Dana 12. listopada 1991. godine život je od srpske granate izgubio izgubio hrvatski branitelj i heroj Velimir Đerek Sokol, pripadnik 4. Bojne 3. Brigade, Zapovjednik satnije na sajmištu 1. Bojne 204. Vukovarske brigade…
U svom svjedočenju u priloženom videozapisu Ivan Anđelić Doktor najbolje opisuje Velimirov dolazak u Vukovar, ratni put i hrabrost:
“U Vukovar 27. rujna 1991. godine dolazi veća skupina dragovoljaca iz nekoliko hrvatskih gradova. Među njima, jednu veću skupinu odvodim na Sajmište. Nakon nekoliko dana dolazi mi jedan mlađi čovjek, odjeven u novu američku maskirnu odoru i počinje priču kako je on tu već nekoliko dana, dobro se raspitao o položajima i ljudima te da je dobar s ministrom Gojkom Šuškom. Pozvao sam zapovjednika Arbanasa, pa obojica radoznalo postavljamo mnogo pitanja. On se smješka i polako nam objašnjava, otkopčava jaknu i pokazuje pancirku, potpuno novu. Ja sam imao onu laganu američku, gotovo poderanu, Lipi (Arbanas) onu tešku, policijsku, a takvu kao što je bila njegova još nismo vidjeli. Malo nas je posramio pa mu Lipi kaže: “Ajde ti nju stavi tako na onu ogradu, da vidimo koliko je dobra.” On, uvjeren u kvalitetu, skine je i stavi na željeznu ogradu. Lipi opali s M15 Coltom 5,56 mm i probije je. Nije mu bilo drago, mislio je da je jača i da će nam dokazati da je bolja od naše. U jednom od najjačih napada na Sajmište, 2. listopada, uspješno smo se obranili, ali uz velike žrtve, mnogo ranjenih i poginulih, među kojima i heroj Sajmišta, zapovjednik satnije Petar Kačić. Naš novi prijatelj Vele, kako se predstavio, bio je idealan da preuzme Motorolu i zapovjedništvo umjesto Kačića. Nije imao izbora. Najviše je vremena proveo sa mnom, ispitujući me o neprijateljskim snagama i našim mogućnostima, možemo li se pomaknuti, zauzeti položaje od neprijatelje. Sam je sebi odredio ime na Motoroli, Sokol. Kada bismo odbili neki napad, ja sam neprijateljske vojnike pozivao da šalju nove snage i da slobodno pokupe sve poginule koji su ostali u našem području jer tad nećemo pucati na njih. Takvim razgovorima sam dizao moral našim braniteljima, prikazujući veličinu naših snaga.
Nastavljaju se sve jači napadi na naše položaje, najviše topništvo, pa svaki dan imamo mnogo mrtvih i ranjenih. Odlazimo u Štab pokušavajući dobiti ministra Šuška, reći mu da ovako više ne možemo dugo izdržati. U večernjim satima 12. listopada 1991. godine odlazim po potrebne zalihe streljiva kojeg je bilo sve manje. Nisam se zadržao ni pola sata kad ugledam svoje suborce u dvorištu okupljene oko mrtvog Sokola. Josip Šijaković mi je rekao da su bili skupa i da se Vele želio malo oprati u dvorištu kod bunara, skinuo je košulju i počeo se prati kada su počele padati granate. Josip je rekao da se skloni, a Vele je samouvjereno, bez straha govorio: “Vidiš da prebacuju, neće oni mene…” i nastavio pranje. Josip se sklonio dok nije prestalo. Odmah se vratio i zatekao ga kako leži u dvorištu, nije čuo nikakve jauke iako je bio blizu. Vidio sam dvije velike rane na glavi u predjelu sljepoočnice i velike prijelome potkoljenice. Očito je smrt bila trenutna. Zapovijedam da ga stave na nosila, da ga odmah nosim u Štab. Taman smo krenuli kad se začula pjesma četnika koja se kretala iz smjera Doma zdravlja prema “Vuteksu”.
Rekao sam da ga ostave i jedan ostane sa njim. Uzeo sam svoj mitraljez koji smo skinuli sa zarobljenog tenka, zalegao nasred ulice i čekao. Kada su trebali prijeći ulicu bili smo na udaljenosti od dvadesetak metara. Raspalio sam po njima više od tristo metaka, bio sam nasred ulice bez ikakvog zaklona, bez ikakve žurbe sam se sklonio te pozivao da nastave pjesmu. Ispalili su nekoliko raketa kako bi im došla pomoć dok pokupe poginule. Velu smo stavili u prtljažnik golfa, a noge su mu visjele van. Došao sam u Štab i rekao Jastrebu Borkoviću da je mrtav. Nastao je muk, pitali smo kome ćemo javiti da je mrtav. Ime mu je Velimir, zovemo ga Vele, sam sebi je dao kodno ime Sokol, iz naših razgovora sam saznao da je odrastao sa Zvonom Bobanom u Imotskom i da je radio u Hotelu Esplanade u Zagrebu. Ostale podatke nikad nismo ni spominjali.
Trebalo se vratiti na Sajmište po košulju, možda ondje nešto nađemo. Nitko se ne nudi da ide sa mnom, odlazim sam, samo mi Vele pravi društvo u prtljažniku. U košulji je bila osobna, te smo odmah sve saznali i javili majci Zorki u Vinjane Gornje. Ja dalje vozim svog Sokola u Komunalac, preko puta bolnice gdje se skupljaju poginuli. Sa mnom ide Mato Prce. Kada sam vidio da nemaju sanduka, nego mrtve samo motaju u foliju i stavljaju papirić, nisam ga htio ostaviti. Vozim ga u bolnicu i s doktoricom Bosanac dogovaram da ga se sutra pokopa na malom groblju preko puta bolnice. Ostavljam uz njega osobnu iskaznicu. Vraćam se na Sajmište i razmišljam što će četnici sutra kada shvate da od onog umiljatog, staloženog, dalmatinskog govora koji bi uvijek započinjao s “Lipi moj”, više nema.
Razmišljajući, pada mi na pamet da imam jednog dragovoljca iz Sinja.
Objasnim mu što treba, dam Motorolu i kažem: ”Ti si sada Sokol.” Obavještavam zapovjednika Arbanasa koji to odmah prihvaća. Nakon izlaska iz Vukovara Arbanas, Perić i ja idemo kod ministra Šuška. Ja sam mu pokazao jednu malu sliku koja je bila u košulji uz osobnu iskaznicu, tu sličicu sam ponio i tada sam upitao ministra poznaje li ovoga čovjeka. Nije ništa rekao, samo je kimnuo glavom. “Ja sam ovoga čovjeka vodio u Štab kada je s vama razgovarao, a ja sam ga i mrtvog odnio.” Nisam imao snage više ništa reći, a ni ministar, samo se mogla vidjeti velika tuga i sute u očima kod obojice. Velimir je ekshumiran, evidentiran, a posmrtni ostatci prebačeni u njegove Vinjane Gornje.”
Navik od živi ki zgine pošteno!
Neka mu je vječna hvala i slava!