U preambuli Ustava RH piše da je Republika Hrvatska nastala ;
“– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države…”
Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. donio povijesnu Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske čime je pokrenut postupak razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika te se taj dan od 2001. godine obilježava kao Dan državnosti Republike Hrvatske.Treba svakako naglasiti da su saborski zastupnici SDP-SKH napustili Sabornicu, jer nije usvojen njihov prijedlog o mogućnosti pridruživanja nekoj drugoj, novoj zajednici naroda bivše Jugoslavije.Jedini SDP-ovac koji je podržao prijedlog HDZ-a bio je Korčulanin Marko Vlašić Čiće.
Toj odluci prethodio je referendum održan 19. svibnja 1991. godine, na kojemu se 93,24 posto građana izjasnilo potvrdno na prvo pitanje referenduma da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama, te se 92,18 posto građana izjasnilo da se protivi tome da Republika Hrvatska ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.
SDP-ovci su listom napustili saborsku dvoranu i ranije, 25. srpnja 1990., prigodom donošenja Odluke o proglašenju amandmana na Ustav SRH, kojom su izbrisane zvijezda petokraka i socijalističke oznake u nazivima svih državnih ustanova, u sklopu čega je i dotadašnje Predsjedništvo SRH preimenovano u Predsjedništvo RH.
Zbog tromjesečnog moratorija koji je tražila Europska zajednica, uzaludno se nadajući da se jugoslavenska kriza i srpska agresija na Hrvatsku mogu riješiti mirnim putem povijesna odluka donešena je 8.listopada 1991.godine.
Istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom dr.Franjom Tuđmanom.
Zbog mogućih novih napada povijesna je sjednica održana 8. listopada 1991. godine u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu, gdje je i donesena Odluku o raskidu državno-pravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama bivše SFRJ.
ODLUKU
- Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,
- Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,
- Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ,
- Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti i spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razvijati prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose,
- Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih manjina,zajamčenih izričito Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda, Završnim aktom Helsinške konferencije, dokumentima KESS-a i Pariškom poveljom u sklopu europskih integracijskih tijekova, pripravna je ulaziti u međudržavne i međuregionalne asocijacije s drugim demokratskim državama,
- Republika Hrvatska nastavit će postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju,
- Ova odluka stupa na snagu u trenutku njezina donošenja, 8. listopada 1991.
Po kojem pravilu, po kojem Zakonu ili propisu se 27. srpanj obilježava i dalje kao Dan ustanka naroda Hrvatske, kada je Republika Hrvatska raskinula sve sveze sa ostalim republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije, i nastala u pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.godine)?
Članak 3. ODLUKE “Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ”
Kako je onda moguće da se obilježavaju obljetnice iz bivše države, koja je izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku i koja više ni ne postoji?
Obilježavanje obljetnica propalog totalitarnog komunističkog režima bivše SFRJ još je apsurdnije prema Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)), kojom su izjednačeni totalitarni komunistički, fašistički i nacistički režimi kao isto zlo!
Citiram;
3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;
Ponavljam još jednom iz preambule Ustava RH; Republika Hrvatska nastala je u “pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države…”
Na sve to uopće se ne obaziru Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske! Za njih kao da je vrijeme stalo u 1945. godini! Oni ne poštuju Ustav RH, za njih on ne vrijedi, kao da ne žive u RH?
Naravno , ne poštuju, jer su im to omogućili naivni, zlonamjerni i nelustrirani hrvatski političari odnosno “odnarođene “hrvatske političke elite!
“Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske pozivaju vas na obilјežavanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu u subotu, 27. jula, s početkom u 12 sati u podnožju Spomenika ustanku.
Na narodnom zboru u Srbu govorit će Milorad Pupovac, saborski zastupnik SDSS-a, Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH i Rajka Ranđelović, donačelnica općine Gračac i predsjednica VSNM Zadarske županije.
Iako više nije državni praznik, danas se taj dan obilјežava u slavu antifašističke borbe kao reakcije na sustavnu represiju za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske”
https://www.uafdu.hr/subota-27-7-srb-12-sati-dan-ustanka-naroda-hrvatske/
Frapantno je što se u proglasu pozivaju na Nezavisnu državu Hrvatsku, koja ne postoji od 1945.godine, a da nitko na to ne reagira!
Gdje im je ta Nezavisna Država Hrvatska? Ne postoji! Obilježavanje se događa u Republici Hrvatskoj, koja nije ničim povezana sa tim događajem! NDH nema je od 1945, kao što nema SFR Jugoslavije od 1991.godine!
To stalno podmetanje SDSS-a i njihova dugogodišnjeg predsjednika Milorada Pupovca da je današnja Hrvatska NDH, postala je mantra koju su i mediji usvojili! Stalno ponavljana laž postaje istina! Ali se nigdje ne spominje istina je da je SDSS osnovao ratni zločinac Goran Hadžić i Vojislav Stanimirović gradonačelnik okupiranog Vukovara koji je izjavio kada su četničke postrojbe ušle u Vukovar “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica“.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/enciklopedija/vojislav-stanimirovic-18603 – http://www.vecernji.hr
NDH NE POSTOJI, KAO NI SFRJ!
Prema tome obilježavati događaj koji je pored toga i kompromitiran, manipulativan, lažno prikazan i nije vezan uz Republiku Hrvatsku, nego joj se podmeće, namjerno je ponižavanje i omalovažavanje Republike Hrvatske i na to bi trebao reagirati i DORH po članku 349 Kaznenog zakona
Članak 349.: Povreda ugleda Republike Hrvatske Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Što se stvarno događalo tih dana u vrijeme 2.svjetskog rata?
Da bismo razumjeli što se tada događalo moramo se vratiti u prošlost.
Na “Načertanije” (Plan) Ilije Garašanina (1812. – 1874.) iz 1844. godine, koje je prvi Politički program Velike Srbije. temeljni plan stvaranja “Velike Srbije” i najvažniji dokument srpske nacionalne i vanjske politike. On je prvi pisani program velikosrpske politike. Prvi je put u cijelosti objavljen 1906. kao “Program spoljne politike Ilije Garašanina na koncu 1844. godine”. Šezdeset godina čuvan je u tajnosti.
Povjesničar Petar Šimunić je prvi u Hrvatskoj objavio »Načertanije« Ilije Garašanina, 1944. godine, sa opširnim predgovorom i prvi pokazao da je to ključni dokument o velikosrpskim planovima osvajanja susjednih zemalja.
Između ostalog po Načertaniju u Srbiji žive “Srbi triju vjera”: pravoslavni, katolici i muslimani. Ta se teza uz pomoć mitova i povijesnih krivotvorina s vremenom pretvarala u operativnu polugu, poznatu kao “Srbi svi i svuda” Vuka Stefanovića Karadžića.
Po Načertaniju Hrvati su pokatoličeni Srbi! Negiranje i sveopća mržnja prema hrvatskom narodu sastavni su dio velikosrpske politike počevši baš od Načertanija 1844.godine, kada se Srbija oslobađala od turskog carstva.
Cilj politike Ilije Garašanina svodio na obnovu srednjovjekovne srbijanske države, Dušanova carstva.Srbijanski pašaluk je u Francuskoj i Rusiji našao saveznike za osvajanje novih teritorija i izlaz na Jadransko more. Kasnije su Garašaninovi politički nasljednici pokazali da se velikosrpstvo može uspješno skrivati iza jugoslavenstva, odnosno da ta dva pojma mogu biti sinonimi za tlačenje nesrpskih naroda« (Ž. Krušelj). »Šimunić je osim teritorijalne ekspanzije velikosrbizma upozorio i na ustrojstvo doušničke mreže te okrutne metode srpske politike prema neistomišljenicima, iz kojih su se tijekom desetljeća razvijali različiti oblici konspirativne djelatnosti, jačanje urotničkih društava poput Crne ruke te diverzantsko-teroristički način ratovanja protiv otpora potlačenih naroda”
Srbija se oslobodila Turskog carstva i kroz krvavu borbu za vlast izmjenjivale su se na vlasti dinastije Obrenovića i Karađorđevića.
Srbija je prvi put priznata 1878. godine! Vojvodina, Sandžak i Kosovo nisu bili sastavni dio Srbije, samo tzv. uža Srbija!
Hrvatska je bila pod Austro-Ugarskom vlašću sve do kraja 1,svjetskog rata 1918.godine.
Ono što je važno u odnosu na Hrvatsku počelo se zbivati Londonskim ugovorom, sklopljenim 26. travnja. 1915. između Velike Britanije, Francuske i Rusije s jedne i Italije s druge strane. Ovim tajnim sporazumom članice Antante obećale su Italiji djelove hrvatskih zemalja pod Austro-Ugarskom u zamjenu da Italija uđe u rat na njihovoj strani!
Odmah po završetku Prvog svjetskog rata u noći na 1.studeni 1918.godine, talijanski diverzanti ušli su u pulsku luku, podvodnim minama potopili admiralski brod Viribus Unitis sa oko 400 mornara i admiralom Jankom Vuković Potkapelskim i okupirali Istru, Rijeku, otoke Cres, Lošinj i Lastovo te grad Zadar iz hrvatskih krajeva (taj je čin pravno potvrđen Rapalskim ugovorom, ali tek 12.listopada 1920.godine)
Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj državi! Jugoslavija kao Velika Srbija! U hrvatskim zemljama situacija je bila vrlo složena: od raspada Austro-Ugarske, revolucionarnih socijalističkih i komunističkih grupa i grupa pod utjecajem Oktobarske revolucije, zelenog kadra, vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva donoseći različite ideje, do velikog bezvlađa u cijeloj zemlji u postratnom kaosu i španjolskoj gripi koja je harala. U toj situaciji je Narodno Vijeće žurilo za što brže ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, premda su bili upozoravani da ne srljaju „kao guske u maglu“.
Dana 29. listopada 1918.godine, sazvana je sjednica Hrvatskog sabora na kojoj su razvrgnute sve sveze s Austrijom i Ugarskom te je Sabor proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom i osnovana država Srba, Hrvata i Slovenaca.
1. prosinca 1918. u Beogradu je srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS, čime Država SHS prestaje postojati, a nastaje nova država – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije promijenila ime u Jugoslavija).
Hrvatski Sabor nije uopće više zasjedao do uspostave NDH 10travnja 1941. godine.
Već na samom početku Hrvati su uvidjeli u kakvu su zamku upali. Uređenu Austro-Ugarsku zamjenili su sa monarhističkom, nesređenom, prevrtljivom , centralističkom i neprijateljskom vlašću iz Beograda !
Srpski teror nad Hrvatima
Teror nad Hrvatima uzrok je i posljedica provođenja velikosrpske politike po kojoj Hrvatska i Hrvati kao narod ne postoje!
Nakon uspostave Kraljevine SHS započinje srpski teror na području cijele države, posebno u Hrvatskoj jer su Hrvati pružali otpor zbog kršenja dogovora o ujedinjenju. O teroru je izvješće napisao Stjepan Radić 1921. godine: Batinanje i zatvaranje 30.000 seljaka u vremenu od dvije godine (prosinac 1918. – veljača 1921.g.) zbog podržavanja republikanskog mišljenja i uvjerenja.
Srpski teror protiv Hrvata započeo je još u Odesi 1916. i 1917. godine.Srbi su zajedno s Kozacima prisiljavali Hrvate da se priključe tzv. jugoslavenskoj legiji, a one koji nisu htjeli pristupiti su maltretirali, nabijali na kolce, tjerali da kopaju vlastite grobove i bacali u more. Rusi su u ratu zarobili oko 10.000 hrvatskih vojnika. Hrvatski vojnici se nisu htjeli priključiti takozvanoj jugoslavenskoj legiji i ići na Solunski front pa su ih Srbi ubili.
Prema stručnjacima za vojnu povijest dr. Slavku Pavičiću i ing. Franji Perši, Srbi su u Odesi zajedno s ruskim Kozacima poubijali i pobacali u Crno more oko 10.000 hrvatskih vojnika koji nisu htjeli pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji.
Prosinačke žrtve .Prema službenom izvješću 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića ubijeno je 9 vojnika i 4 civila, 17. ranjeno (10 vojnika i 7 civila). Istog dana uhićeni su stranačke vođe Stranke prava. Krajem prosinca (27. 12. 1918.) su na sud izvedena 23 vojnika i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
Stajničke žrtve. Žandari su 8. veljača 1925. godine ubili tri osobe a četiri teže ranili. Od ranjavanja je kasnije preminula još jedna osoba.
Atentat u beogradskoj skupštini
.Znači već u prvim danima nakon završetka rata, pale su prve žrtve , a pasti će još i u samoj skupštini u Beogradu 21. lipnja 1928. ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Na mjestu su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro 8.kolovoza 1928.godine.Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni, ali ostali su živi. Puniša Račić je uhićen i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora omogućio mu je luksuzan život sa čak 3 kažnjenika kao osobnu poslugu. 1944 godine otišao je u Beograd gdje su ga partizani uhvatili i streljali.
Sibinjske žrtve
19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatskog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero, a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice.
Jugoslavenski režim se nije tu zaustavio, već je i dalje progonio i ubijao hrvatske seljake i domoljube diljem čitave zemlje, što je stvaralo ogorčenost kod Hrvata.
U nedjelju, 17. veljače 1935., održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). Župnik Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola s župljanima njegove župe i ostalim vjernicima u Oriovac posjetiti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Srpski žandari maltretirali su sutradan stanovnike zbog toga, uhićivali i seljaci su se pobunili. Žandari su pucali na nenaoružane seljake i to dum, dum mecima te osmoricu ubili.
Senjske žrtve
Ni to nije kraj sa popisa žrtava jugoslavenskog velikosrpskog režima,9. svibnja 1937. u Senju se u organizaciji HSS-a održao narodni zbor u spomen Matiji Gupcu i braći Radić, a okupilo se nekoliko tisuća ljudi. Političari su držali govore protiv tadašnjeg protuhrvatskog režima, a u povorci se među mnogima našao i kamion sa 33 mlada Gospićana i Gospićanke. Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme, a u jednom trenutku, po naredbi zapovjednika žandara, kaplar Besedić počeo je pucati, a za njim se povelo nekoliko desetaka žandara.
Mnogi su ranjeni, a sedam Gospićana poginulo je. Taj tragični događaj ostao je zabilježen u povijesti kao “Senjske žrtve”, žrtve državnog terora Kraljevine Jugoslavije. Nitko nikada nije osuđen za smrt nedužnih i nenaoružanih ljudi.
U Zagrebu je 18. veljače 1931. godine ubijen Milan Šufflay, znanstvenik svjetskog glasa. Povodom ubojstva prosvjedovali su Albert Einstein i Thomas Mann (travanj 1931. g. ).
Pokušaj ubojstva hrvatskog književnika i odvjetnika Mile Budaka, u centru Zagreba, nije uspio iako su rane bile opasne po život. Zbog nesigurnosti Mile Budak je otišao u inozemstvo, kasnije je bio ministar u Pavelićevoj vladi. Komunisti (četnici) su ga mučki ubili 1945. godine. Također su ubili i njegovu kćer koja je bila srednjoškolka te joj izvadili srce i odnijeli ocu prije smaknuća. To ni zvjeri ne mogu napraviti.
Godine 1933. ubijen je povjesničar Ivo Pilar u Zagrebu, a u Dugom Selu je ubijen potpredsjednik HSS-a Josip Predavec, otac 6-ro djece.
Velebitski ustanak 1932. godine. Zbog srbijanskog terora izbio je 1932. godine Velebitski ustanak koji je ugušen. Napadnuta je žandarmerijska postaja u Brušanima 7. rujna 1932. godine. Ustanak je propao, nakon neuspjelog ustanka srpska žandarmerija je provodila teror nad stanovnicima Like (zlostavljala, premlaćivala, pljačkala i palila hrvatske domove).
Dr. Marko Jukić: Sto godina srbijanskog terora (1918.-2018. godina)
Žitničke žrtve. Za vrijeme izbora 6. svibnja 1935. godine su gospićki četnici ubili 2 osobe i ranili 9 osoba.
Na pravoslavni Badnjak,6. siječnja 1936. godine, četnici su na Udbini ubili mladoga Hrvata Iliju Žaju. Dana 9. travnja 1936. godine iz zasjede je ubijen ondašnji najpopularniji hrvatski pučki političar Karlo Brkljačić Kacan.
Bilo je još ubojstava, ali se malo njih sjeća!
Četnički pokret
Četništvo je bilo oslonac velikosrpskog režima i kao takvo direktno podržavano od njega. Četnici su i članovi srpske vojne organizacije sa izrazitim velikosrpskim , nacionalističkim i šovinističkim ciljem.
Prvi četnički odred koji stoji u vezi sa suvremenim četničkim pokretom nastao je u Beogradu 1903. godine pod okriljem generala Jovana Atanackovića, tadašnjeg ministra obrane Kraljevine Srbije i jednog od glavnih aktera zavjere koja je 1903. svrgnula dinastiju Obrenović (uz ekstremno brutalno ubojstvo kralja i kraljice) i dovela Karađorđeviće na vlast u Srbiji.
Godine 1921. četnički su veterani u Beogradu osnovali »Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine«. Glavni utjecaj na organizaciju imala je Demokratska stranka, ali je to osporavala Radikalna stranka. 1924..godine, osnovali su dvije nove organizacije: »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu« i Udruženje srpskih četnika »Petar Mrkonjić«. U svibnju 1925. godine, ove su se dvije organizacije stopile u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Stvarni voda tog udruženja sve do 1928. godine, bio je Puniša Račić. ( Atentator na Stjepan Radića) Listopada 1924. u Osijeku pokrenut je“Glas srpskih četnika”, u izdanju Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju, prvi četnički list na području Hrvatske i Slavonije.
Dakle, četničke organizacije organizirane su i postojale su duboko u hrvatskom etničkom prostoru, davno prije pojave ustaša.
1938. godine u Jugoslaviji bilo 500.000 četnika, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je četnička komanda i šest četničkih bataljuna.
Da bi ti isti četnici masovno mjenjali kokarde za kape partizanke 1944.godine!
Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika. u Beogradskoj skupštini, te na daljnji teror i progone Hrvata pod velikosrpskom diktaturom kralja Aleksandra.
Ustaški pokret osnovan je 7.siječnja 1929.godine pod nazivom Hrvatska revolucionarna organizacija, a bio je hrvatski separatistički i nacionalistički, totalitaristički pokret koji se borio protiv velikosrpskog centralizma i hegemonije u Jugoslaviji. Cilj pokreta je bio uspostaviti neovisnu Hrvatsku svim sredstvima, uključujući i primjenom terora i nasilja.
Proglašenje NDH i Nedićeve Srbije
Nakon potpisivanja Trojnog pakta, Jugoslavija se svrstala uz Njemačku. 27. ožujka 1941.godine, izvršen je Vojni udar u Beogradu, a 6.travnja 1941. godine Hitler napada Jugoslaviju, njemačka vojska ulazi u Zagreb, a Eugen Dido Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10-ti travnja 1941. godine.
U isto vrijeme kapitulacijom Jugoslavije nastala je 1941 godine marionetska i profašistička srpska država Nedićeva Srbija, koja je bila u savezu sa Njemačkom i koja se javno pohvalila da je prva riješila „ židovsko pitanje“ u kolovozu 1942 godine. U logoru Sajmište ubijeno je 20 000 ljudi i još toliko na stratištima oko Beograda.
Četnik dr. Stevan Moljević je pisac projekta „Homogena Srbija 1941.“ godine. Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu (predan generalu Schroderu 9. srpnja 1941. g.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Danckelmannu)a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim.
Međutim Jugoslavenska i velikosrbijanska politika, namjerno su dugo sakrivale ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog 2. svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke.
- Za razliku od Srbije je prema pisanju dr. Ester Gitman, Židovke i stradalnice holokausta, u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od Kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana.
Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC su se odmah po dolasku Njemaca išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Njemcima.
Ovo navodim kao usporedbu sa Katoličkom crkvom i Bl. Kardinalom Alozijem Stepincem, koji su prosvjedovali kod vlasti NDH i osuđivali rasističke progone. Osobnim zalaganjem Kardinala Stepinca i svećenstva u NDH je spašeno nekoliko stotina Židova.
Stoga u usporedbi ponašanja SPC i Katoličke crkve u ratnim zbivanjima, jasno dolazi do izražaja himbena i lažljiva jugoslavenska i srpska politika. Dovoljno je uzeti podatke koliko je ubijeno Katoličkih svećenika, a koliko Pravoslavnih.
Prema podacima koje je prikupio don Ante Baković ubijena su 663 katolička svećenika, 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama.
Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-e surađivao je sa Dražom Mihajlovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, svetac SPCe, a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog.
Treba li uopće komentar na ponašanje SPC-a kod beatifikacije Bl. Alojzija Stepinca? Ovdje dolazi do punog izražaja mitomanija, licemjerje, laži i obmane velikosrpske politike i njenog prirepka SPC-a.
Jeli ijedan Patrijarh SPC-a osuđen kao što je to Bl.Kardinal Alojzije Stepinac bio od strane Komunističkih vlasti? Nije, jer su pravoslavni popovi napredovali u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji. Četnički pokret je rehabilitiran,a kako i neće kada je to ustvari bila Srboslavija!
SPC je bila glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.
Zločin u Bjelovaru, travanj 1941. godine. Philip Cohen, američki povjesničar židovskoga porijekla, je napisao, (knjiga ‘Tajni rat Srbije’): “Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”.
Nadaleko Gospića su četnici nakon proglašenja NDH poklali nekoliko katoličkih obitelji i zapalili njihove kuće. Nakon toga je uslijedila odmazda NDH vlasti.
Četnik dr. Stevan Moljević je pisac projekta „Homogena Srbija 1941.“ godine. Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu (predan generalu Schroderu 9. srpnja 1941. g.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Danckelmannu)a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile.
Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim, a srpski velikom žrtvom !
SPC je bila glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.
Zločin četnika 27. srpnja 1941. godine u selu Brotnja. Nepobitna je činjenica da je ubijeno 37 članova obitelji Ivezić, da su pronađeni ostatci njih 19. i da je metodom DNK analize dokazano da se radi o članovima obitelji Ivezić. Početkom kolovoza (1. i 2. kolovoza) 1941. godine četnici su u Boričevcu ubili 11 staraca i 44-o žena i djece, a selo opljačkali i spalili. Josip Pavičić je u knjizi „Dossier Boričevac“ naveo imena žrtava obitelji Ivezić, (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).
27. srpnja 1941. godine srpski ustanici su izvršili strašan pokolj Hrvata u Drvaru i Grahovu. Drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor bio je pozvan sa katolicima župe Drvar u Knin da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja. Dan kasnije, vraćajući se sa hodočašća u Kninu, vlak s hodočasnicima je zaustavljen oko 18 km od Drvara. U vlaku je bilo preko 300 hodočasnika sa župnikom iz Drvara.Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Komunističko-četnička propaganda je te žrtve nakon 1945. godine proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima. Time se je želio spriječiti i sami spomen na ubijene Hrvate i prikriti strašan zločin Srba.
27. srpnja 1941. godine srpski pobunjenici su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima ubili 62 Hrvata, a među njima i 5 žena i 9 djece. Župnika Gospodnetića su nabili na ražanj te ga živog ispekli pred njegovom majkom.
Jugoslavenska i srpska historiografija ustašama je uvijek pripisivala primat u početku zločina 1941. zanemarujući prethodne uzroke.
Tako je NDH umjesto posljedice pretvorena u uzrok.
Ipak, slijed je tragičnih zbivanja drukčiji te je moguće razotkriti model primarnosti srpskoga zločina, koji se nastavlja na represivno velikosrpstvo u Kraljevini Jugoslaviji. O tome, na primjer, svjedoče zbivanja kod Bjelovara. Naime, malo je poznato da je 8. travnja 1941. u tom gradu (dakle prije Zagreba) proglašena NDH. Tada je konjanički puk jugoslavenske vojske Dušan Silni pokušao spriječiti stvaranje nove države, a u Donjim Mostima ubijeno je jedanaest Hrvata (prve civilne žrtve). Od 6. do 25. travnja 1941. na području bjelovarskog kotara Srbi i četnici ubili su 99 osoba, među kojima je bilo devetnaest žena i sedamnaestero djece. Osim toga paljene su hrvatske kuće.
Kao očit odgovor 27. travnja 1941. u Gudovcu kod Bjelovara ubijeno je 184 ili više srpskih seljaka. Takva slijeda nema u komunističkoj, posebno srpskoj, historiografiji. Osim toga događaji prije 27. travnja predstavljeni su kao „neki incident“. Hrvati su, dakle, kao žrtve manje vrijedni.
Ustaški i četnički zločini
Ustaški režim počinio je zločine, a velikosrpska ideologija i njezina historiografija od toga je stvorila priču o genocidnosti Hrvata, pri čemu je osobito važno bilo i još jest važno uvećavanje broja žrtava u logoru Jasenovac. Taj je broj dosegnuo brojke više od 700.000 ubijenih Srba. Optuživanjem drugih za genocid, to je danas sasvim jasno, valjalo je prikriti vlastite zločine. M. Nedić danas se u Srbiji prikazuje kao spasitelj nacije iako se njegov kvislinški režim prilagodio nacističkoj ideologiji donoseći rasističke zakone.
Valja napomenuti da je u četiri logora u Beogradu ubijeno oko 80.000 ljudi. Laži o Nedićevoj Srbiji razotkrivaju srpske povjesničarke O. Milosavljević i B. Prpa. Prešućuje se da je u Srbiji bilo „riješeno“ židovsko pitanje. Srpska historiografija (npr. M. Bulajić) zanemaruje četničke genocidne zločine nad Hrvatima i Muslimanima od 1941. do 1945.
Ti zločini imaju ishodište u ideji o velikoj Srbiji koja je tražila da se srpske zemlje očiste od katolika i muslimana (S. Moljević, 1941. i mnogi četnički ratni dokumenti). Dok autori poput Bulajića Katoličkoj crkvi pripisuju odgovornost za genocid nad Srbima, prešućuju ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja je izjavila lojalnost okupatoru i obećala je Nediću suradnju u duhu svetosavlja, a nije osudila koncentracijske logore. Dakako, prešućuju se i istupi kardinala Stepinca protiv ustaškoga režima i rasizma. Crta vremena od 1941. do 1945. nedostatna je i stoga krivotvorena, ako na njoj uz zločine NDH nema i onih počinjenih u kvislinškoj Srbiji te četničkih zločina u Hrvatskoj i Bosni.
https://www.matica.hr/vijenac/497/kronika-povijesnih-lazi-ili-kako-posljedice-postaju-uzroci-21315/
Nakon poraza Srba u Domovinskom ratu nastaju novi Memorandumi SANU (2. i 3.) kojima se pokušava, drugim sredstvima, ostvariti projekt velike Srbije. Srbija ne odustaje od težnji za hrvatskim teritorijem, ne odustaje od svojih patoloških laži o Hrvatima kojima truje nove generacije Srba. Rehabilitacijom četništva Srbija danas pokazuje da nije odustala od stvaranja velike Srbije, da nije odustala od širenja laži i mržnje prema susjednim narodima.
Obilježavanje se ipak dogodilo unatoč koronavirusu u Srbu, ali samo kao Ustanak naroda Like i Korduna!
U organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA) i Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Donjem Srbu je u nedjelju, 26.srpnja 2020.godine, kod spomenika “Ustanak naroda Like i Korduna”, obilježen dan ustanka u Srbu.
Zbog protuepidemijskih mjera nazočilo mu je tek nekoliko desetaka ljudi, desetak puta manje nego prethodnih godina, dok je na cesti podno spomenika dvadesetak pripadnika Autohtone – Hrvatske stranke prava (A-HSP) održalo ‘kontraskup’ sa zahtjevom da se obilježavanje takvih obljetnica zabrani.
“NDH i Nedićeva Srbija – sličnosti i razlike” autora Zlatoja Martinova napisana je isključivo po riječima autora zbog nepostojanja kritičkog odnosa u javnosti u kojoj se u prvi plan ističu isključivo hrvatsku ustašku kolaboraciju sa nacističkom Njemačkom i Italijom, pri tome potpuno zanemarujući ili, pak, svijesno marginalizujući kolaboraciju Nedićeve Srbije, odnosno njegove takozvane “vlade narodnog spasa“.
“Autor je u ovom radu prikazao uporednu analizu Nedićeve Srbije i Nezavisne Države Hrvatske, dvIJe tvorevine nJemačkih nacista i talijanskih fašista’ i na osnovu postojeće ali i nove građe pokazao njihove neodoljive sličnosti, kao i činjenicu da Nedić i njegova kvislinška vlada i te kako snose ogromnu krivicu za holokaust u Srbiji i svestranu saradnju sa okupatorom”
Eto čak i u Srbiji se polako uzdiže na svijetlo dana povijesna istina, dok u Hrvatskoj ovakvo djelo proglase kao povijesni revizionizam!
A kako Srbija kažnjava zločince najbolje se vidi kroz rehabilitaciju četničkog vojvode Draže Mihajlovića 14. svibnja 2015 godine, kada su poništavanju presude bili nazočni kralj Aleksandar Karađorđević i neizostavni Vojislav Šešelj.
A zamislite si samo da Hrvatska rehabilitira dr. Antu Pavelića?
Pa to bi bila vriska po cijelom svijetu, ha, ha, ha…
Milorad Pupovac dignuo bi i mrtve na noge, samo ne istinu o dr. Šreteru!
Proslava u Srbu se ipak održala
Želimir Brala, izaslanik Antifašističke lige RH, istakao je kako je datum godišnjice ustanka do 1991. društvo obilježavalo kao svoj najznačajniji praznik, pored Dana Republike, i dodao kako se u ovim vremenima krize, pod sve jačim pritiskom revizionističkih snaga, i Evropska unija pridonosi revizionizmu i pokušajima da Drugi svjetski rat dobiju oni koji su ga izgubili.
Očito je Želimir Brala prespavao 30 godina od stvaranja RH, pa ne shvaća da to nisu obljetnice koje se obilježavaju u RH, jer je RH nastala na “…na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi i na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) “
Znači da ponovim taj Dan ustanka je bio jugoslavenski praznik, ustali su za Jugoslaviju!
Hrvatska se razdružila od Jugoslavije!
Hrvatska nema razloga obilježavati jugoslavenske datume, jer nije Ustanak bio za Hrvatsku državu, već za Jugoslaviju, a Jugoslavije više nema!
Hrvatska ima svoje datume iz osamostaljenja i Domovinskog rata i te datume treba obilježavati!
Jeli takvo jednostavno objašnjenje može uopće ući u glave tih yugokomunističkih mozgova dvojim, jer za njih čak i Europska unija pridonosi revizionizmu! Rezolucija EU Parlamenta od 19.rujna 2020.godine o izjednačavanju totalitarnih režima komunizma sa fažizmom i nacizmom, za te isprane komunističke umove je povijesni revizionizam? Kako sa takvima uopće razgovarati, kada ne uvažavaju niti jedan argument, osim svojih komunističkih?
Predsjednik SABA-e Franjo Habulin istaknuo je da ustanak u Srbu ‘nije bio četnički ustanak protiv hrvatske države kako to papagajski ponavljaju desničari i njihovi kvazi povjesničari, nego ustanak protiv strane okupacije i terorističkog režima koji je došao na vlast voljom i milošću stranih okupatora’.
Moram konstatirati da je Franjo Habulin koji je rođen 1957.godine, s obziroim na godine umislio da je sudjelovao u ustanku i borio se u NOB, pa valjda bolje zna od dokumenata i svjedoka koji su dokumentirali sve četničke zločine koji su prethodili “Ustanku”
Franju Habulina i SAAB financira država Hrvatska , ne Jugoslavija, pa bi prema tome trebao pokazati minimum lojalnosti hrvatskoj državi , a ne nepostojećoj Jugoslaviji.
Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić rekao je da se danas slavi ustanak protiv okupatora i onih koji su uveli teror.
– Svi oni koji tvrde da je Jasenovac radio i nakon rata znaju da je to notorna laž. Oni koje hrvatska Vlada plaća, ta politička strašila koja pokušavaju gubitnike iz Drugog svjetskog rata pretvoriti u pobjednike, idu na dušu onima koji se nemaju snage oduprijeti .
O Stjepanu Mesiću mnogo bi se ružnog moglo reći, ali ja ću izdvojiti veleizdaju, po kojoj će zauvijek ostati u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda! Veleizdaja je najgora stvar koju netko može počiniti u životu prema zemlji u kojoj se rodio i živio! Evo samo par događaja veleizdaje;
- 1994.godine pokušao je državni udar na tek mladu hrvatsku demokraciju, tada se otkrio da pripada onim antihrvatskim snagama koje nikada nisu htjele samostalnu i demokratsku Hrvatsku
- Stipe Mesić iz osvete što mu nije uspio državni udar 1994. godine na zgražanje domoljubnih Hrvata uvodi novinare u arhivu dr. Franje Tuđmana i počinje uništavati mladu hrvatsku državu.
- Detuđmanizacija se provodi sistematski, sa svrhom sotoniziranja Domovinskog rata i amnestiranjem Srbije za agresiju sa hrvatske strane, a posebna je priča amnestiranje sa srpske strane.
- Stipe Mesić dijeli „šakom i kapom „ transkripte i dokumente iz arhive dr. Franje Tuđmana i tajno svjedoči u Hagu, naravno protiv vlastite zemlje, i to kao njen Predsjednik, koji bi po dužnosti trebao braniti interese svoje zemlje.
- Koordiniranom akcijom Stipe Mesić naprasno umirovljuje 12 generala pobjedničke Hrvatske vojske i tako obezglavljuje i rastura hrvatsku vojsku. Stipe Mesić uz pomoć medija i ljudi iz njegovih yugoudbaških struktura te Engleske i Francuske pojedinačne zločinie pretvaraju se u zločinački pothvat, a dr. Franju Tuđmana kao vođu zločinačkog pothvata, a da se u isto vrijeme minimiziraju i sakrivaju srpski zločini.
- Stipe Mesić je uz pomoć francuskog predsjednika Jacque Chiraca organizirao samit Zapadnog Balkana da se obnovi neka nova Jugoslavije . Naravno i Englezi su tu neprestano u igri na strani Srbije.Tim je samitom počelo zataškavanje srpske agresije i amnestiranje za počinjene zločine i razaranja.
- Tome je naročiti pridonio Haški sud, koji nije nikada optužio vrh JNA za zločine i agresiju na Hrvatsku.
- Stipe Mesić je sa Pantovčaka rukovodio uz pomoć medija sustavno blaćenje braniteljske populacije, optužuje ih se i proganja i dan danas, dok u isto vrijeme ne priznaje i umanjuje hrvatske žrtve tijekom i nakon 2. svjetskog rata i to počinjene nakon završetka ratnih operacija.
Predsjednik Savjeta SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac rekao je da su 27. srpnja 1941. ljudi s područja jugoistočne Like ustali protiv ustaškog režima i okupatorske vlasti te se borili za najviše vrijednosti moderne evropske i svjetske politike – vrijednosti slobode, bratstva i jednakosti.
Koje to vrijednosti?
Slobode? Selektivnu slobodu podobnima , a trajnu neslobodu nepodobnima!Odnosno slobodu četnicima koji su promjenili kokarde u kape partizanke, a trajnu neslobodu i progon za Hrvate!
Bratstva? Gdje Pupovac vidi bratstvo? Zar u tome kako su nas “braća Srbi” napali 1991.godine i htjeli otkinuti 1/3 hrvatske teritorije, razarali naše domove, bolnice, škole i Crkve?
Jednakosti? Koje jednakosti? Zar manjinske po kojima smo mi Hrvati diskriminirani, a oni uvijek ” ugroženi Srbi ” pozitivno diskriminirani?
“Pokolj nad Hrvatima koji su 1941. (baš kao i “balvan revoluciju” pola stoljeća kasnije) izvršili Srbi, četnici ali i onih 60 tak partizana Đoke Jovanića (ubili su npr. u sačekuši i hrvatskog komunistu Marko Oreškovića kako on ne bi u Zagrebu izvjestio CK KP Hrvatske o tome što se stvarno dogodilo u Srbu), po notornom Pupovcu, su “vrijednosti antifašizma”?!?!?!” Nino Mogorović
” Žalimo što je početkom 1990-ih antifašizam bačen pod noge od onih koji su vodili nacionalne pokrete na prostoru bivše Jugoslavije i što su posljedice toga strašne, a nisu trebale, morale niti smjele biti, jer smo svi platili tešku cijenu ”
Ajme vidimo da je glumac i licemjer, ali ovaj komentar je stvarno degutantno licemjeran!
“Ljudi koji su ustali u odbrani golog života, unatoč strahovitom iskustvu koje je ostajalo iza Luburićevih jedinica, a koje su u periodu od 1. do 3. jula u selima kao što su Gornja i Donja Suvaja, Osredak, Bubanj, Nebljusi, Boričevac ostavili stotine ubijenih žena i djece. To nije bilo u Gudovcu, ni u Veljunu, već prvi put ovdje – dodao je on i potom istaknuo da su u osvetničkoj reakciji četnika ili onih koji su bili pročetničke orijentacije stradali i nedužni civili Hrvati u Brotnji, Boričevcu i nekoliko drugih sela”
Ma vidi, vidi Milorada Pupovca, pritisnut dokazima i argumentima mora priznati četničke zločine, ali Srpske su žrtve, ipak vrijednije od Hrvatskih, jer Srbi su ustali u obranu golog života, a Hrvati nisu imali ni kada ustati, kada su im četnici upali u kuće i nisu im ostavili ni goli život! Može li se niže pasti ? Gdje je empatija za hrvatske žrtve?
A kako će tek Milorad Pupovac opravdavati sve one četničke zločine i ubijene Hrvate od 1918- 1941 u prvoj Jugoslaviji? Jer i to će doći na red, a tada nije bilo Ustaša da budu dežurni krivci, prema vječno ” ugroženim ” Srbima!
Autor / Lili Benčik / hrvatskepravice
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama ,intervjuima i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**