BRANKO DRINOVAC-LEGA
22.08.1964. – 10.10.1991.
Po izjavi Ivan Anđelića Doktora ;
“Dolazi iz Požege 3. kolovoza 1991., s još jednim prijateljem, Milom. Primamo ih u našu 4. Vukovarsku bojnu 3. Gardiske brigade, a Branko mi govori: “Ja sam bio u pričuvnoj policiji i zadužio sam automat, ali ondje kod nas nema rata. Moj prijatelj i ja smo došli braniti Hrvatsku i nije mi žao za to ni poginuti.” Gledao sam ga i u njegovim riječima vidio iskreno domoljublje. Zaključio sam odmah da njih dvojica idu sa mnom. Još su mi bili draži kad sam doznao da im je porijeklo iz Hercegovine, odakle i ja potječem. Brzo se uklapaju ekipu te pokazuju sposobnosti koje mnogi nisu imali. Branko je ispucavao tromblone s boka iz stojećeg stava, a Mile, visok, najdalje baca ručne bombe.
Dana 02. listopada 1991. očekujući jedan od najjačih napada na Sajmište, mole me da ih pustim da idu u neprijateljsku dubinu, nekoliko kuća ispred svih. Pustio sam njih četvoricu: Branka, Milu, Ivana Poljaka i Damira Duhačeka. Ušli su u potkrovlje nove kuće bez stolarije i stepeništa, a ljestve po kojima su se popeli podignuli su za sobom. Uslijedio je okršaj, krenuli su tenkovi koji su ih prošli. Naše snage zaustavljaju dva tenka, a oni s boka uništavaju pješaštvo. Kuća u kojoj su bili pogođena je s nekoliko granata, ali hvala Bogu vratili su se živi i zdravi, prekriveni debelim slojem crvene prašine. U svim akcijama su htjeli biti blizu mene, a Branko, Mile, Vaska i Poljak držali su položaj na Sajmištu. Bila je to najveselija ekipa, spremna u svakom napadu pomoći.
Dana 10. listopada pomagali su mi dodavati granate dok sam pucao minobacačem. Dojurio je Arbanas i odveo ih u akciju odbijanja napada neprijateljskih specijalaca koji su ušli u dubinu naših položaja u Preradovićevoj ulici prema našim HOS-ovcima. Uletjeli su u blisku borbu gdje je neprijatelj imao puno jače snage, a Mile je to doživio na vlastitoj koži. Arbanas ga je odveo u bolnicu, ali vratio se te smo neprijatelja do mraka odbacili na početne položaje. Rekao mi je tada kako su prošli. Izgubiti takve heroje, ne možeš suspregnuti bol u sebi.
Tek sutradan me uhvatilo ludilo kad su mi rekli da Branko još leži ondje. Odmah sam s nekoliko svojih suboraca krenuo po njega. Našao sam ga kako leži u krvi. Ne mogu opisati bijes i tugu. Odvozim ga u grad preko puta bolnice, ispunjavam papir, oni ga umotavaju u foliju.
Dugo nakon pogibije, obitelj, rodbina i prijatelji nisu znali gdje se nalaze njegovi posmrtni ostatci dok u lipnju 1998. god. nije ekshumiran iz masovne grobnice Dubrava i nakon identifikacije, uz najviše vojne počasti pokopan.”
Počivaj u miru Božjem ratni prijatelju, svjedoči – Ivan Anđelić Doktor
M.M.
