17. srpnja 1991. godine, u obrani rodnog sela poginuo je hrvatski branitelj fra Mile Mamić…
Mile Mamić rođen je 23. rujna 1955. u ravnokotarskom selu Lišane Ostrovičke. U zaseoku Mamići odrastao je s ocem Markom, majkom Veselkom i braćom Antom i Marinkom. Kao dječak čuvao je ovce te pomagao ocu Marku u bačvarskom obrtu. Nakon završetka osnovne škole ostao je uz obitelj. Vojni rok u JNA odslužio je na aerodromu Pleso u auto jedinici. Ondje je završio obuku za vozača na motornim teretnim i terenskim vozilima što ga je na neko vrijeme odvojilo od ideje da postane fratar. Zaposlio se kao vozač kamiona i taj je posao obavljao sedam godina. Imao je djevojku, gradio kuću u Zadru no ipak se na koncu odlučio da postane fratar. Lišanski župnik fra Ivan Mirković spominje se tog razdoblja:
„Fra Mile se često povjeravao o svojoj želji, a sudjelovao je u raznim crkvenim djelatnostima, kao i njegov brat Ante koji je nakon dvije godine napustio franjevačku gimnaziju u Sinju. Znao nam se pridružiti u molitvi, moleći brevijar s časnim sestrama.“
U kolovozu 1982. Mile Mamić provincijalu franjevačke provincije „Presvetog otkupljenja“ podnio je molbu za primanjem u redovničku zajednicu. Nakon toga odlazi na otočić Visovac odakle upućuje molbu da ga se primi u novicijat uvjeren da ga Bog vidi kao redovnika. Iduće godine odijeva habit. Najprije je bio vratar u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu, a zatim voditelj mehanizacije na Visovcu. Napokon 1987. u Makarskoj na blagdan sveto Franje, 4. listopada 1987. položio je doživotne zavjete. Iduće godine imenovan je sakristanom u župi Gospe od zdravlja u Splitu.
Njegov životni put u bitnome je odredio sport. Bavio se tae-kwon-doom te je kolege iz kluba preporodio u duhovnom smislu. Dobio je ondje i crveni pojas te ga je samo smrt odijelila od već stečenog crnog pojasa. Svjestan opasnosti u kojoj se našla njegova Domovina 1. ožujka 1991. postaje pričuvni policajac policijske postaje u Omišu. Ranije je bio član Lovačkog društva Split, a kada ono utemeljuje lovačku satniju fra Mile im se pridružuje. Kao hrvatski branitelj odlazi u srpnju 1991. braniti svoje selo Lišane Ostrovičke gdje je na koncu i stradao. Dana 17. srpnja teško je ranjen uslijed minobacačkog napada pobunjenih Srba iz susjedne Ostrovice u ranim jutarnjim satima. Vrlo brzo prebačen je u šibensku bolnicu odakle su ga poslali prema Splitu. Nažalost rane su bile preteške, geler ga je pogodio u glavu te je na području Trogira umro na rukama brata Ante. U istom napadu na Lišane Ostrovičke poginuo je i hrvatski policajac Josip Žulj. To ravnokotarsko selo uz slabo se naoružanje uspijevalo obraniti od neprijatelja sve do konačnog pada krajem rujna 1991. godine.
Izvor – Davor Runtić: Junaci Domovinskog rata (knjiga 2)
Autor teksta – Borna Marinić