Na današnji dan 1992. godine u Posuškom Gracu pripadnici novoustrojene pukovnije “Ante Bruno Bušić” položili su svečanu prisegu. Taj događaj označio je začetak prve profesionalne postrojbe HVO-a kojom je prvih par mjeseci zapovijedao Anđelko Đerek nakon čega ga je na toj dužnosti zamijenio Slaven Grubišić…
Pukovnija je imala četiri bojne – posušku “Vitez Damir Martić”, širokobriješku “Ivica Jelčić Čarls”, livanjsku “Ferdo Sučić” i uskopaljsku “Zvonko Krajina”, a jačanjem borbi u srednjoj Bosni, donesena je odluka o osnutku bojne u Žepču, koja je nosila naziv “Andrija Tadić”. Svaka bojna nosila je naziv po poginulom pripadniku postrojbe. Obuka i tereni smjenjivali su se u kontinuitetu; livanjsko bojište, mostarsko, središnja Bosna, Jajce, Zavidovići i okolica Žepča. Čitava 1992. godina protekla je u napadnim operacijama, koje su “Bušići”, kako ih je hrvatski narod nazvao i prepoznavao, odrađivali visokoprofesionalno i uspješno. U listopadu 1992. zapovjedništvo preuzima Antun Luburić, a 1993. izbijanjem rata između Hrvata i Muslimana “Bušići” su opet u prvom redu. Unatoč tome što je prema zapovijedi o osnivanju “Bušića“ planirano brojno stanje od 1200 ljudi, pukovnija nikada nije imala više od 600 pripadnika. Pomoćnik načelnika za profesionalnu vojsku skrenuo je na to pažnju Glavnom stožeru HVO-a, gdje piše :
https://youtu.be/TMIlkky32VI?t=351
„Pukovnija Ante Bruno Bušić je od 20. lipnja do 20. srpnja imala 17 mrtvih i 46 ranjenih pripadnika, što je za sastav koji u dvjema operativnim zonama ima ukupno oko 400 ljudi strahovito opterećenje. U dva mjeseca (60 dana) pukovnija je imala 50 dana terena, u kojem je imala četiri akcije s napadnim djelovanjem, dok su se „odmarali“ čuvajući crte obrane.” Stupanj premorenosti pripadnika postrojbe ilustrira rečenica pukovnijskog liječnika kako zbog premorenosti organizam vojnika koji je ranjen nije izdržao povredu koja je u normalnim okolnostima bezopasna po život. Pukovnija je 1994. preustrojena u 1. gardijsku brigadu HVO-a “Ante Bruno Bušić”, a zapovjedništvo njome preuzima tada brigadir, a danas general, Željko Glasnović. Brigada sudjeluje u odlučujućim oslobađajućim operacijama hrvatskih snaga – “Cincar”, “Zima 94”, “Ljeto 95”. Nakon toga sudjeluju i u operacijama “Maestral” te “Južni potez” u kojoj su „Bušići“ s drugim postrojbama HV-a i HVO-a izbili na Manjaču, gledajući kao na dlanu Banja Luku no političkim nalogom zaustavljeno je napredovanje hrvatskih snaga. Gubici „Bušića“ tijekom rata bili su 106 poginulih i 450 ranjenih bojovnika, a kroz Pukovniju i 1. gardijsku brigadu „Ante Bruno Bušić“ prošlo je oko 5000 dragovoljaca.
Utemeljenje
Povijest ove brigade započinje početkom ožujka 1992., u Posuškom Gradcu gdje je, po zapovjedi generala Ante Zorislava Rose, utemeljena prva profesionalna hrvatska postrojba u Hrvatskoj zajednici Herceg Bosni. Tada HVO još nije bio službeno ni osnovan, a bošnjački političari u Sarajevu su sebe i sve oko sebe uvjeravali kako “rata neće biti”. Postrojba je popunjena isključivo dragovoljcima, s ciljem obrane od srpskog agresora. Prvi zapovjednik postrojbe bio je Slavko Grubišić, hrvatski povratnik iz emigracije.
Pukovnija
Novoutemeljena postrojba nosila je naziv Bojna “Knez Branimir” sa četiri satnije, u Posušju, Ljubuškom, Širokom Brijegu i Uskoplju. Jačanjem bojnih djelovanja, te povećanjem potrebe za jednom obučenom i opremljenom, te visokomobilnom postrojbom, ova bojna je preustrojena u Pukovniju “Ante Bruno Bušić”. Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan Sv. Ante, 13. lipnja 1992. god. Pukovnija je imala četiri bojne, posušku “Vitez Damir Martić”, širokobriješku “Ivica Jelčić Čarls”, livanjsku “Ferdo Sučić” i uskopaljsku “Zvonko Krajina”. Jačanjem borbi u srednjoj Bosni donesena je odluka o osnutku bojne u Žepču, koja je nosila naziv “Andrija Tadić”, također po poginulim pripadnicima postrojbe. U listopadu 1992. zapovjednik postrojbe postaje Antun Luburić.
Akcije
Obuka i tereni smjenjivali su se u kontinuitetu, livanjsko bojište, mostarsko, središnja Bosna, Jajce, Zavidovići i okolica Žepča, čitava 1992. protekla je u napadnim operacijama, koje su Bušići, kako ih je hrvatski narod nazvao i prepoznavao, odrađivali visokoprofesionalno i uspješno. Došla je 1993., zategnuti odnosi između HVO-a i Armije BiH, bošnjačke i hrvatske politike, dovela je do novog, još krvavijeg rata. I opet su Bušići bili u prvome redu.Uskoplje, Bugojno, Konjic, Mostar, Žepče, Travnik, smjenjivale su se bitke, pobjede, ali je rastao i broj poginulih. Te godine obljetnica postrojbe nije obilježena. Samo nekoliko dana ranije na konjičkom ratištu, u osvajanju strateške kote pukovnija je imala nekoliko poginulih pripadnika. Zadaća je, usprkos žrtvama, i tada bila obavljena.
Gardijska brigada
Bušići odlaze u Mostar gdje se vode žestoke ulične borbe. Bušići su u središtu mostarskog pakla, a u to vrijeme baza postrojbe je vojarna na Heliodromu. Krajem ljeta, početkom ofenzive Armije BiH na Uskoplje, Bušići opet stižu u pomoć. Slamali su se na njima juriši Armije BiH i mudžahedinskih postrojbi stranih plaćenika, ali usprkos svim problemima s kojim se postrojba susretala, Bušići su izdržali. Rovovi su bili toliko blizu da su se vojnici obje strane dobacivali ručnim bombama, ali Uskoplje nije palo.
To je i vrijeme najveće krize postrojbe koja je bila trn u oku mnogima jer nije pljačkala i sramotila svoj narod, nego ga je branila. Istodobno žepačka bojna bila je kralježnica obrane žepačke enklave. Kraj 1994. i sukoba s Armijom BiH Bušići su dočekali na uskopaljskom ratištu. Pukovnija potom prelazi u Čapljinu, gdje u vojarni “Božana Šimovića” počinje preustroj pukovnije u 1. gardijsku brigadu HVO “Ante Bruno Bušić”. Tada se prvi put na jednom mjestu objedinjuju sve bojne brigade, priključuju im se i tenkovske, topničke i mehanizirane bojne, osniva se protuoklopna raketna divizija koja će po zlu upamtiti tenkove i oklop generala Mladića predstojećeg ljeta. Pod zapovjedništvom tada brigadira, kasnije generala Željka Glasnovića, novoustrojena 1. gardijska priseže domovini.
