Krčki biskup Ivica Petanjak poručio je u subotu na Dan hrvatskih mučenika da nema tog naroda koji ne štuje svoje branitelje i koji ne bi znao vrednovati one koji su dali svoj život kako bi drugi mogli živjeti…
Na misi u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini biskup Petanjak je rekao da se danas spominjemo svih nebrojenih osoba koji su iz čiste ljubavi prema Bogu i domovini položili ono što najvrjednije imaju a to je vlastiti život.
“‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje’”, podsjetio je na Isusove riječi, objavila je Hina.
U homiliji je poručio da biti kršćanin znači biti kršćanin cijelim svojim bićem, životom, svagdje i na svakom mjestu.”Kršćanstvo nije nešto što se čovjeku nadodaje kao neki dodatak ili dopuna ili poput odjeće koja se oblači i svlači prema trenutačnim prilikama i zgodama života”, istaknuo je.Narodni i vjerski element su kao ‘prst i nokat’
Dan hrvatskih mučenika na Udbini
Crkva hrvatskih mučenika, Udbina, 12. rujna 2020.
SUBOTA 10:30 Misa iz Udbine – Dan hrvatskih mučenika
Krčki biskup Ivica Petanjak poručio je u subotu na Dan hrvatskih mučenika da nema tog naroda koji ne štuje svoje branitelje i koji ne bi znao vrednovati one koji su dali svoj život kako bi drugi mogli živjeti.
Na misi u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini biskup Petanjak je rekao da se danas spominjemo svih nebrojenih osoba koji su iz čiste ljubavi prema Bogu i domovini položili ono što najvrjednije imaju a to je vlastiti život, ‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje’, podsjetio je na Isusove riječi.
U homiliji je poručio da biti kršćanin znači biti kršćanin cijelim svojim bićem, životom, svagdje i na svakom mjestu. “Kršćanstvo nije nešto što se čovjeku nadodaje kao neki dodatak ili dopuna ili poput odjeće koja se oblači i svlači prema trenutačnim prilikama i zgodama života”, istaknuo je.
Govoreći o povezanosti Hrvata kao naroda i kršćanstva kao vjere, rekao je da se cijela naša povijest promatra kao jedinstvena nedjeljiva cjelina, a da su se narodni i vjerski element stoljećima prožimali i postali nedjeljivi kao “prst i nokat”.
“Mnogi ni danas ne mogu pojmiti govor o Crkvi hrvatskih mučenika, tj. o povezanosti Hrvata kao naroda i kršćanstva kao vjere i uvjerenja koji je prožeo iznutra i oblikovao u svemu taj hrvatski narodni identitet kao naš prepoznajni znak.”
-Homilija Krčkog biskupa u cijelosti
Homilija krčkog biskupa Ivice Petanjka na misi na Dan hrvatskih mučenika
-Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici!
-Od 2005. godine ovo mjesto i ovi prostori na poseban način ožive upravo po vama hodočasnicima koji se druge subote u mjesecu rujnu okupite ovdje na Udbini kako biste svojom prisutnošću i svojom molitvom držali živu uspomenu na ono što se nikako ne smije zaboraviti, a to je patnja i stradanje svih onih koji su ljubili ovu zemlju kao svoju domovinu i za tu zemlju bili spremni položiti ono najviše što imaju, a to je vlastiti život.
Budući da se naš narod od najranijih vremena svog dolaska na ove prostore opredijelio za Isusa Krista i prihvatio njegovo evanđelje kao program i oblik svog života, kršćanstvo postaje naš prepoznajni znak i bitna sastavnica našeg narodnog bića i hrvatskog identiteta.
Mnogima ni danas nije jasno da se čovjek pojedinac, pa onda i narod u kojem se većina deklarira kao kršćani i katolici, ne mogu odijeliti jedno od drugoga. Biti kršćanin znači biti kršćanin cijelim svojim bićem, cijelim svojim životom, svagdje i na svakom mjestu.
Kršćanstvo nije nešto što se čovjeku nadodaje kao neki dodatak ili dopuna ili poput odjeće koja se oblači i svlači prema trenutačnim prilikama i zgodama života. Ne može se kršćanstvo skinuti poput kaputa i objesiti na vješalicu, a onda opet kad zatreba i ako ustreba na sebe ponovno obući.
Sveto pismo često puta govori o starom i novom čovjeku, o prvom i drugom Adamu, o tome kako treba svući staroga i obući novog čovjeka (usp. Ef 4, 22-24). Ne kaže da treba svući staro i obući novo odijelo, nego svući staroga i obući se u novog čovjeka. Svući sve ono što je nespojivo s Kristovim evanđeljem i obući se u samoga Isusa Krista. To drugim riječima znači živjeti poput Isusa Krista. Njegov način života postaje naš, postaje moj način života.
Ako tako promatramo život čovjeka pojedinca, pa i naroda kojemu pojedinci pripadaju, onda je razumljivo da se vjera i pripadnost jednom narodu ne mogu odvojiti i ne smiju odvojiti jedno od drugoga. Vjera se utjelovljuje u svakom čovjeku i u jednom narodu po mnoštvu pojedinaca, na isti onaj način na koji se to dogodilo s Isusom Kristom kao Sinom Božjim koji je postao čovjekom po određenoj osobi, u konkretnoj obitelji i stvarnom narodu, u točno određenom povijesnom, društvenom i političkom vremenu i okolnostima.
Isus je toliko puta znao pohvaliti vjeru određenog pojedinca, ali i skupine ljudi koje su pripadale određenoj društvenoj strukturi ili su bili žitelji nekog mjesta i pokrajine, kao što je na isti način znao opominjati ili se žalostiti zbog nevjere pojedinaca ili cijelih mjesta i gradova.
Sve ovo govorim zato što mnogi ni danas ne mogu pojmiti govor o Crkvi hrvatskih mučenika, tj. o povezanosti Hrvata kao naroda i kršćanstva kao vjere i uvjerenja koji je prožeo iznutra i oblikovao u svemu taj hrvatski narodni identitet kao naš prepoznajni znak.
Budući da su se narodni i vjerski element stoljećima međusobno toliko prožimali da su postali nedjeljivi kao prst i nokat, onda i cijelu povijest našeg naroda promatramo kao jednu jedinstvenu nedjeljivu cjelinu u svim njezinim oblicima koju jednostavno zovemo kulturom i civilizacijom jednog naroda.
U tom duhu možemo razumjeti da je za naše pređe bilo isto živjeti, raditi, graditi, kao i trpjeti i umrijeti za svoj narod i za Isusa Krista, kao nešto što se jedno od drugoga ne može odijeliti.
Da se ne radi samo o dalekoj prošlosti mi smo svjedoci kako je sada, danas, i u ovo naše vrijeme neprijatelj najprije pokušao uništiti znakove i obilježja katoličke vjere, a onda i svojom nogom zakoračiti i oteti domovinu kao zemlju i prostor.
Braćo i sestre, mi se nalazimo na svetom tlu, zato što je ono natopljeno krvlju onih koji su za ovaj narod dali sve što su imali – život. Nema tog naroda koji ne štuje svoje branitelje i koji ne bi znao vrednovati one koji su dali svoj život kako bi drugi mogli živjeti.
Kao kršćani vjerujemo u vrijednost i neponovljivost svakog ljudskog života, ali slijedeći primjer Isusa Krista, koji je u svemu i uvijek bio vođen samo čistom ljubavlju i brigom za spasenjem svakog čovjeka, štujemo kao mučenike one koji su i u najtežim trenucima svog života ostali čvrsto ukorijenjeni u Kristovo evanđelje i koje nikakva iskušenja i mučenja nisu mogli pokolebati.
Gledano ljudskom logikom svaki branitelj koji je poginuo i svaki mučenik je gubitnik, jer ga više nema među nama. Ali nam upravo vjera u Isusovo uskrsnuće i spremnost kojom netko daje svoj život u zamjenu za naš, govori o savršenoj ljubavi, koja ne može ničim biti uništena nego se ugrađuje u sveopće dobro svijeta, a naša sjećanja, uspomene i molitve za njih čine da oni koji više nisu među nama, budu s nama i u nama. Diže ih na jednu višu, nadnaravnu razinu, jer oni žive i mi živimo. Njihovi su se životi pretočili u naše, zauvijek se urezali u našu kolektivnu svijest i postali nam putokazom u život.
Kao Isusovi učenici, koji su dobili poslanje od njega, da slavimo sveta otajstva njemu na spomen i da po tim sakramentima naše vjere njega trajno uprisutnjujemo u ovom svijetu, želimo i mi braćo i sestre poput Blažene Djevice Marije sve događaje koji su utkani u našu povijest i sve one koji su tu povijest ljubavlju i krvlju pisali, u srcu pohraniti, o njima razmišljati i biti dostojni sinovi i kćeri svojih pređa. Amen.
Ideju o izgradnji Crkve hrvatskih mučenika na Udbini zamislio je i prvi iznio u javnost gospićko–senjski biskup dr. Mile Bogović 2002. Na sastancima s raznim državnim dužnosnicima često je govorio o potrebi da se na Krbavi obilježi naše veliko stradanje 9. rujna 1493., što su prethodni naraštaji propustili zbog raznih povijesnih okolnosti, a što je naša velika narodna obveza. Ideja je naišla na plodno tlo u Ličko-senjskoj županiji, kod državnih dužnosnika i u državnim tijelima, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj te u nacionalnim kulturnim ustanovama u čije područje djelovanja pripada ovo pitanje, piše na mrežnoj stranici Crkve hrvatskih mučenika – Udbina.
Crkva hrvatskih mučenika / Foto: chm-udbina.com.hr
Višeslavova krstionica i krštenje Hrvata
Višeslavova krstionica naziv je kamene krstionice na kojoj se spominje hrvatski knez Višeslav, a jedan je od najznačajnijih spomenika hrvatske kulture iz ranog srednjeg vijeka. Pretpostavlja se da je krstionica prvotno bila u Ninu, u baptisteriju. Krstionica je isklesana iz bloka mramora te ima šesterostranični oblik.
Uz rub krstionice teče latinski natpis koji u prijevodu glasi: “Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast Sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.”
Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima!
Prema izvješćima crkvenih vizitacija iz 1579., 1603. i 1670. u Ninu se doista nalazila krstionica koja opisom odgovara ovoj Višeslavovoj. Odljev krstionice poklonila je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. U Crkvi hrvatskih mučenika ona simbolizira početke kršćanstva u Hrvata. Zato je stavljena u središte crkvene lađe, ispod kupole koja simbolizira nebo. Kroz staklo oko nje prodire iz “neba” svjetlo koje pada u kripti na sarkofag hrvatskih mučenika.
Višeslavova krstionica / Foto: chm-udbina.com.hr
Oltar s moćima kardinala Stepinca
Oltar je prema projektu Ivana Šaška i Radoslava Bužančića izradio Stipe Vrandečić iz Pučišća (Brač). Masivnog je podnožja, korpus je obložen kamenom pločom te pokriven monolitnom kamenom pločom. Prednja i bočne stranice ukrašene su pleternom ornamentikom; s prednje strane je 12 kružnih lozica ispunjenih cvjetnim ukrasima i Salamonovim čvorom, što simbolizira 12 apostola.
U središtu je postavljena kamena transena s kristogramom, s istaknutim glagoljskim slovom M(učenici). Naime, prema nekim poznavateljima glagoljice, sva su glagoljska slova izvedena iz kristograma, u smislu da je Krist izvor svake mudrosti. Transena je ujedno poklopac spremišta za kovčežić s ostacima mučenika bl. Alojzija Stepinca. U podnožju je uklesan uglatom glagoljicom citat iz Evanđelja po Ivanu: Bolše see lxbvi niktože imatq neže da dušu svox položitq kto za drugi svoe (Iv 15, 13) – Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
Oltar s moćima kardinala Stepinca / Foto: chm-udbina.com.hr
Preslica – križ početak nove kulture
Preslica na pročelju nalik je onoj u prvoj hrvatskoj katedrali u Ninu. Stilizirana je tako da prostor za četiti zvona ima oblik križa i glagoljskog slova a. Tvorci glagoljice su, naime, željeli stvoriti novo pismo koje bi i oblicima govorilo kako svaka prava mudrost ima svoje izvorište u Bogu i Isusu Kristu. Prema nekim autorima, sva glagoljska slova mogu se izvesti iz kristograma koji se pojavio na nebu caru Konstantinu s natpisom: “U ovom ćeš znaku pobijediti”. Taj događaj povjesničari različito tumače, ali ne bi trebalo sumnjati da je križ uzet kao prvo slovo glagoljske azbuke.
Preslica / Foto: chm-udbina.com.hr
Branimirov portal s križem
6. lipnja 879. papa Ivan VIII. uputio je pismo hrvatskom knezu Branimiru u kojem među ostalim piše: “Kada smo naime na dan Uzašašća Gospodinova služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom.”
To je prvo međunarodno priznanje hrvatske države. U to vrijeme nije bilo u poznatom svijetu jače ustanove i većeg autoriteta za priznanje državne suverenosti. Od Branimirova vremena Hrvatska je bila definitivno prema Zapadu i zapadnom kršćanstvu. U Sopotu kraj Knina pronađen je zabat s križem prema kojem je izrađen gornji dio portala glavnih vrata na Crkvi hrvatskih mučenika.
U sredini zabata je Branimirov križ koji je već postao simbol našeg kršćanstva. Na potpornim stupovima portala stoje godine: 879. i 2010. Prva označuje godinu prvog priznanja hrvatske države, a druga godinu dovršenja portala.
Branimirov portal s križem / Foto: chm-udbina.com.hr
Krbavski križ
S početka 13. stoljeća sačuvan je križ koji se obično naziva Zlatni križ krbavskih biskupa. Po svoj prilici je pripadao prvom krbavskom biskupu Mateju Maruti. Budući da je u novije vrijeme čuvan u vinodolskom Bribiru, neki nazivaju Bribirski križ. Onamo je svakako došao s povlačenjem krbavskog biskupa i njegova kaptola najprije u Modruš (1460.) a u godini Krbavske bitke u Vinodol (1493.). Njegovo seljenje poklapa se s brojnim povorkama Hrvata koji su pred Turcima napuštali svoje domove i zavičaje i tražili drugdje sklonište i krov nad glavom. Krbavski križ uzet je kao simbol raseljavanja Hrvata, ali i simbol povezanosti iseljene Hrvatske s maticom domovinom. Metalni lik toga križa nalazi se na svetohraništu.
Krbavski križ / Foto: chm-udbina.com.hr
Ivan Pavao II.
Trg ispred crkve obilježen je spomenikom papi Ivanu Pavlu II., a kip je djelo akademskog kipara Slavena Miličevića iz Zagreba. Papa Ivan Pavao II. dao je povod za gradnju Crkve hrvatskih mučenika kada je na pragu trećeg tisućljeća poručio svim narodima: Neka narodi ne prepuste zaboravu one koji su pretrpjeli mučeništvo. Te riječi stoje u podnožju kipa.
Kip predstavlja Papu kako prelazi preko praga tisućljeća s uzdignutim križem kao znakom nade za bolju budućnost. Najvrjednije je znanje umjeti živjeti i umrijeti za druge. Na toj crti događa se pravi rast pojedinca i zajednice. Najveće ostvarenje ljudskoga bića zbilo se na Kalvariji kada je jedan ljudski život na križu položen za spasenje drugih.
Ivan Pavao II. pomogao nam je nositi teret naših križeva!
Križ koji Papa drži u rukama modeliran je prema Zlatnom križu krbavskih biskupa s početka 13. stoljeća, a pastirski štap je od istih biskupa iz 15. stoljeća. Ivan Pavao II. došao je na naše križne putove, razumio nas je i pomogao nam je nositi teret naših križeva. Doživjeli smo ga kao dobrog pastira koji nas okuplja i brani. Zato smo mu u ruke stavili pastirski štap s ovih naših prostora. Kip Ivana Pavla II. postavljen je 7. rujna 2011. na blagdan hrvatskog mučenika sv. Marka Križevčanina.
Ivan Pavao II. / Foto: chm-udbina.com.hr
Vukovarski križ
Vukovarska drama u Domovinskom ratu dovršena je u mjesecu studenom 1991. Mnogi su već u vrijeme napada na Vukovar ispravno prosudili da on nosi križ “jedne nacije”, kako bi rekao Matoš. Taj križ usjekao se u sjećanje svih onih koji su se borili i koji su se molili za slobodnu Hrvatsku. Mnogi od branitelja su poginuli bilo u samom Vukovaru bilo u raznim Ovčarama i logorima, ali će dugo živjeti u sjećanju našega naroda.
Šime Vidulin je zorno i na umjetnički način izrazio tu velebnost vukovarske patnje u križu koji je podigao u Vukovaru na obali Dunava. Osjetivši da se na Udbini gradi hram svim hrvatskim mučenicima izradio je identičan križ koji je sada u Memorijalnom parku kraj Crkve hrvatskih mučenika. Tako je na simboličan način u naš projekt ugrađeno i mučeništvo Vukovara po Vukovarskom križu, kao što su i druga mjesta našega stradanja ugrađena u zid našega ponosa po spomen kamenju s raznih stratišta i grobišta.
Vukovarski križ / Foto: chm-udbina.com.hr
Izvor: Crkva hrvatskih mučenika – Udbina
L.K.