23.kolovoza EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH I AUTORITATVNIH REŽIMA…
Donosimo potresno svjedočanstvo pokojne Filomene Filke Ratković koja je opisala stradanje svog oca Vlade u Kaštelina 1943 godine.
„Prošlo je više od pola stoljeća od tragedije, bolje rečeno zločina, o kojem se u ovom tekstu piše. Pošlo je i 27 godine od kad je stradanje na tom mjestu obilježeno. A prošlo je i 17 godina otkako je ovaj tekst napisan. I što se od tada dogodilo? Ništa. Pobrinuli smo se da dospije u ruke i državnim i lokalnim dužnosnicima iz različitih stranaka i partija, institucijama, uredima i komisijama, svima koji bi po dužnosti na to morali reagirati. I što su napravili? Ništa! U svoje ruke dobili su i oni, sveprisutni, koji se predstavljaju borcima za ljudska prava, koji prebrojavaju jedne žrtve a o drugima ih nije briga. Te interesne grupe, tzv. udruge civilnog društva učinile su isto što i službena politika: jedno veliko ništa.
Ah, da. Netko je nešto učinio. Mi, obitelj pokojnog Vladimira Stude nakon više od stoljeća njegovog rođenja i više od pola stoljeća nakon njegove mučeničke smrti od partizanske ruke, uspjeli smo ga službeno proglasiti mrtvim. I za to smo u našoj državi, državi za koju smo se borili potrošili cca. 8.000 kuna.
Poraće je. Prošla je, i našu obitelj dobro zahvatila, prvo konfiskacija pa nacionalizacija. Što se moglo? Sila Boga ne moli. Na osnovi osobno proživljenog iskustva, kao i naknadnog dugogodišnjeg napornog, upornog i cijeloj obitelji, bolnog istraživanja, napisala sam ovaj tekst s jednim jedinim ciljem: neka se dozna istina. Prava istina o nekim davnim i onim ne tako dalekim događajima. Predugo je vladala šutnja prekrivena čvrstim plaštem laži, one “istine” koju su “oslobodioci” godinama servirali kao jedinu i neupitnu, prikrivajući njome svoje strašne zločine. Ovdje govorim o slučaju naše obitelji. A koliko je takvih obitelji? Koliko je onih koji nikad nisu saznali sudbinu svojih bliskih, nestalih u bezbrojnim jamama ili satrtih na poslijeratnim Križnim putovima?
Većina spomenutih sudionika opisanih događaja već su odavno pokojni, za neke ne znam gdje su. Međutim, neki od aktera još su živi i mogu posvjedočiti o činjenicama. Krvnicima ionako ja ne mogu oprati krv s njihovih zločinačkih ruku.
I, kao što je jednom rekla moja mama upirući prstom put nebesa:
“Ja sam im oprostila. Neka ondje gore riješe svoje grijehe.”
Djelić temelja partizanskog antifašizma
Moram dokazati da je moj otac mrtav. Naizgled jednostavno, zar ne? Uobičajeno bi bilo u takvom slučaju otići u općinski ili neki sličan ured platiti propisanu taksu i zatražiti smrtovnicu. Ali ne i u ovom slučaju. Smrtovnicu ne mogu izdati jer nemaju saznanja da je mrtav. Nitko ga nije upisao u knjigu umrlih. Pravno on je još živ. I tu je kvaka.
Naime, da je još uvijek živ, sada bi imao 119 godina i bio poznat u svjetskim razmjerima kao najstariji čovjek na svijetu. (Tada navodi Filka Ratković)
Problem je što svi u obitelji, a i u našem malom mistu znaju da je mrtav, samo to moramo i dokazati. Točnije rečeno, moramo nadležnim službama, u ovom slučaju sudu, dati dokaze da nije više živ tako da ga oni mogu proglasiti mrtvim. Na temelju toga druga državna služba izdat’ će smrtovnicu.
Drugi problem je što on nije umro prirodnom smrću.Ne, on je ubijen. Ubili su ga 1943. godine hladnokrvno, s predumišljajem i organizirano tzv. “oslobodioci” – partizani, isti oni koji danas tvrde da su antifašisti, ma što to značilo. Potom su vrlo revno, našu obitelj oslobodili i najvećeg dijela pošteno zarađene imovine.
Živjeli smo u obiteljskoj kući u Kaštel Novom. Otac i njegova braća imali su uspješnu tvrtku “Braća Stude” koja se bavila vinogradarstvom i proizvodnjom i prodajom kvalitetnih vina, likera i pjenušaca.
Bilo nas je četvoro djece: Neda, Mira, Drago i ja. U vrijeme opisanih događaja Neda je živjela i radila u Splitu a Drago je bio u Zagrebu. U kući je, uz našu mamu Katicu, Miru i mene, bila i Mande Matijaš, naša dugogodišnja domaćica.
Moj otac, Vladimir Stude pok. Marina, bio je srčani bolesnik (angina pectoris). Dugo se liječio u Zagrebu. Vrativši se u Kaštel Novi gdje se nalazila naša obiteljska kuća, držeći se savjeta liječnika, svaki dan se šetao ili vozio bicikl.
“Oslobodioci” Malega mista
Tako je bilo i 4. rujna 1943. godine. Pape je (nikad ga nismo zvali tata, jedino pape) biciklom krenuo na jednu od svojih uobičajenih ruta, do naših polja zvanih Bile. Tamo ga je, u polju, pod maslinom, dočekao znanac Vicko Grgin, partizan iz Kaštel Novog. Grgin je razgovoru rekao da će Italija uskoro kapitulirati i da se oni spremaju doći u selo. Neka se ništa ne boji, on ga dobro poznaje i bit’ će pod njegovom zaštitom. Ujedno ga je zamolio da se nađu ponovo popodne na istom mjestu i neka donese nešto lira kao pomoć jer će im trebati kad dođu u selo.
Kod kuće su imali 50.000 lira. Moja majka Katica izdvojila je 20.000 i dala ih ocu koji ih je odnio na dogovoreno mjesto i predao Grginu. Taj isti Vicko Grgin postao je kasnije slavljeni partizanski general.
Italija je kapitulirala 8. rujna. Partizani slavodobitno ulaze u selo. Život, bar na izgled, ide dalje, iako ne na uobičajeni način. Skoro svaki dan bi netko iz sela bio odveden u nepoznato i za njega se više ne bi čulo. O tome se samo šapatom pričalo.
Preko puta naše kuće su Kula Čipiko i prostrana skladišta u vlasništvu obitelji Katalinić. Tu su bili smješteni zarobljeni talijanski vojnici uglavnom mladi i prestrašeni. Njih po grupama odvoze kamionima.
“U Šibenik” – kažu čuvari. Malo je čudno da se ti isti kamioni prazni brzo vraćaju. A Šibenik nije blizu. U međuvremenu, počela je prava pljačka. Neki su to zvali „oslobođenje“. Iz skladišta se iznosilo sve što se moglo nositi na rukama, tačkama, nosilima… Krala je sirotinja ali i oni koji nisu baš bili potrebiti.
Pod parolom “sve je to narodno” bezočno se otimalo tuđe vlasništvo. Tu grabež skoro je nemoguće opisati. To je savršeno uspjelo jedino Miljenku Smoji u “Velom mistu”. Gledajući epizodu koja priča o sličnom događaju činilo mi se da je snimljena 1943., upravo ispred naše kuće.
Iza Kule bila je velika hrpa naslaganih drva pripremljenih za zimu. Naravno i ona se odnose. Netko od seljana svoju zalihu opljačkanog privremeno slaže u slijepoj uličici iza naše kuće. Ne znajući za aktivnosti oko tih drva, izašla sam iz kuće.
Na dnu vanjskih skala stoji naoružan partizan – naš susjed Marko Jurić. Odmah je počeo vikati na mene što kradem državnu imovinu. Nisam imala pojma o čemu govori niti sam tada znala da su bivši vlasnici drva i druge robe u skladištima već “izvlašteni” u ime nekih viših ciljeva. Odgovorila sam mu da je lud i da nemam pojma o čemu govori i za što me optužuje. On skine pušku s ramena i kundakom me prilično jako odvali po ramenu. Kao prava tvrdoglava sedamnaestogodišnjakinja, nisam mu ostala dužna nego sam ga nogom žestoko raspalila po koljenu. To ga je još više razljutilo. Ponovo me je udario, ovaj put jače. Rame mi je bilo iskočilo a ja sam se srušila niz stepenice.
Mande me je, uz nečiju, pomoć digla i unijela u kuću. Otišli su po čovjeka koji je sređivao takve stvari te mi je on namjestio iščašeno rame.
Drugarica – gospodarica
Jednog dana, točnije 15. rujna, bili smo počašćeni važnom posjetom. U našu kuću je došlo partizansko izaslanstvo: Jere Matijaš zvan Voda (Jere je bio brat naše domaćice Mande, a i on je neko vrijeme kod nas zarađivao kruh svoj svagdašnji), Anka Lozovina, sestra kasnije proglašenog „narodnog heroja“ Joze Lozovine-Mosora (po njemu je Trogirsko brodogradilište dobilo ime) i još sedam – osam njihova drugova iz Segeta. U Segetu je tada bila partizanska komanda za šire područje Trogira.
Bili su okićeni puškama, bombama, dalekozorima i svim ostalim ratnim rekvizitima koji su u ono vrijeme bili u trendu. Lijepo smo ih pogostili. Bila je to, rekli su, prijateljska posjeta. Došli su se zahvaliti za našu pomoć.
Naime, naša mama i Mande su tijekom rata i talijanske okupacije, za Jeru i njegovu grupu šivali tople prsluke, pleli im čarape i prikupljali druge stvari. To su, po potrebi, nosili u Seget i predavali “vezi”. O tim stvarima se za vrijeme rata u kući nije govorilo, pogotovo ne pred djecom. Mama nam je o tome pričala kasnije.
U to vrijeme, bar u Dalmaciji, bilo je uobičajeno da zaposlenici bilo kojeg statusa u tvrtkama kao što je bila tvrtka moje obitelji svoje poslodavce tituliraju s “gospodaru” i “gospodarice”. Tako su oslovljavali i moje roditelje, a ni Jere Matijaš nije bio iznimka. Novi sustav vrednovanja uveo je i nove načine oslovljavanja pa su svi službeno postali “drugovi” i “drugarice”.
Dakle, dobili smo posjetu. Jere, ne mogavši se potpuno osloboditi svog starog odnosa sluga-gospodar, mamu je titulirao kompromisno.
“Znate drugarice – gospodarice” – ispalio je pripremljenu službenu tiradu, blaženo nesvjestan komičnosti svojih riječi – “mi se borimo za jednakost. Neće više biti poreza, novac neće trebati jer će svatko imati što mu treba i svatko će nositi klobuke a ne samo gospoda i bogati”.
Mama ga je pogledala ispod oka i potpuno ozbiljno odgovorila:
“Jedva čekam vidjeti i taj dan.”
Na Kozjaku – jama do jame
Onaj, za našu obitelj crni i nikad prežaljeni dan, 25. rujna 1943. godine, započeo je negdje iza jedan sat po ponoći. Sve nas je probudilo bjesomučno lupanje po ulaznim vratima i povici: “Otvori!”
Otac je sišao i onako, u pidžami, otvorio vrata kroz koja nahrupiše četvorica do zuba naoružana partizana: Ante Remetin zvan Lovrica iz Kaštel Novog, Ante Kovač zvan Kaparanić iz Kaštel Sućurca, Ivan Ađutantov poznat kao Markiol iz Kaštel Lukšića te Ante Bedalov po nadimku Abesinac iz Kaštel Kambelovca. Sve domaći ljudi, Kaštelani.
Traže od oca da se odmah obuče a Lovrica ga čak prati u sobu, valjda da ne pobjegne kroz prozor spavaće sobe koja je bila na trećem katu kuće. Mama ga upita gdje ga vode. Lovrica joj objašnjava da imaju puno zarobljenika Talijana i Nijemaca.
“On govori te jezike pa će nam biti tumač.”
Kao usput, prigovorio je mom ocu:
“Ti spavaš u postelji a mi po šumama i poljima.”
“Mlad si ti.” – odgovorio mu je (Lovrici je tada moglo biti oko 26 godina a papi 60) – “Ti to možeš izdržati.”
Mama ih pratila do izlaza iz kuće i upitala jednog od partizana:
“Kad će te ga vratiti? Gdje idete?”
“Brže nego što se nadaš.” – glasio je odgovor – “Idemo u Komandu.”
Ta “Komanda” na koju je mislio bila je u Domu željezničara u Kaštel Lukšiću. U stvari, Dom je, kao i obližnji dvorac Vitturi, služio kao privremeni zatvor odnosno logor.
Ujutro, negdje oko 4,30 sati, vidjevši da se otac ne vraća, Mande je skuhala kavu i natočila je u lončić. Pošalju me s tom kavom u tu Komandu da je odnesem ocu i vidim što je s njim. Jako sam se žurila, skoro trčala. Iako sam imala kratke rukave, sva sam se kupala u znoju. Negdje na pola puta od naše kuće ugledam kako prema meni ide grupa ljudi. Sve sam ih poznavala: moj otac, Mate Čipčić-Bragadin, braća Ivo i Ante Žanić zvani Milić. Pratili su ih stražari s puškama na ramenu: Mijo Rudić zvani Banica i Frane Žanić, obojica iz Kaštel Novog. Pitam gdje ih vode a otac mi kaže da ih odvode u neku drugu komandu, valjda višu. U hodu ispija kavu dijeleći je s Matom Bragadinom. Mene je poslao doma da što prije obavijestim mamu i dovedem je poprečnim putem do mjesta gdje će morati proći.
Mama se odmah uputila na dogovoreno mjesto a ja sam otrčala do kuće obitelji Bragadin i javila sve Matinim kćerkama Mariji i Savini i njihovoj teti. Potom sam se žurno uputila u susret ocu. Imala sam sreću. Dotrčala sam baš kada su se oni pojavili. Mama je već bila tamo.
Tu su se kratko zaustavili pa smo s njima pokušali razgovarati dok jedan od stražara – Frane Žanić – nije prekinuo razgovor riječima:
“Ajde, dosta je. Pozdravite se, nama se žuri.”
Poljubila sam oca. To je zadnji put da sam ga vidjela.
Dok sam se opraštala s Matom Čipčić-Bragadin, on mi je u ruku krišom utisnuo svoj vjenčani prsten šapnuvši mi:
“Kad dođeš u selo, daj mi ovo kćerkama.”
Učinila sam to. Puno sam, kasnije, razmišljala o tom njegovom postupku. Imao je tada 74 godine. Cijeli život bio je lovac, poznavao je Kozjak (brdo iznad Kaštela), odvjetnik po struci. Shvatio je stvarnost i ono što ih čeka. Na Kozjaku nema Komande ali ima jama.
Kevina jama
Grupa uznika vođena svojim čuvarima nastavila je put prema Željezničkoj stanici Kaštel Stari. Tamo su, prema svjedočenju braće Ante i Ive Žanić, u kamion ukrcani moj otac, Mate Čipčić-Bragadin i njihova straža. Prevezeni su do prijevoja Malačka na Kozjaku. Ostatak grupe ostao je na Željezničkoj stanici.
Po dolasku na Malačku, iskrcani su iz kamiona a put su nastavili pješice, prema Radošiću. Pratili su ih kaštelanski partizani Srećko Jakovac i Martin Stipoljev zvan Tikvica, obojica iz Kaštel Starog.
U to se vrijeme na teritoriju koji su nadzirali partizani provodila opća mobilizacija. Svi oni koje je nova vlast proglasila sposobnim za oružje pokupljeni su, proglašeni dobrovoljcima i privedeni u sabirne centre.
Istim putem Kaštela – Željeznička stanica – prijevoj Malačka – Radošić a potom put sela Sratok (kasnije je selo preimenovano u Bogdanoviće) prolazile su kolone netom mobiliziranih Kaštelana kojih su se “oslobodioci” uspjeli dokopati za popunu svojih redova. Naravno, uz dobro naoružanu pratnju. Da se slučajno ne bi tko pokušao izvući i vratiti kući.
Među njima je bio i mamin brat Radoslav-Rade Poparić. Puno njih, uključivo i mog ujaka, oca mi je tada vidjelo posljednji put.
Cesta Kaštela – Lečevica načelno se proteže pravcem jug – sjever. Na drugoj strani Kozjaka, iza Malačke, je područje sela Radošić odnosno Kaštelansko zaleđe koje spada u Dalmatinsku Zagoru. Na tom dijelu ceste jedan odvojak se izdvaja okomito prema zapadu. To je put za Sratok.
Na sjeverozapadnoj strani toga T – križanja, kojih dvadesetak metara daleko od ceste, nalazi se Kevina jama. Od naše kuće do te jame ima nekih petnaestak kilometara.
To je kraška jama oblika obrnutog lijevka. Dubine je sedamdesetak metara od čega je gornja polovina okomiti i relativno uski tunel, dok se dolje širi u prostranu dvoranu promjera tridesetak metara.
Zašto Srećko?
Iskaz Fabjana Jurčeva, svima u Novom poznatog kao Brico, meni i mom bratu Dragi:
“Malo sam zastao iza kolone pa sam se požurio da je stignem. Na zaokretu, kod odvojka koji vodi za Sratok, vidio sam vašeg oca i šjor Matu. Upitao sam vam oca:
“A di vi idete?”
“U Komandu” – odgovorio mi je. Šjor Mate je šutio. Otac vam je u jednoj ruci imao mali zavežljaj a u drugoj nekakav komad drva kojim se poštapao. Pratili su ih Srećko Jakovac i Martin Tikvica.
“Kakva komanda!” – pomislio sam – “Komanda je dolje u selu. Ovo ne miriše na dobro.”
Požurio sam se za mojom grupom. Nismo odmakli niti stotinjak metara kad se iza nas začuju pucnji. Odmah se među nama proširio šapat:
“Ubili su ih!”
Ujaku je, kad je začuo pucnjeve i shvatio što se dogodilo, u hodu pozlilo. Oni oko njega su ga pridržali da ne padne i tako privuče neželjenu pažnju svojih čuvara, nervoznih i naoružanih.
“Šutke smo nastavili hodati.” – završio je Fabjan.
Na samoj jami, neposredno prije smaknuća, otac je shvatio što se događa.
Kazivanje jednog od ubojica – Srečka Jakovca (na samrti se ispovjedio svojoj obitelji):
“Došli smo do jame. Na Studi se vidjelo da je tada razumio što ga čeka. Upitao me je:
“Zašto, Srećko? Bio si radnik u našem magazinu, pošteno plaćen, zašto?”
“Tako je. Eto, zato neću ja u vas pucati.” – odgovorio sam mu – “Neka puca Tikvica ja ću pucati u Matu Bragadina.”
I dok smo repetirali puške, Vlado Stude je počeo pjevati.
“Mislim da je u tom času poludio.”
Nisu odmah upali u jamu pa smo ih puškama i nogama odgurali. Vladi je pola glave bilo razneseno a jedno oko je još treptalo.”
Partizanska strahovlada
Tu potresnu priču jedan član obitelji Jakovac prepričao je nama.
Kad smo se mama i ja rastali od oca i došli doma ona je odmah poslala Mandu u Seget da potraži svog brata Jeru Matijaša.
Htjela je da on, kao uvaženi pripadnik partizanskog pokreta, intervenira kod svojih neka nam puste oca. Jere je odmah otišao u tu njihovu Komandu u Domu željezničara i na upit gdje je Stude dobio kratak odgovor:
“Likvidiran je odmah.”
“Zašto tako, bez ispitivanja?”
“Zato jer smo znali da ćeš doći u intervenciju.”
Jere je, čuvši to a poznavajući našu obitelj i znajući da mi otac nikome nije naudio, naprotiv da su naši roditelji časne osobe, uvažene u selu i uvijek spremne pomoći drugima, otišao jednom od onih koji su tada “drmali” u Kaštelima i u pravednom gnjevu porazbijao mu sve po kući.
Oko 13 sati istog dana Jere je došao u našu kuću. Dovezao ga je motorom Jozo Lozovina-Mosor. Potražio je svoju sestru i samo njoj šapnuo:
“Gotovo je. Zakasnio sam.”
Mande u početku nije nikom ništa govorila iako se, kasnije smo ustanovili, po selu o tome već šapatom pričalo. Kako više nije mogla u sebi nositi tu strašnu tajnu nakon nekog vremena odvela je mene i sestru Miru i sve nam rekla. Neću ni pokušati opisati kako smo to doživjele.
Točno tjedan dana nakon što su odveli oca, u isti sat, jedan po ponoći, dolazi ista grupa naoružanih partizana. Ovaj put po mamu. Isto lupanje po vratima, isti povici:
“Otvori!”
Otvaramo vrata a oni kažu:
“Katice, došli smo po tebe jer te Vlade zove. Morate se dogovoriti neke stvari oko imanja.”
Kurvo – hrvatska učiteljice
Ta noć je bila noć užasa. Na poluotvorenim vratima, oni potežu mamu vani, mi je vučemo unutra. Vičemo, zovemo u pomoć. Mira i ja znamo što se ocu dogodilo, ne želimo izgubiti i majku. Ali tko će nam pomoći? Partizanska strahovlada utjerala je svima strah u kosti. Susjedi čuju, moraju čuti. Kuće su zbijene, blizu jedna drugoj.
Jedan jedini koji se usudio pojaviti bio je naš bliski susjed Petar Cetinčić, no i on je brutalno, uz prijetnju oružjem, potjeran natrag u svoju kuću.
Nakon otprilike sat vremena natezanja, vike i prijetnji, Lovrica zgrabi Miru i izvuče je iz kuće. Potjera je na dno vanjskih skala, prisloni joj pušku na vrat.
“Kurvo! Hrvatska učiteljice!” – vikao je na nju – “Ubit ću tebe i sve tvoje do sedmog koljena.”
To “učiteljice” u glavi tog polupismenog “antifašiste” bilo je izjednačeno s pismenošću. Ako znaš pisat onda si učitelj.
Mama je od traume prokrvarila i krv se niz njene noge slijevala po terasi i skalama.
Tu noć je puhalo jako jugo. Naša kuća je na rivi, uz more, uvijek izložena udarcima juga. Bilo nam je užasno hladno od straha i vjetra. A kako je tek bilo Miri, u pidžami s puškom na vratu? Uvijek nam je poslije ponavljala da ju je spasila jedino molitva i njena snažna vjera.
Trajalo je to natezanje do pet ujutro sve dok jedan od tih hrabrih boraca, Ivan Ađutantov- Markiol, nije rekao svojim drugovima:
“Ja ovo više ne mogu ni gledati ni slušati. Pustite malu i ostale i idemo.”
Za čudo Božje, ostali su ga poslušali.
Narodni neprijatelji
Sutradan ujutro Mandu je na ulici zaustavio Ivan Grujica iz Kaštel Štafilića, jedan od aktivista u novostvorenim organima “narodne vlasti”. U strogom povjerenju je upozori da su maloprije na sastanku (vjerojatno mjesnog odbora ili nečeg sličnog) odlučili da se naša kuća zapali zbog toga jer nisu uspjeli odvući našu majku. Savjetovao je da se svi negdje sklonimo.
Zbog tog čina sam Ivanu Grujici, iako je odavno pokojni, vječno zahvalna. Trebala je velika hrabrost da u tom bezumlju i strahovladi nađe hrabrosti i upozori nas – narodne neprijatelje.
Obiteljska prijateljica, sumještanka Luce Kuzmanić, na maminu zamolbu, našla nam je smještaj za tu noć u dvije obitelji. Primili su nas na spavanje da ne bi izgorjeli zajedno s kućom. Mama i Mira su spavale kod Kate Poparić koja je živjela nedaleko od naše kuće.
Ja sam otišla kod Vinke Jurčev-Mačalin žene Mate, inače aktivistice AFŽ-a. Kako sam zbog proteklih događaja bila jako isprepadana bojala se biti sama posebice noću. Zato sam spavala u krevetu s njom i njenim mužem.
Po noći su u kući ostali uz Mandu, Ante Danilo i Vinko Vuletin-Cirojko. Oni su kad plane vatra trebali kroz sjeverne prozore izbaciti zamotuljke, uglavnom posteljinu i odjeću koje je mama pripravila prije izlaska. Da se bar nešto sačuva.
Pred zoru je Vinkin muž Mate izašao pogledati što je s kućom. Brzo se vratio i javio da se ništa nije dogodilo.
Zašto je nisu zapalili? Jednostavno, netko od mudrijih aktivista – palikuća se sjetio da puše jugo a naša kuća je najveća pa bi vjerojatno tako zapalili pola sela. To je dojavio Mandi isti onaj Ivan Gujica uz napomenu da opasnost za nas nikako nije prošla.
U ime mrtvih
Svakih nekoliko dana mama je dobivala poruke onih iz Komande otprilike ovakvog sadržaja:
“Pošalji Vladi čarapa, rublja, odijelo. Zahladilo je pa mu treba.”
Sve je to Mande, po maminim zapovijedima, pakirala i predavala jednom istom momku koji je po to dolazio. Bio je to izvjesni Žanić poznat po nadimku Šeprka.
Mama još uvijek nije znala da ubojice, bez imalo grižnje savjesti, to naručuju u ime njihove mrtve žrtve.
Zahtijevali su oni svašta. I hranu i novac i druge stvari. A mama je slala misleći kako pomaže mužu i onima koji su s njim.
Tražili su, istančanog li ukusa tih seljačina koji su se do tada u sukno i opanke oblačili, očev krombi kaput, kišobran a na kraju i pisaći stroj iz kancelarije.
Nismo mogli tako živjeti iz dana u dan čekajući da oni smisle što će učiniti s kućom dok mi spavamo u tuđem. A da i ne govorim da smo se bojale što mogu učiniti nama. Zbog toga je mama odlučila da se sklonimo u Split, kod njenog brata Drage Poparića.
Ja sam biciklom otišla do Kaštel Sućurca, ostavila bicikl kod poznatih, i brodom se prevezla u Split. Tako sam inače svakodnevno putovala u školu i natrag.
Mamu i Miru karom je prebacio Ante Danilo. Kar je dalmatinski naziv za drvena kola koja vuče konj a imalo ga je svako bolje poljoprivredno domaćinstvo. Ja sam svakih dva-tri dana istim putem odlazila u Kaštela po hranu (kruh, slanina, povrće i druge namirnice) koju bi nam Mande pripremila. Kasnije je “narodna vlast” između svih ostalih stvari, konfiscirala i moj bicikl.
U Splitu smo bile do polovine prosinca a onda smo se vratile. Evo zašto.
Jednog dana Roza, naša susjeda iz Kaštela došla nam je u posjetu. Našla je mamu kako plete debelu majicu za oca. Vidjevši to Roza joj reče:
“E, moja Katice, što to pleteš? U Kevinoj jami to nije potrebno.”
I sad osjetim bol u srcu kad se sjetim tog trenutka. Mama se skamenila na stolici, ruke s pletivom klonile su joj u krilo. Lice joj je pokrilo nadnaravno bljedilo. Prazan pogled koji ne vidi ništa. Duga, ledena šutnja a onda kao iz neke daljine, polako, skoro šapatom progovori:
“Nema oca, nema muža. Bože moj, tko i zašto?”
“Hrabri” partizani
Mira se, a u onoj groznoj noći doživjela je živčani slom te zaradila tešku upalu pluća i porebrice, polako oporavljala. Mamu je, saznavši za strašnu sudbinu našeg oca, napustio strah od moguće zle sudbine koja bi nas mogla zadesiti u Kaštelima.
Uostalom, partizani su pobjegli jer su nadirali njihovi neprijatelji. Kaštela, kao i Split i drugi dijelovi Dalmacije, pali su pod NDH. Na to područje ušli su ustaše i Nijemci.
Prije bijega iz sela, nekoliko dana prije Svih svetih 1943. godine partizani su se pobrinuli da ih se ne zaboravi. Više se nisu zamarali sofisticiranim pričama o “tumačima” niti prevoženjem do nekih “viših komandi”.
Pokupili su desetak uglednih i bogatih osoba oba spola i odveli ih u staru vojnu bazu Divulje oko 4 kilometra zapadno od Kaštel Novog prema Trogiru. Tamo su ih tukli, mrcvarili, žene i silovali a onda polumrtve zaprežnim kolima, noću prevezli na naše groblje sv. Josipa.
Tamo su ih jednostavno, po kratkom postupku, pobili i bacili u veliku ubožničku grobnicu i po njima bacili živo vapno. Nisu se ni malo trudili sakriti svoje nedjelo.
Među tada ubijenima bili su meni poznati: majka i sin Ana i Vinko Amat, Savka Metličić, Srećko Kapetanović-Kapo i Petar Dobrić-Birić.
Grobnica je sagrađena dvadesetih godina, na poticaj domaćeg župnika i dobrotom Kaštelana, za ukope siromašnih. Na Mrtvi dan Kaštelani po starom običaju odlaze na groblje.
Tamo zatiču sliku užasa: ispod odmaknute ploče grobnice gola i polugola krvava tijela sumještana a krv, tragovi metaka i prazne čahure posvuda.
Obitelji i prijatelji ubijenih, noću s platnom namočenim u rakiju preko lica, da bar malo ublaže smrad raspadajućih tijela, vadili su iz nje svoje očeve i majke, sinove i kćeri. Njih su, Bogu hvala, bar mogli kršćanski pokopati u obiteljske grobnice. Oni koji su se spustili u grobnicu posvjedočili su da se unutra, osim onih koje su iznijeli, nalazi još najmanje trideset-četrdeset poluraspadnutih leševa ljudi koji su očito ubijeni danima prije.
Na grobnici se i danas dobro vide tragovi metaka. I uvijek netko donese stručak cvijeća.
Zločinci će svoj teret nositi zauvijek
Mama se odlučila na povratak u Kaštela.
Nije nam dopustila da nosimo crninu kao što je običaj. Možda iz prkosa.
“Crnina je vanjski znak tuge. A tuge nam je dosta u srcu.”
U svoj svojoj žalosti brinula se o nama ne samo fizički.
“Ne dopustite da vam u srcima zavlada mržnja jer onda postajete neljudi. Svaka mržnja ubija dušu i srce. A najvažnije je spasenje duše. Molimo za oca, nemojmo ga zaboraviti a zločinci koji su to učinili svoj teret će nositi zauvijek.”
I bilo je tako. Puno godina nakon opisanih događaja dugovi su počeli stizati na naplatu. Naime, Kaštela su mala mjesta, sedam povezanih sela uz more. Manje – više svi su se tada međusobno znali i tajne se nisu mogle dugo čuvati. Tako je misterija nestanka moga oca dobila i svoje počinitelje, naredbodavce i izvršitelje. Mi smo znali za njih, a i oni su znali da mi znamo.
Martin Stipoljev zvan Tikvica umirao je u teškim bolovima. Osjećajući da mu se bliži kraj, poslao je prijatelja Jakova Jakovca iz Kaštel Starog našoj mami s molbom da dođe do njega i da mu dade oprost. Ona je odbila doći mu u posjetu nego mu je po istom glasniku poslala poruku:
“U ime djece i moje, ja sam ti oprostila, a ti to raščisti sa svojom savješću.”
Nije umro lako. Rak ga je rastakao, bolovi razdirali pa je sam pokušao prekratiti si muke.
Josip-Bepo Babin partizanski general, 1943. godine alfa i omega u Kaštelima. On je odlučivao o životu i smrti svojih susjeda i suseljana. Ni njemu nije dano da ljudski umre. Grižnja savjest učinila je svoje. Prerezao si je žile na rukama a potom se bacio u more kod hotela “Palace” u Kaštel Starom. Sutradan su njegovo truplo našli kako pluta pod Čiovom.
Križni put sina “narodnog neprijatelja”
Brat Drago bio je tada u Zagrebu gdje je pohađao Tehničku školu. Za vrijeme školovanja živio je kod našeg strica Antona. Stric je imao stan i kancelarije predstavništva firme “Braća Stude” u Mrazovićevoj ulici.
Drago je za ubojstvo oca saznao sasvim slučajno, od jednog poznanika Kaštelana, negdje oko Božića. Odmah nam je javio da dolazi kući. Znali smo kad dolazi parobrod (iz Zagreba se tada putovalo vlakom do Metkovića ili Ploča a potom brodom do Splita). Mama i ja smo otišle u Split kod očeve sestre Slavke Nikolić. Na brodu ga je dočekala rodica Miljenka i dovela do tete gdje smo ga mi čekale. Mama i teta Slavka su ga na koljenima molile da ne ide u Kaštela i da se ne osvećuje. Na jedvite jade su ga namolile te se on nakon tri dana vratio u Zagreb.
Kao sin “narodnog neprijatelja” on je prošao svoj Križni put. O toj Kalvariji ćete čitati kasnije.
Svijet nije crno – bijel. Niti je samo jedna strana dobra a druga loša. Za vrijeme rata svašta se događa. Tako je bilo i u tom ratu.
U Kaštelima smo nastavili živjeti kako smo mogli. Našu tugu čuvali smo u sebi kao i mnogi drugi. Naučili smo se na ratne uvjete. Pa, već su prošli Talijani, pa partizani a sad su svoja pravila uveli Nijemci i ustaše. Prijatelji nam pokušavaju biti pri ruci a neki okreću glavu od nas ako već ne mogu izbjeći susret na ulici. Tako je i s drugim obiteljima čija je sudbina slična našoj. Najodaniji našoj obitelji nepokolebivo je ostao Ante Danilo sa svojom obitelji. Pomagao nam je kad je bilo najpotrebnije, kad su se drugi iz straha ustručavali. Nikad im to nećemo zaboraviti.
Deja vu
Veljača 1944. godine, jedan sat po ponoći. Mrkla noć. Cijelo selo spava. Odjednom lupa na ulaznim vratima i povici:
“Otvaraj!”
Iz kreveta skačemo kao u bunilu. Nije li to noćna mora? To se već dogodilo, nemoguće je da je ovo istina. Ovo mora da je ružan san.
“Otvorite vrata!”
Vika i udarci ne prestaju. Brzo se razbuđujemo. Svi – mama, Mande, Mira i ja – trčimo do vrata. Mama je otvorila samo prozorčić na vratima. A pred njima, s puškama stoje dvojica ustaša a iza njih dva njemačka vojnika. Slična situacija kao prije nekoliko mjesec. Samo su odore druge. Žele ući.
“Što hoćete?”
“Moramo pretražiti kuću. Imamo dojavu da unutra skrivate obitelji komunista.”
Mama se odlučno, kako ona zna, ustobočila na vratima rukama naslonjenih na bokove.
“Neću otvoriti. Tako su mi došli partizani i odveli muža. Nikad ga nisam više vidjela. Možete ući samo silom. Ako ne vjerujete meni, idite Načelniku općine i pitajte ga je li ovo istina. Mislite li da bi mogla štititi te komuniste nakon onog što su nama učinili?”
Oni prijeteći skinu puške s ramena. Malo ih je zatekla situacija. Nisu naučili da im se netko suprotstavi.
“Možete me ubiti. Drugačije nećete ući”, – nije se mama dala smesti.
Ona dvojica ustaša se pogledaju. Ovakav nastup civila prema njima nije im bio uobičajen. To ih je potaklo da provjere priču. Jedan od njih ode do načelnika (tada je to bio Ante Škarica-Živkov). Brzo se vratio, jer Škaricina kuća nije bila daleko od naše.
“Istina je što je rekla. Muža su joj ubili partizani.”
To im je bilo dovoljno. Uz ispriku su se povukli. Ali su na odlasku rekli:
“Prijavio vas je netko iz sela.”
Naravno da je potkazivač mogao biti samo netko domaći. Od kuda bi oni, došljaci, to mogli znati? U selu se dobro znalo tko je s kim kakav i tko kome pomaže.
Na tome je završila ta epizoda. A mogla je i drugačije.
Naime, na zadnjem, trećem katu naše kuće zaista su bili oni koje su tražili. Kako smo se mi kod prijatelja skrivali nakon ubojstva oca, tako su sad, dolaskom nove vojske, u opasnosti bili neki drugi.
Skrivajući se od nove vlasti kod nas su spavale: Marija Jurčev-Šejo i njena dva sina dok joj je muž Ante bio u partizanima te Marija Kuzmanić-Gvozden sa sinovima Vinkom i Petrom čiji je brat Frane također bio u partizanima. Obje su bile aktivistice AFŽ – a, ali našoj mami, unatoč svemu, to nije smetalo. Nije zaboravila da su nam to prvenstveno prijatelji kojima treba pomoći.
Kćer likvidiranog narodnog neprijatelja
Partizani su se ponovo vratili 1944. godine. Ovaj put za dugo. Dogodilo se ono što moja majka nikad nije nazvala drugačije nego: prevrat. Taj isti događaj desetljećima se službeno slavio kao “oslobođenje”.
Kao i mnoge druge, tako su i nas srednjoškolke pokupili i poslali na razne poslove. Meni je dopala vojna bolnica VIII korpusa koju su smjestili u zgradu Splitskog Sjemeništa. I tako sam postala kvazibolničarka.
Zajedno s još jednom djevojkom, dobila sam jednu sobu u kojoj smo skrbile o ranjenim borcima. Dovozili su ih iz Knina, Drniša i tko zna od kuda sve. Borbe su još trajale. Iskreno govoreći, nisam u tome bila baš uspješna. Nije da nisam htjela. Jednostavno, nisam znala.
Među grupom ranjenih koji su ležali u toj mojoj sobi bio je i naš, kaštelanski mesar Vinko Mamić poznatiji kao Škoto. Jednog dana dovezli su novu grupu ranjenika a među njima i sirotinju iz bliskog susjedstva, Antu Žanića-Ivanurića. Čim me je Ante ugledao odmah je počeo galamiti.
“Što radi ovdje ova,” – pokazao je na mene – “to je kćer likvidiranog narodnog neprijatelja! Neće ona o nama brinuti.”
Tad se Škoto podigne s kreveta.
“Umukni Ante, sram te bilo!” – podviknuo je ljutito – “Brzo si zaboravio što je Studina kuća učinila dobro tvome ocu i svima vama. Ili umukni ili izlazi iz ove sobe.”
Na njegovu stranu, u moju obranu, stao je još jedan ranjenik, crnogorski partizan.
U tom trenutku, kao da je znao, ušao je Milan Martinac. Došao je vidjeti kako mi je. On je također u ležao u bolnici jer je bio ranjen u ruku.
Kad je čuo što se događa, bez puno buke je Antu izbacio iz sobe i zabranio mu da se tamo više pojavi.
Uskoro je završila i moja, ne baš uspješna karijera, bolničarke. Netko se pametno sjetio da je bolje da nas puste ponovo ići u školu.
Čekanje se isplati(lo)
Poraće je. Prošla je, i našu obitelj dobro zahvatila, prvo konfiskacija pa nacionalizacija. Što se moglo? Sila Boga ne moli.
Mi, moje sestre, brat i ja poženili smo se i poudavale. Najstarija Neda je s mužem Francom Bisiakom otišla u Italiju. Mira se udala za Mirka Slade-Šilovića i živjela u Trogiru. Ja sam se udala za Juru Ratkovića. I obitelji naših muževa imali su svoje Kalvarije, ali sad neću o tome. Jure i ja smo također stanovali u Trogiru. Drago je sa suprugom Tatjanom ostao živjeti još neko vrijeme s mamom u obiteljskoj kući.
Kevina jama i ono što se na njoj događalo zabranjena su tema. Jedino obitelji žrtava pamte i o njoj potiho govore. I stalno se pitaju: zašto?
Najvjerojatniji odgovor na to stalno “Zašto?” saznali smo zahvaljujući jednom pravom Trogiraninu, sada pokojnom. Zvao se Vinko. Prezime mu neću spominjati iz jednostavnog razloga. On se smatrao djelomičnim uzročnikom naše tragedije, iako zaista nije bio ni za što kriv.
Već sam rekla da smo živjeli u Trogiru. Jednog dana, negdje krajem, pedesetih godina, na Mostu od Travarice zaustavi me znanac, Vinko. Kasnije sam saznala da je tako pristupio i Miri.
Prve riječi koje je izustio bile su:
“I ja snosim odgovornost za smrt vašeg oca.”
Zapanjeno sam ga pogledala. Jedino sam uspjela izustiti:
“Kako?”
Mala digresija; moram se kratko vratiti u prošlost. Nakon izbora 1939. godine u našoj općini na vlast je došao HSS. Naš pape je, kao istaknuti član stranke, izabran na mjesto odbornika.
Sad nastavljam Vinkovu priču:
“Održavala se sjednica općinskog vijeća na kojoj je trebalo razmotriti molbu Josipa-Bepa Babina za mjesto nadglednika ceste i vodovoda za područje Kaštel Novi – Trogir. Taj sam posao ja radio već neko vrijeme. Bio sam oženjen i imao troje djece. Babin je bio neoženjen i već imao posao u vojnoj bazi Divulje kao civil.”
Otac je taj dan bio u Splitu po poslu. Po povratku, kod zgrade općine zaustavio ga je općinski poslužitelj s porukom da odmah dođe u općinu na sastanak.
Kad je na dnevni red došla Babinova molba, otac se usprotivio.
“Nemam ništa protiv Bepa, ali on je sam i ima posao a Vinko će ostati s djecom na ulici.”
Na glasovanju je pobijedio očev prijedlog većinom glasova. Bepov otac, također vijećnik, ostao je u manjini i ja sam zadržao mjesto.”
Zastao je na trenutak, kao da ne može doći do daha. Ja sam šutjela i čekala nastavak potpuno obuzeta pričom koju sam slušala.
Rezultate glasovanja njih dvojica, Bepo i Vinko, čekali su vani, ispred općine. Kada je čuo odluku i kao je do nje došlo, Babin je viknuo našem ocu:
“Vlade, Vlade, platit ćeš mi za ovo, kad – tad.”
“Eto,” – završio je Vinko svoju ispovijed – “sad znate da je sve to počelo radi mene. Ja sam kriv radi zle krvi između njih.”
Još uvijek u šoku zahvalila sam mu na njegovo iskazu. Sad mi je jasnije mnogo toga. Rekla sam mu da on nikako ne može biti kriv za ono što se godinama poslije toga dogodilo i da mu savjest može biti potpuno mirna.
Bol za ocem nikad nije prestala. Kriomice smo odlazili na Kevinu jamu pomoliti se i staviti cvijeće. Tako smo si stvarali iluziju da je to pravi grob.
Zašto kriomice? Zato jer je milicija budno pazila da se tamo nitko ne mota osim onih koji bi došli baciti smeće ili lešine uginulih životinja. Cvijeće ili bilo koji drugi znak našeg dolaska revno bi uklanjali. Vojska i bolnice su svoj otpad bacale u jamu sve u nadi da će je ako ne zatrpati onda bar pokriti dno i ono što se na njemu nalazilo.
Ne dirajte smetlište – možda će nam opet trebati
Djeca su nam rasla pa su i oni počeli hodočastiti na to smetlište, u što se jama polako pretvarala.
Kako je vrijeme odmicalo tamo se išlo sve manje potajice, sve je više bilo cvijeća i svijeća. To je lokalnom SUBNOR – u bilo kao crvena krpa pred bika. Netko od njihovih aktivista je imao zadatak redovitog obilaska jame i uklanjanja svega onog što bi obitelji ostavile.
Na službenoj razini su padale razne ideje što napraviti s jamom: zatrpati je, čvrsto je ograditi ili otvor zaliti betonom. A sve u ime tobožnje zaštite stanovnika. Kao da u jamu svaka dva-tri dana neko nepažnjom upadne, pa se to mora svakako riješiti.
O tome se posebno govorilo na svečanosti otvaranja asfaltirane ceste Kaštela – Lečevica. To je bilo sedamdesetih godina, malo iza sloma Hrvatskog proljeća, za vrijeme progona onog što su oni zvali “hrvatski nacionalizam”. U ime boraca NOB-a široku raspravu presjekao je Ante Kapetanović iz Kaštel Starog. Sukladno svom starom antifašističkom i humanističkom opredjeljenju, po iskazu tamo nazočnog Mate Lazića iz Kaštel Novog, javno je obznanio:
“Ništa od toga se neće učiniti. Neka ostane kakva jest. Možda će nam opet trebati!”
Stare navike teško umiru.
Brat Drago je 1954. godine, s nekoliko svojih prijatelja speleologa iz Splita, potajice organizirao spuštanje u jamu sve u nadi da će pronaći i izvući očeve ostatke. Duboko je vjerovao, točnije rečeno nadao se, da će ga moći identificirati po zubalu.
U svojoj nakani nije uspio. Nije pronašao očeve ostatke ali su zato pronašli puno ljudskih kostiju i lubanja. Neki kosturi su bili čitavi, izmaknuti na stranu, što je dalo naslutiti da su neki od žrtava ubačeni živi.
U jami su, osim kostiju, pronašli dijelove odora: značke, kopče za remene i sl. uglavnom oznake talijanske vojske. Tako se potvrdilo i konačno odredište onih zarobljenih Talijana koji su, navodno, prevezeni u Šibenik.
Speleolozi planinarskog društva Mosor 1985. godine istraživali su Kevinu jamu. Predsjednik društva Goran Gabrić kasnije je izjavio:
“Između 15 do 20 jama za koje znamo da postoje u okolici Splita, Kevina jama zaista je najveća i u njoj se nalazi najviše ljudskih kostiju, iz čega je očito da su tu masovno bacani ljudi. I u drugim nalazili smo ljudske kosture ali nigdje tako mnogo.”
U istom tekstu Gabrić na upit o mogućoj procjeni broja ubačenih ljudi odgovara:
“Procjena se može od kretati više stotina ljudi do nekoliko tisuća. Kažem, velika hrpa smeća zasad skriva podatke.”
A slavni partizani navedeni u ovom tekstu?
Često su ti krvnici, za života, prolazili ispred naše kuće. Uvijek pognutih glava.
Ime moga oca bilo je godinama zabranjeno. Jedini način da se njegovo ime bar nekako pojavi u javnosti je bio neuobičajen.
Kad je 1981. godine umrla naša majka Katica na osmrtnici je pisalo: Katica Stude udova VLADIMIRA rođ. Poparić. Ona je sama za života sastavila svoju osmrtnicu. A na njenom lijesu, po njenoj želji, uz Branimirov križ, bio je veliki hrvatski grb izrađen od cvijeća.
Mir dušama njegovim
Došlo je vrijeme da se napokon oko jame nešto učini. Nešto što će je trajno obilježiti kao mjesto stradanja nevinih. U euforiji osamostaljivanja Hrvatske puno se je obećavalo, mnogi su se zaklinjali da će stvari oko jame rasvijetliti, da će je na neki način obilježiti, ali sve je stalo. Ograđena običnom žicom, ni po čemu se nije moglo zaključiti što nama i mnogim drugima predstavlja. Razumljivo je. Hrvatska nam je napadnuta, krvavi rat je trajao, važnije stvari su se radile.
No, ja ipak nisam htjela više čekati i odlučila sam nešto ozbiljno poduzeti. Namjera mi je bila da se to stratište dostojno, makar skromno, obilježi, kao podsjetnik na mrtve i upozorenje živima.
U razgovoru s predsjednikom Općine te drugim bitnim čimbenicima u Kaštelima dogovorili smo se što i kako poduzeti. Iako sam, a ne samo ja, neopisivo željela da se Kevina jama obilježi, nisam od toga htjela napraviti predstavu.
Kako sam znala da se priprema sjednica Poglavarstva, na tu sam im temu poslala pismo, nastojeći unaprijed ograničiti ambicije nekih koji bi mogli to iskoristiti u vlastitu promociju. Tekst pisma naslovljenog na Gradsko poglavarstvo Grada Kaštela donosim u cijelosti:
“Ove godine, u rujnu mjesecu, navršava se 50 godina (1943 – 1993) tragedije znanih i neznanih žrtava Kevine jame u Radošiću.
Zahvaljujući prijedlogu i inicijativi g. Veselka Andromaka, ondašnjeg predsjednika općine Kaštela, koncem 1992. g. Prihvaćeno je od općine Splita, Solina, Trogira i Kaštela da se to mjesto, dostojno njegova značenja, obilježi.
Međutim, mi potomci stradalnika shvaćamo našu domovinsku ratnu situaciju i besparicu, a u želji da se to do 25. rujna obilježi, molimo gornji naslov da to učini skromno, s jednim kamenim križem, toliko da se napokon ukaže na tu jamu kao grobnicu.
Sutra kad naša domovina bude slobodna, kada rat završi, može se razmišljati o podizanju kapelice, kao što je predlagano. Nadamo se da ćete našu molbu na vašoj prvoj sjednici razmotriti i sprovesti u djelo.
U ime potomaka žrtava Kevine jame i znanih i neznanih, ostajem sa štovanjem.”
Jama je postala grob
Na sjednici održanoj 15. lipnja 1993. godine Gradsko poglavarstvo donijelo je Zaključak o obilježavanju spomena na žrtve Kevine jame te imenovalo Inicijativni odbor u koji su i mene uključili. Odbor je odmah dobio zadaću da što prije pripremi prijedlog za uređenje okoliša, postavljanje spomen – obilježja i organizaciju spomena.
Napravljeni su nacrti, dobivene dozvole i zemljište. Naime, zemljište oko jame dijelom je bilo upisano kao “Općenarodna imovina pod upravom Mjesnog narodnog odbora Radošić” a dijelom kao privatno vlasništvo.
Projektom je predviđeno da se napravi suhozid od grubog neobrađenog kamena, onakav kakvima se ograđuju polja, te vrata na njemu. Zid bi, u obliku nepravilne kružnice okruživao otvor jame. Napravit će se i nekoliko stepenica, da se olakša prilaz samom otvoru. S vanjske strane, između suhozida i ceste postavit će se kamena gromada s natpisom KEVINA JAMA.
Križ od klesanog kamena postavit će se na živom kamenu kao prirodnom postolju s natpisom:
1943 – 1993
POKOJ VJEČNI
DARUJ NJIMA GOSPODINE
Glavninu financijskih sredstava osiguralo je Gradsko poglavarstvo Grada Kaštela. Znatnu pomoć u tome pružili su Zračna luka Split, Rasadnici Jadro te udruge “Lijepa naša” i “Bijaći”.
Dana 25. rujna 1993. godine, na pedesetu godišnjicu ubojstva našeg oca, održana je Sv. misa na platou pokraj jame. Toga dana smo u novine dali slijedeće sjećanje:
| Ovjenčan krunom mučenika završio je svoj čestiti život u zloglasnoj Kevinoj jamikod Radošića 25. rujna 1943. odani sisvoje domovine Hrvatske
VLADIMIR STUDE Iz Kaštel – Novog Vjerujemo da ga je Gospodin nagradio na kraju njegova životnoga križnog puta. Molitvom i zahvalnošću sjećaju ga se: Kćeri: Neda, Mira, Filka; unuci: Vladimir, Siniša, Vladimir, Radovan, Dražen, Katarina, Ida i Bruna; praunuci: Ivan, Miran, Roko, Nikolina, Luka, Antonija, Toma, Vladimira, Mislav, Tereza, Ana, Frane, Hrvoje, Ivančica |
I napokon. Nakon pedeset godina jama je postala grob.
SUBNOR se odavno prestao javljati. Čak se tako više ni ne zovu. Valjda su se posramili svoga imena. Ni njihovi članovi sebe ne nazivaju borcima. Sad su “antifašisti”. Zanimljivo, potpuno su zaboravili da su se borili u “socijalističkoj revoluciji”. Čak su se počeli buniti protiv pretvorbe u gospodarstvu kao da je nisu oni izmislili. Doduše, onda se to zvala “konfiskacija”.
Mi, obitelji žrtava, sada imamo uređeno mjesto gdje možemo položiti cvijeće i upaliti svijeću. A “humanisti”? Neka se sami nose sa svojom savješću.
Filomena Filka Ratković