Već u kasno proljeće 1991. godine dio pripadnika 1. gardijske brigade „Tigrovi“ upućen je na sam istok Hrvatske – Ilok. Zapovjednik te grupe, sastavljene od pripadnika 1. i 2. bojne i jačine jedne satnije, bio je Ivan Grbavac Kobra, dok mu je zamjenik bio Marjan Lozančić. Krajem lipnja prekinute su prometne veze preko Vukovara kod Trpinje i Bršadina tako da je jedina veza ostala preko Tovarnika. Stoga im je 5. srpnja stiglo pojačanje u vidu jedne satnije 3. bojne koju je predvodio Damir Šimunić. Zadaća „Tigrova“ bila je priprema obrane i uspostava nadzornih točaka na cestovnim prijelazima i naseljenim mjestima te sprečavanje ulaska specijalnih i drugih postrojbi JNA iz Srbije na državni teritorij Republike Hrvatske. Zbog neopremljenosti, nažalost, nisu mogli nadzirati promet Dunavom. Najviše čarki bilo je oko Iločkog mosta koji povezuje Srbiju i Hrvatsku preko Dunava.
Ondje je 8. srpnja JNA otvorila u večernjim satima vatru na policijsku ophodnju koja je nadzirala promet. Pojedini izvori spominju mitraljesku vatru, pojedini tenkovsku, a jedan izvor navodi kako su dvije fosforne granate iz protuavionskog topa, s udaljenosti od 40 metara, pogodile i zapalile policijsko službeno vozilo. Policajac Goran Štipak je poginuo dok su trojica ranjena (Darinko Papak, Željko Malekinušić i Đuro Lukšić). Ovaj heroj rođen je 11. kolovoza 1963. godine u Šarengradu. Kada je vidio da se sprema rat dragovoljno se, krajem ožujka ’91., javio u Vinkovce u specijalnu policiju. Bio je sudionik događaja u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, a nakon njih radio je kao policajac u Policijskoj postaji Ilok.
Nakon njegove pogibije JNA s četiri tenka dolazi preko Dunava mostom „25. maj“ iz pravca Bačke Palanke. Oko 22 sata Zoltan Hadrava, inače Iločanin, zauzeo je povoljan položaj te s udaljenosti od oko 300 metara tukao po tenkovima ručnim raketnim bacačem. Rezultat – prvi uništeni tenk u Domovinskom ratu. Jednom prilikom taj je događaj Hadrava za glasilo „Tigar“ opisao idućim riječima:
Otišao sam u patrolu 8. srpnja 1991. godine u 20 sati pa do ujutro. Naše policijske patrole bile su 20 metara od njihovih tako da je naš osnovni cilj bio pripomoć policiji ako se ukaže potreba. Otišli smo na punkt i oko 8 sati došli na oko 200 metara ispred mosta 25. Maj koji povezuje Ilok s Bačkom Palankom. Podijelili smo se na dvije ekipe. Jedna je grupa sišla do pekare u Iloku gdje se trebala odmoriti. Međutim, dolazi nam jedan civil i viče da su nam napali kolege pa smo odmah krenuli. Vidio sam iz šume kako su potpuno uništili policijska kola gdje je jedan policajac poginuo a trojica su bila ranjena. Na mostu nije bilo nikakvih zapreka protiv oklopnih vozila. Kad su uništili policijsku patrolu, pod jakom vatrom tenkova prelaze preko mosta. Prvo su četiri tenka prešla most. Moj pomoćnik Marijan Knežević i ja smo odmah zauzeli pogodno mjesto kako bi ih spriječili. Bio je dogovor da uništimo četvrtog, tj. Da trećeg propustimo a zadnjeg uništimo. Tako je i bilo. Otišao sam do jednog bunkera odakle sam imao tenk na dovoljnoj udaljenosti od 300 metara i ispalio sam minu iz RPG-a i tada se pojavio zadnji tenk. Vidio sam veliki gusti crni dim, koji se izdigao iznad tenka T-55. Kada su to vidjeli ostali u ova tri tenka, počeli su izlaziti iz tenkova i bježati glavom bez obzira, vičući ostalima: ‘Bježite, ustaše će nas sve pobiti.’ Tako je nastala opća bežanija koja je trajala oko 15 minuta. (…) Zapovjednik JNA pukovnik Grahovac vikao je: ‘Uništili ste mi i ovo malo vojske što sam uspio skupiti.’
Bio je to strašan podvig, a već idućeg dana uslijedila je odmazda. JNA je 9. srpnja 1991. godine, napala zrakoplovima tipa „Galeb“ ekonomiju Principovac kraj Iloka u kojoj se nalazila baza „Tigrova“ koji su ondje imali obučno središte. Prvi napad dogodio se oko 15 i 10, dok je drugi izveden oko 15 i 40 sati. Mitraljeski napad izveden je na vrlo profesionalan način pošto je pilot vrlo precizno ciljao mjesta gdje su se nalazili gardisti, koristeći prema očevicima specijalne metke koji su probijali čak tri zida. U napadu su ranjeni Zvonko Mikić, Marinko Vukoja i Predrag Jurčec koji je od posljedica i preminuo idućeg dana u vukovarskoj bolnici. Nedugo nakon njegove pogibije „Tigrovi“ su napustili Principovac i smjestili se u dvorac u Iloku.
Ubrzo je zapovjednik snaga 1. brigade u Iloku, Damir Šimunić, inače dozapovjednik 3. bojne iznenada smijenjen i povučen za Zagreb, a na njegovo mjesto došao je Zvonimir Kalan, zapovjednik satnije iz iste bojne. Dvije godine kasnije, Damir Šimunić za Slobodnu Dalmaciju progovorio je o uništavanju prvog tenka u Domovinskom ratu:
Tri dana prije toga zapovjedio sam da, ako se tenkovi pomaknu prema našoj strani, ne trebaju slušati nikakvu zapovijed, nego ih tuči. Iako smo imali zapovijed da ne ulazimo u sukob s neprijateljskim tenkovima, mi smo je morali prekršiti, jer je druga zapovijed glasila da zaštitimo taj prostor. Kada su pokrenuli tenkove prema nama, morali smo ih gađati.
Heroj Zoltan Hadrava rođen je 3. ožujka 1969. godine u vojvođanskom selu Svilajevo kod Apatina. U Iloku je završio osnovnu, a u Bačkoj Palanci srednju školu. U ožujku 1991. dragovoljno se uključio u obranu Domovine kao pripadnik MUP-a RH, a osnivanjem Zbora narodne garde postaje pripadnik 1. A brigade ZNG-a „Tigorvi“. Nakon iločkog ratišta borio se preko Nove Gradiške i Hrvatske Kostajnice te Novske sve do Južnog bojišta. Iz 1. gardijske brigade prešao je u lipnju 1993. u 8. lakojurišnu brigadu Vojne policije koja preustrojem oružanih snaga prelazi u 1. Hrvatski gardijski zdrug. Poginuo je 6. prosinca 1994. godine u prometnoj nesreći.