša Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. “…stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.”
Hrvatsko nacionalno svetište sv. Josipa nalazi se u staroj karlovačkoj župi Sv. Marije Snježne na Dubovcu. Ova crkva sv. Josipa 1974. godine je postala prvo hrvatsko nacionalno svetište sv. Josipa. Godine 2014. proslavljena je 40. obljetnica posvete crkve.
Sveti Josipe,
