O stvaranju hrvatske države, odnosno pravednom i legitimnom, obrambenom,  osloboditeljskom i pobjedničkom Domovinskom ratu učenici u osnovnim i srednjim školama u okviru nastavnog programa ne moraju gledati ni jedan igrani ili dokumentarni film, ali zato od jeseni bit će prisiljeni gledati kontraverzni igrani film „Dnevnik Diane Budisavljević“, koji je nastao u hrvatsko-srpskoj produkciji. To je prvi i jedini film od stvaranja hrvatske države koji je ušao  kao obvezni predmet u škole, što je potvrdilo  i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, što je skandal nad skandalima…

–Plenkovićeve ministrice Obuljen i Divjak osigurale da lažno prikazivanje Stepinca – bude obvezni dio obrazovanja…

Naime, nemamo ništa protiv da se i takvi filmovi gledaju u školama, ali odmah se postavlja  pitanje: zašto samo taj i takav film (sic!), zašto učenici ne će i ne moraju gledati filmove, ako im već ne će i ne žele prikazivati o borbi hrvatskog naroda za slobodu,  barem one koji su nastali po hrvatskim književnim djelima Ranka Marinkovića, Krleže, Aralice, Raosa, Marije Jurić-Zagorke, Šoljana, Ante Kovačića, Slavka Kolara i drugih velikih hrvatskih pisaca?

Dosad su u Hrvatskoj snimljeni i prikazani i brojni dokumentarni filmovi na temu Drugog svjetskog rata, ali i Domovinskog, ali ni za jednog nema mjesta u školama. Zašto, kako?

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ odlično je primljen i u Srbiji, a kako je nagrađen svim mogućim nagradama i priznanjima u Hrvatskoj i „tamo daleko“ stječe se dojam da je iznimno prihvatljiv jednima i drugima.

Riječ je o filmskoj priči o ženi koja je tijekom Drugog svjetskog rata iz ustaških logora gotovo sama spasila (pišu Srbi!) na desetine tisuća srpske djece, što drugim riječima znači da je jako dobro surađivala s Antom Pavelićem i NDH. Drugačije taj humanitarni čin ne bi mogla ni izvesti.

U Izraelu iznimno cijene čovjeka koji je u vrijeme II. svjetskog rata spasio samo jedan ljudski život, a u bivšoj Jugoslaviji nitko nije ni spominjao, a kamoli dao neko priznanje ženi koja je ulazila i izlazila iz ustaških logora kako je i kada htjela, koja je odvozila i smještavala djecu koju su ustaše zatvarali.

Dakle, jedan dan su ih ustaše masovno odvodili i zatvarali, a već drugi dan dolazila je neka Diana Budisavljević i bez problema vraćala ih natrag kući, kao poštanske pakete!

E, toga dosad nije bilo ni u filmu!

Govoreći o važnosti Diane Budisavljević za srpsku zajednicu zamjenik gradonačelnika Grada Beograda Goran Vesić, koji je u Srbiji poznat i kao inicijator naziva ulica i trgova po istaknutim koljačima – četnicima, uz ostalo je rekao da je „ona spasila 15.336 uglavnom srpske dece iz ustaških logora smrti“ (U filmu se inače govori o deset tisuća!?). Zatim je dodao da se „sjećanjem na ovaj čin  borimo protiv revizije istorije  jer je sve više pokušaja u Hrvatskoj da se smanji broj žrtava u Jasenovcu kao i da se ovaj strašni logor smrti prikaže kao radni logor za zabavu“, poručio je Vesić.

Na to je redateljica filma Dana Budisavljević izjavila da je „za Hrvatsku  vrlo bitno da na jedan neostrašćeni način prizna sistemske zločine NDH koji su imali za cilj istrebljenje Srba, Židova i Roma“.

Dakle, tu među stradalima nema Hrvata. Ni u Drugom, ni u Domovinskome ratu!? Kako će se to nekom učeniku protumačiti, ako pita?

Možda će nečija mama ili tata postaviti pitanje: zašto moje dijete mora gledati baš taj film, ali ne i onaj (barem dokumentarni) o masovnom progonu Hrvata iz Vukovara, 18. studenoga 1991.? Nakon obveznog gledanja filma o Diani, koja čak nije bila ni Hrvatica već Austrijanka, vjerojatno će se nizati pitanja o brojnim srpskim koncentracijskim logorima, masovnim grobnicama iz Drugog svjetskog rata, ali i onima od 1991., spaljenim hrvatskim selima, masovnom ubijanju Hrvata od Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Saborskog, Voćina, Siska, Petrinje, Zadra, Knina, Gospića, pa sve do Dubrovnika… Bit će i pitanja: zašto djeca ne gledaju filmove o iznimnim pothvatima hrvatskih liječnika i zdravstvenih djelatnika tijekom hrvatske borbe za slobodu, o Junacima Domovinskoga rata, od kojih su neke osudili (pa i oslobodili) u Haagu. Zašto ne gledaju filmove o Kati Šoljić ili tisućama drugih hrvatskih majki koje su zbog srpske i ine agresije  ostale bez svojih sinova i kćeri, ali i brojnih drugih članova  obitelji, koje su Srbi masakrirali? Ili o tragičnoj sudbini dr. Ivana Šretera? Učenici bi trebali vidjeti filmove i o srpskim zločinima u BiH, a poglavito o onom najstrašnijem u – Srebrenici.

Ne, to oni ne trebaju gledati. Ali ni čitati knjige o Domovinskome ratu.

Uvlačenjem filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ u škole opet se stvara razdor među Hrvatima, opet se vraćamo na početak, na borbu ustaša i partizana, na Mirka i Slavka, a s time će se i namjerno zanemariti junačka i pobjednička borba hrvatskog naroda za slobodu, za stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države.

Inače, najgledaniji hrvatski igrani film na temu Domovinskog rata je „General“ Antuna Vrdoljaka. Pojedini tzv. kritičari dočekali su ga „na nož“ jer u njemu uz ostalo nema nasilja Hrvatske vojske nad srpskih narodom! U tom grmu leži zec!

Ne, to ne može biti slučajno, to je – namjerno!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)