Jedan od najvećih živućih hrvatskih književnika, akademik Ivan Aralica obilježava 90-tu obljetnicu života. Rođen je 10. rujna 1930. u selu Puljani na planini Promini. Učiteljsku školu u Kninu završio je 1953., a Filozofski fakultet u Zadru 1961. Radio kao učitelj u selima Dalmatinske zagore te kao ravnatelj Učiteljske škole, odnosno Pedagoške gimnazije u Zadru. Politički se angažirao i u Hrvatskom proljeću, 1969.-72. Nakon sloma te politike smijenjen je s položaja ravnatelja (nastavlja raditi kao profesor), prestaje biti glavnim urednikom Zadarske revije te se povlači iz političkog javnog života i posvećuje književnom radu. S političkim promjenama 1990. vraća se u politiku, na izborima 1993. postaje saborskim zastupnikom i potpredsjednikom Županijskog doma Sabora. S političke se dužnosti povukao 2000. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) od 1992. Dobitnik je brojnih državnih odličja i priznanja, ali i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo…
U književnosti se javlja relativno kasno, krajem šezdesetih godina, pretežno sa socijalno angažiranom prozom. Dosad je objavio brojna iznimno vrijedna i cijenjena književna djela, poglavito o hrvatskoj povijesti. Piše i filmske scenarije.
Zbog njegovih prije svega rodoljubnih romana, neki ga s pravom nazivaju i nacionalnim domoljubnim bardom.
Malo je ako kažemo da je jedan i jedinstven.
Da je živio i radio u nekoj drugoj državi vjerojatno bi ga predložili i za Nobelovu nagradu za književnost.
Takvog pisca Hrvatska dugo nije imala.
Međutim, što je tu sporno? Pa, prije svega što je njegova 90-ta obljetnica života prošla gotovo nezapaženo, na margini. (Zabilježili su je tek jedan ili dva portala). Piše se i slavi gotovo svaki rođendan bivšeg Udbaša Josipa Manolića, a ljudi poput Aralice se namjerno potiskuju.
Sjećam se da sam potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća s ovim velikim piscem napravio intervju. Ni jedan hrvatski list i časopis ga nije želio objaviti, iako je bio autoriziran. Objavila ga je beogradska Duga, koja je inače tiskala gotovo sve što Zagreb nije želio, pa su se tu mogli naći i razgovori s Vlatkom Pavletićem, Zlatkom Tomičićem i brojnim drugim tada nepodobnim piscima u Hrvatskoj.
U Društvu hrvatskih književnika i HAZU danas nema značajnijeg autora. Ali i oni se ponašaju kao da ga nema, kao da će živjeti i raditi još stotinu godina, pa će mu tek onda čestitati neki jubilej.
Od svih njegovih knjiga ne mogu mu oprostiti one poput „Četveroreda“, „Ambre“, „Puža“, „Što sam rekao o Bosni“, „Fukara“ i slične. Te su ih „dotukle“.
Danas u medijima jedva da i ima rubrika kulture. Na HRT-u gotovo svaki dan ovoj temi posvećuju „pet minuta“. Ako se koga i uzvisuje, onda su to pretežno oni koji su bili i ostali „daroviti“
Jednom sam ga uz ostalo pitao: pribojava li se sutrašnjice?. Odgovorio je:
- „Zbog sebe ne! Moj je život potrošen, ovaj ostatak, više-manje je nevažan. Ali me brine sutrašnjica moje djece i svih onih koje volim. Uostalom, zar se iz mojih priča ta briga ne vidi? Zar bih ja uopće pričao da me to ne brine?
Autor / Mladen Pavković