Na današnji dan, 6. rujna 1956. godine, rođen je jedan od heroja Domovinskog rata, legendarni “lovac na tenkove” Andrija Andabak…
Spletom okolnosti Andrija je rođen u Splitu jer je njegova majka u to vrijeme bila na hodočašću Gospi Sinjskoj. Djetinjstvo i mladost proveo je u Nuštru, a srednju tehničku školu završio je u Vinkovcima te stekao zvanje elektrotehničara. Zaposlio se u Vupiku u Vukovaru, a radio je u silosu na održavanju pekare. Godine 1980. vjenčao se s Nadom s kojom je uskoro dobio dvojicu sinova – Marka (r. 1981.) i Stjepana (r. 1984.).
Kada krajem kolovoza 1991. počinje bitka za Vukovar, no Andrija je nastavio ići na posao u grad koji trpi velika razaranja. Na Nadino nagovaranje da prestane ići u Vukovar, odgovorio joj je da ljudi u Vukovaru moraju jesti kruha. Tada počinje svakodnevni strah i iščekivanje hoće li se Andrija vratiti kući s posla. Ubrzo nakon Vukovara, prve granate počinju padati i na Nuštar.
Nuštar, selo između Vinkovaca i Vukovara za vrijeme Domovinskog rata pretrpjelo je strašna razaranja te se nalazilo na prvoj crti obrane u poluokruženju. Obiteljska kuća Andabaka nalazila se u centru sela koji je bio najpogođeniji razaranjima. U to vrijeme, Nada je s djecom i ostalim ženama najviše vremena provodila u malenom podrumu dok su muškarci, uključujući Andriju bili na fronti.
Kao ročnik JNA, Andrija je naučio rukovati s protuoklopnim raketama tipa 9M14 Maljutka. Stečeno znanje pokazao je po izbijanju velikosrpske agresije. Dragovoljno se priključio novoosnovanoj 109. vinkovačkoj brigadi Zbora narodne garde, željno iščekujući maljutke koje u Nuštar dolaze u rujnu 1991. nakon pada varaždinskih vojarni JNA.
U rujnu Andrija Andabak uništava prvi tenk, a sve nakon toga ulazi u legendu. Zajedno s Josipom Magdićem – Joletom, koji mu je bio prijatelj i partner, zaustavljao je i uništavao tenkove gdje god je trebalo pa tako i u krvavoj bitci za Nuštar u listopadu ’91. Za to vrijeme obitelj je bila u izbjeglištvu. Andrija nije znao gdje su sve do ranjavanja kada je završio u priručnoj bolnici u Starim Mikanovcima i saznao da su Nada i sinovi na sigurnom.
Za njegove uspjehe čulo se i u Zagrebu pa je pozvan na večeru u Banske dvore kod predsjednika Tuđmana koji ga je ugostio 1992. po sklapanju Sarajevskog primirja. Kraće vrijeme radio je kao instruktor na vojnom učilištu u Zagrebu, no izbijanjem rata u BiH shvatio je da je hrvatskom narodu potrebniji ondje te odlazi u obranu Bosanske Posavine gdje je 7. srpnja 1992., kod sela Grk, položio svoj život na oltar Domovine. Priznato mu je uništenje ili onesposobljavanje ukupno 32 oklopa, od čega 30 tenkova čime je zapisan u vječnosti kao čovjek s najviše uništenih tenkova u Domovinskom ratu.
Andrijinu obitelj njegova je smrt zatekla u izbjeglištvu na otoku Hvaru. Upravo tog dana kada je Andrija stradao, Nada je nazvala je njegovo zapovjedništvo i saznala da je u borbama u Bosni te im je rekla da joj vrate Andriju, kao da je predosjetila što će se dogoditi. Idućeg dana javili su joj da joj je suprug poginuo preko recepcije hotela u kojem su boravili. Uslijedio je put prema dalekoj Slavoniji na Andrijin pogreb. Put do Nuštra bio je pun problema no kada su došli bio im je pripremljen dirljiv doček. Na pogrebu Andrije Anbaka, okupilo se silno mnoštvo iako se i dalje radilo o selu na prvoj crti. Nakon sahrane Nada i djeca nisu imali kuda otići. U selu nije bilo niti struje, niti vode. Prvu pomoć pružio im je Andrijin brat Zvonko, ali i mnogi drugi ljudi dobre volje, osobito Andrijini suborci.
Andrija Andabak posmrtno je odlikovan činom bojnika, a naknadno i činom pukovnika. Njegovoj je obitelji uručen Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenica domovinskog rata. Njegovim imenom nazvano je priznanje koje Hrvatska vojska dodjeljuje za tri ili više uništenih oklopnih vozila. Spomen na ovog heroja svake se godine održava kroz Memorijal Andrija Andabak.
