Euharistijsko slavlje u požeškoj katedrali, svetkovina sv. Terezije Avilske, 15. listopada 2020…
Preuzvišeni, predstavnici civilnih i crkvenih vlasti, draga braćo i sestre!
Rado sam se odazvao pozivu vašega biskupa mons. Škvorčevića, kojemu od srca zahvaljujem, da predvodim ovo euharistijsko slavlje na blagdan svete Terezije Velike, zaštitnice vaše katedrale.
Čuli smo u Evanđelju: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“ (Lk 10,41-42).
Prije tri mjeseca imao sam zadovoljstvo blagosloviti i položiti kamen temeljac novog samostana časnih sestara karmelićanki u Gospiću. U Hrvatskoj će uskoro isklijati nova mladica na plodnom stablu svetice koju danas slavimo.
Tijekom liturgije Riječi, pripremljene na mjestu na kojem će se podići samostan, pročitan je isti odlomak iz Evanđelja koji smo upravo čuli. Komentirajući Isusove riječi, naglasio sam, između ostalog, kako se često i mi ponašamo poput Marte koju Isus prekorava kako ne razlikuje bitno od sporednog, ono što je potrebno od onog što je suvišno. I mi, poput Marte, često imamo mnogo toga za napravit i nedostaje nam vremena za sve. Onda se žalostimo i sve radimo u nekoj užurbanosti.
Događa li se to i u Požegi? Ovdje je život ipak mirniji. Vjerojatno ovdje nema tolike užurbanosti kao u velikom gradu poput Zagreba. I Marta je također živjela u malom gradu Betaniji. Nije bilo jurnjave prometnih vozila, a i satova još nije bilo kao niti neprekidne zvonjave telefona ili poruka koje stižu svaki tren, a ona se ipak, već tada, „brinula i uznemiravala za mnogo“. Mislim, stoga, da brojne brige i uznemirenosti često izviru iz ljudskog srca.
Ipak u čovjekovoj naravi jest to da se brine za mnoge stvari. Brinemo se zbog posla, studija, obveza, djece, pomoći drugima, bolesnima. Sve su to dobre i potrebne stvari, zar ne?
Problem nije u stvarima koje moramo učiniti, već u činjenici da se zbog njih „previše brinemo i uznemirujemo“. Zaboravljamo da Bog ne traži od nas da radimo više stvari u isto vrijeme, kao da nam ne daje dovoljno vremena i potrebnu snagu kako bismo učinili ono što On želi od nas.
Zaboravljamo da je samo jedno potrebno: Činiti ono što Bog želi od nas u sadašnjem trenutku.
Vjerujem da nam sveta Terezija pomaže upravo prebroditi napast zabrinutosti kako da izaberemo najbolji dio. Ona, u stvari, traži da se Bog stavi na prvo mjesto. Nezaboravne su riječi koje nam je ostavila: „Ništa neka te ne smete, / ništa neka te ne plaši. / Sve prolazi, / Bog se ne mijenja. / Strpljivost / sve postizava.
/ Onome tko Boga ima / ništa ne nedostaje. / ‘Solo Dios basta!’ / Samo Bog je dovoljan“.
„Pretjerano se brinuti i uznemiravati“ znači zaboraviti da je samo Bog dovoljan, da jedina stvar koju moramo činiti jest Njegova volja.
Danas mnogi traže unutarnji mir. Posvuda se javljaju takozvani učitelji duhovnosti. Koliko se „gurua“ oglašava u časopisima i na radiju i komercijalnim televizijama koji obećavaju pomoć u nadvladavanju stresa koji rađa toliko psihičkih bolesti koje nastaju kao posljedica užurbanosti današnjeg društva.
Nama kršćanima ne treba nikakav „guru“. U Evanđelju imamo pravi odgovor. Marija je izabrala najbolji dio. Ona je shvatila čemu treba dati prednost kako bismo sačuvali unutarnji mir i izbjegli nepotrebne brige: To je prihvaćanje Božje volje. To je jedino što nam donosi mir.
„Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo“. To „mnogo“ su naši sitni hirovi, naše taštine, naši interesi. Ono „Jedno“ je Njegova volja. Problem leži u razlučivanju: kako upoznati Božju volju?
Srećom, nije potrebno biti stručnjak u teologiji, doktor prava, nekakav učenjak. Čuli ste što smo pročitali u prvom čitanju: „Pomolih se i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti“. Tako se odvija razlučivanje: molitvom i osluškivanjem Božje riječi.
Dajući za pravo Mariji, Isus želi upozoriti Martu da između svega onoga što je potrebno činiti, koliko god to bile dobre i važne stvari, apsolutnu prednost ima slušanje Božje Riječi.
Ukoliko najprije ne osluškujemo Njegovu riječ, ne možemo razumjeti što On zapravo želi od nas. Samo slušajući Riječ Božju uspijevamo shvatiti što je Božja volja za nas. Samo na taj način ćemo otkriti smisao riječi psalma koji smo upravo čuli, i složno sa psalmistom ponavljali: „U tvojoj volji, Bože, naša je radost.“
Svi smo pozvani vršiti Božju volju. Tu su vrata mira i sreće. Taj put do mira i sreće svima je dostupan i stoga svi možemo biti sretni!. To ne vrijedi samo za posvećene osobe. Štoviše, to je upravo karakteristika laičke duhovnosti.
Vršiti Božju volju možemo kada idemo na posao, kada se brinemo o djeci kod kuće, kada čistimo, kada učimo, kada se odmaramo, čak i kada se bavimo politikom, pa i onda kada se igramo; u svaku trenutku i na svakom mjestu, svi, zdravi i oni bolesni, da, čak i u bolesti kad strpljivo prihvaćamo ono što Bog od nas traži!
Sveti je Pavao govorio kršćanima u Solunu, a to vrijedi za sve kršćane: „Ovo je volja Božja: vaše posvećenje“ (1Sol 4,3). Dakle, nema izgovora, nitko ne može reći da ne može postati svet. U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium
Drugoga vatikanskog sabora čitamo: „Svima je dakle jasno da su svi vjernici,
bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav“ (LG 40) i puninu kršćanskog života. Savršenstvo ljubavi leži upravo u izvršavanju Božje volje.
Nije, međutim, svako dobro koje činimo ili bismo željeli činiti, Božja volja.
Upravo zbog toga Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe“ (Lk 9,23). Mnogo puta naša volja, iako dobronamjerna, nije u skladu s Božjom voljom. Sveti Vinko Paulski je čak govorio: „Dobro postaje zlo, ako ga se čini tamo gdje Bog to ne želi“!
Postoji prekrasna pjesma svete Terezije koja dobro izražava ono o čemu govorim. Trebao bi je pročitati dobar glumac. Nadam se da ću vam je uspjeti približiti. Pročitat ću samo nekoliko strofa, jer bi inače bila preduga.
Rođena sam za Tebe, Tebi pripada moje srce.
Reci mi što želiš od mene, reci mi, Gospodine!
(…)
Život ili smrt, uspjeh ili sramotu,
bolest ili zdravlje.
Bilo da me želiš u miru ili u trajnoj
groznoj i ljutoj muci,
sve prima i prihvaća ovo srce:
Reci mi što želiš od mene, Reci mi Gospodine!
Daj mi bogatstvo ili sačuvaj za mene siromaštvo.
(…)
Ako hoćeš da mi godi bezbrižan život
idem uživati za Tebe:
ako želiš da se ustrajna u radu istrošim
idem raditi do smrti;
Ono što se Tebi sviđa, srce sve prihvaća:
Reci mi što želiš od mene, reci mi, Gospodine!
(Sveta Terezija od Isusa)
Evo, velika mističarka koje se danas sjećamo govori nam da svi možemo biti u nekom smislu mistici: dovoljno je vršiti Božju volju. Njezina izreka „SAMO BOG JE DOVOLJAN” – „SOLO DIOS BASTA” postala je gotovo poslovica.
Pjesma koju sam pročitao, podsjeća me na djevojku Chiaru Luce Badano, moju zemljakinju koja nam je vremenski puno bliža od svetice iz Avile. Njezine roditelje osobno poznajem: majka je još uvijek živa, otac joj je preminuo prije dvije godine, 14. listopada. Chiara Luce umrla je u dobi od samo 19 godina, 7. listopada 1990., prije trideset godina, nakon dvije godine borbe s tumorom. 26. rujna 2010. godine papa Benedikt XVI. proglasio ju je blaženom.
Kada je imala 17 godina dijagnosticiran joj je rak kostiju. Vrativši se kući nakon teške dijagnoze, baca se na krevet. Rastužena majka sjedne pored nje, ali Chiara joj reče: „Mama, nemoj govoriti.“ Ostaje u tišini, zadubljena u svoje misli. Tako mlada, puna života, sportašica, s mnogo prijatelja, s velikim planovima! Zamislite kolika je morala biti njezina bol! Možda je osjetila kako svi ti snovi nestaju u zraku. Nakon otprilike 25 minuta ona sjedne na krevet i kaže majci: „Sad možeš govoriti. Razgovarala sam s Isusom – dodaje – i rekla sam mu: ‘Ako Ti to želiš, želim i ja’“. Nije ozdravila, ali nikada nije prestala ljubiti. Provela je gotovo dvije godine u krevetu, ponekad s jakim bolovima, no njezina je soba za sve postala mjesto hodočašća. S radošću je dočekivala one koji su je posjećivali, šalila se i sve ih ohrabrivala. Znala je ostati vjerna onom „DA“ kad je rekla Isusu, „Ako Ti to želiš, želim i ja.“ I mnogima je postala putokaz i Svjetlo. Postala je sveta unatoč svojoj bolesti, štoviše, upravo zahvaljujući tom svom iskušenju koje je proživljavala s ljubavlju i u potpunom prihvaćanju Božje volje.
Svojim je životom ponavljala ono što je rekla sveta Terezija: Za Tebe sam rođena. Tebi pripada moje srce. Reci mi što želiš od mene, reci mi, Gospodine!
Zaista, svi možemo postati sveti, čak i ako smo vezani uz bolnički krevet ili uz invalidska kolica: dovoljno je vršiti Božju volju i iskusit ćemo puninu radosti koju je Isus obećao onima koji ga slijede!
Draga braćo i sestre! Vi ste mlada biskupija. Prošlog ste mjeseca proslavili 23. obljetnicu utemeljenja biskupije i biskupskog ređenja prvog pastira ove Crkve. Osnutak biskupije bio je pravi povijesni trenutak i dar Duha Svetoga. Raznovrsni plodovi to pokazuju. Da spomenem samo ono što je ostvareno na području obrazovanja: dvije katoličke klasične gimnazije i nekoliko katoličkih osnovnih škola. Dakako, i još mnogo toga.
Tu su i dva marijanska svetišta, označena dragocjenom žrtvom njezinih pastira: Gospa od Suza u Pleternici i Svetište od Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu koje je na poseban način postalo središte mnogih organiziranih hodočašća u biskupiji.
Neka vas, vašeg pastira i cijelu biskupiju i nadalje prati Božji blagoslov, a Majka Božja koju toliko častite, neka vas svojom majčinskom ljubavlju trajno prati i zagovara.
L.K.