Na Hrvatsku se dogodila brutalna srpska agresija , a sve u cilju stvaranja tzv velike srbije. No Hrvati su se pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana organizirali te unatoč raznim manipulacijama europe i svijeta te nametanjem embarga Hrvatskoj, Hrvatski se narod odupro i u krajnjem zahvaljujući dobrom vodstvu i posebice hrvatskim braniteljima , napokon potukao srpskog, crnogorskog i jna i unutarnjeg srpskog agresora…
Već nakon 20-ak godina onaj mali dio od oko 3-4% jugonostalgičara, izdajnika, pripadnika raznih obavještajnih službi iz zemlje i svijeta žele srušiti Hrvastku neovisnost i obrambeni domovinski rat, kao da nisu ni postojali…Nažalost su zašutili svi, mahom generali, koji od njih preko 130 nisu zaslužili ni dočasničke činove.
Nažalost svjedočimo kako se i na koji način maćehinski ti tzv generali (čast izuzetcima) danas odnose prema hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima…Dobili su prostorije od šefa Zagreba kao da su svi oni bili jedini branitelji u borbi protiv srpskog neprijatelja. Grad Zagreb im daje taj ogromni prostor i novac, kao i ministarstvo hrvatskih branitelja “za njihove eskapade protiv branitelja”. Najnoviji ispad je upravo njihovog predsjedavajućeg koji je otišao predaleko i nazvao braniteljski čin na prosvjedima terorističkim, na što su mu hrvatski branitelji vrlo precizno i jasno odgovorili, prije nekoliko dana.
No, mnogi su od njih (“iz samo njima znanih razloga”!?), čak “pod moranjem” vjetar u leđa političkim poslušnicima Brissela, koji je vrlo rado hrvatskoj udario embargo na naoružanje onda kad je trebalo i kad je napadnuti hrvatski narod bio goloruk…Zašto je tomu tako.Tko su danas uopće ti ljudi? Gdje im je vojska na koju su zaboravili, mnogi iz osobnih interesa, i to onih materijalnih (opet čast časnim izuzetcima!). Nema ih jer moraju “biti dobri i poslušni”, da ne bi kojim slučajem otišli tamo negdje u tamnije odaje sa rešetkama u kojima boravak nije kao u ogromnim vikendicama, nekima tik uz more, kao da im je to obiteljsko naslijeđe. Gdje je nestala čast, ponos i pobjednički duh protiv nadmoćnog srpskog neprijatelja? Čemu slijeganje ramenima, spuštanje glava i slijepa poslušnost onih koji su obrambeni domovinski rat skoro izbrisali iz kolektivne memorije hrvatskog naroda , a sad i iz školskih udžbenika u kojima je samo nekoliko redaka o prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i domovinskom ratu… I tako redom…
No, već danas se povijest stvaranja neovisne, samostalne , cjelovite, i demokratske države želi promijeniti do te mjere da se ide predaleko. Ide se čak i do relativiziranja žrtve i agresora, a sve to zahvaljujući onima koje na vodeća mjesta u Hrvatskoj postavljaju strane idruge službe, pod krinkom tzv demokratskih izbora. Takvi nam i danas vode Hrvatsku, a da isti nisu ni prešli granicu da bi pomogli svom narodu(imali su dovoljno godina ali nisu imali vjere u Hrvatsku). Takvi nam se danas nameću sa skupih jambo plakata, kočopere se po vladi, ministarstvima, Pantovčaku i svim važnim resorima u Lijepoj našoj, nastaloj na krvi i muci hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda u zemlji i inozemstvu koji je šaljući Hrvatima pomoć dao ogroman doprinos u obrani Hrvatske, Veliki se broj tih donacija navodno zagubio (čitaj pokrao!?) te danas imamo nedodirljivu bogatu kastu onih koji nas već 20-ak godina na iste načine pljačka , a da im korumpirano pravosuđe, koje je već nekoliko godina prije rata posloženo na način da se pljačka izvršava “po zakonu” te da se nitko ne može osuditi kao ratni profiter ni inače, kao ni lopovi većih kalibara koji su se obogatili na krvi i muci onih (hrvatskih branitelja) koji, mnogi od njih danas nemaju za kruh.Nemaju za prehraniti svoju obitelj , dok lopine i jude imaju svega u izobilju. Takve jednostavno treba prokazati i jasno im dati do znanja gdje im je mjesto, a to je iza rešetaka, ma o kom se tu radilo.
Da ne bi više bilo neke zabune kod svih tih lopova i manipulatoira, pa i onih koji nas ovih tjedana iz dana u dan “zabavljaju” svojim eskapadnim prepucavanjima koja su narodu već došla do grla, niti ta dvojica nisu bili u Hrvatskoj kad je trebalo braniti našu Domovinu. Ne nisu bili, ali su sad jako grlati, “štiteći kriminal” koristeći sve moguće, njima uvijek dostupne medije, a sve u cilju kako bi hrvatskom narodu poručili da im “ne može nitko ništa” i da oni “mogu što hoće”. Nameće se tu niz pitanja; Što nam kriju? Zbog čega su obadvojica jako uzbuđeni? Hoće li na kraju ovih eskapada bijesa u javnom prostoru izletjeti na vidjelo neki King Kong”? Hoće li možda netko biti predmetom DORH.a i hrvatskog sudišta i zašto? Dokle? Ovo što čitamo i gledamo nekoliko tjedana nije slučajnost, već se iza prepucavanja dvojice prvih ljudi u Hrvatskoj krije nešto veliko i to hrvatski narod MORA znati.
U nastavku poštovani čitatelji i svi oni koji ne znaju ništa o domovinskom ratu, jer isti nisu niti bili sudionicima obrane Hrvatske od navale srbije, crne gore, jna i svih ostalih , pročitajte sve što vas zanima o obrani Hrvatske, jer to vaša djeca neće imati prigodu čitati u školama i udžbenicima iz povijesti o domovinsko0m ratu upravo zahvaljujući raznim uhljebima koje više zanimaju na suspektan način “zarađene” hrvatske kune, euri, dolari i sve druge vrste novčanica , nego Hrvatska povijest…
Domovinski rat bio je obrambeno-osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista iz Hrvatske, BiH (posebice Republike Srpske), te Srbije i Crne Gore. U početnim dijelovima rata važnu ulogu u napadima na Republiku Hrvatsku imala je Jugoslovenska narodna armija, u to vrijeme još uvijek barem nominalno zajednička vojna sila svih članica SFRJ; koja je međutim u tijeku nekoliko mjeseci reorganizirana u tri zajedničkim zapovijedanjem i opskrbom bitno povezane vojske – Srpsku vojsku Krajine u Hrvatskoj, Vojsku Republike Srpske u BiH, te Vojsku Jugoslavije na području Srbije i Crne Gore…
Domovinskom je ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj – tzv. balvan revolucija – koja je izbila u kolovozu 1990. i uslijed koje su se na više strana dogodili manji oružani incidenti.
Na strategijskoj razini Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je “puzajuća” vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Makar se nadao razriješiti sukob političkim i diplomatskim sredstvima, hrvatski državni vrh je poduzeo neophodne korake da osigura opstanak hrvatske države, isprva jačanjem postrojbi policije. Vrh JNA, suočen s međunarodnom situacijom u kojoj se raspada komunistički blok, te gdje unutar same Jugoslavije sukobljeni interesi naroda koji su je sačinjavali vode prema njenoj potpunoj dezintegraciji, odlučio je već 1990. godine pristupiti reorganizaciji, u sklopu aktivnosti nazvanih Jedinstvo-3: tu se sustavno ojačavalo mirnodopske snage JNA raspoređene u dijelovima SFRJ na kojima je očekivala angažman, a smanjila ih na područjima gdje JNA nije očekivala probleme i onima koja su podržavala njezinu političku opciju.[11] Potom JNA odlučuje – u posve ilegalnoj akciji masovnog dijeljenja vojnog naoružanja i opreme civilima provedenoj početkom 1991. godine – naoružati etničke Srbe u Hrvatskoj (te u BiH)[12], te onemogućiti legalnim hrvatskim vlastima da kontroliraju područja na kojima bi srpski ekstremisti podizali barikade i organizirali paralelni sustav vlasti.
Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj ili manjoj mjeri nastanjena etničkim Srbima. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta.[13][14] Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije bojišta. Na okupiranim područjima, djelovati će od toga vremena pa do kraja rata paradržava imenom Republika Srpska Krajina, koja neće dobiti nikakvo međunarodno priznanje, a čija sva tri uzastopna predsjednika – Milan Babić, Goran Hadžić i Milan Martić – su na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, zbog teških i masovnih ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva.[15][16][17][18]
U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga, uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija; tu je vjerojatno najznatniji angažman u oslobođenju Dubrovačkog primorja. U ovoj je fazi započeo i Rat u Bosni i Hercegovini, koja vjerojatno ne bi opstala bez značajne potpore Hrvatske; tijekom tog rata je međutim nastao i Bošnjačko-hrvatski sukob.
U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je naposljetku u Operaciji Oluja oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. U mjesecima nakon Operacije Oluja uslijedile su vojne operacije na teritoriju Bosne i Hercegovine, gdje su uz suradnju Armije RBiH i snaga HVO postrojbe Hrvatske vojske u Operaciji Maestral došle nadomak Banja Luke i omogućile mirovne pregovore u Daytonu, koji su rezultirali trajnijim mirom.
Naposljetku je – kao svojevrsna četvrta etapa – preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano bez korištenja vojne sile, uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996. – 1998.). Sklapanje Erdutskog sporazuma u studenom 1995. godine učinilo je nepotrebnim provedbu planirane hrvatske Operacije Grom, te omogućilo okončanje neprijateljstava bez daljnjih žrtava i razaranja.
Najveće ratne žrtva i razaranja pretrpjela je Hrvatska u prvoj etapi. Intenzitet sukoba je u prvoj etapi rata rastao, kako je radikalna srpska politika uspijevala ovladavati mogućnošću da oružanom silom djeluje protiv Hrvatske: u kolovozu 1990. godine nastaju neredi u kojima se blokiraju prometnice u blizini naselja sa srpskim stanovništvom (“balvan revolucija“); u ožujku 1991. godine počinju prvi oružani sukobi srpskih pobunjenika – kojima je do tada JNA ilegalno podijelila goleme količine naoružanja i organizirala ih u oveće postrojbe – s hrvatskom policijom; u kolovozu 1991. god. počinju napadi na Vukovar u koju se uključuju krupne oklopne jedinice s masivnom topničkom i zrakoplovnom podrškom; 7. listopada 1991. godine borbeni zrakoplovi JNA raketiraju banske dvore u Zagrebu, u pokušaju da se pobije vrh hrvatske vlasti, a širom Hrvatske pokreću se vrlo agresivne operacije u pokušaju da se posve slomi hrvatsku obranu: tek nakon toga je Hrvatska posve prekinula vezu s jugoslavenskom federacijom: jugoslavenski dinar se i poslije toga stanovito vrijeme koristio kao sredstvo plaćanja (i) u Hrvatskoj, dok nije 23. prosinca 1991. godine zamijenjen hrvatskim dinarom (ISO 4217: HRD; jugoslavenski dinar je razmijenjen u hrvatski dinar prema tečaju 1:1).[19] U počecima rata iz mjeseca u mjesec postepeno raste spremnost profesionalnog sastava JNA i hrvatskih Srba da sudjeluju u protuhrvatskim oružanim akcijama, dostigavši vrhunac u vrijeme bitke za Vukovar od kolovoza do studenog 1991. god. i bitke za Dubrovnik u isto doba. Oružane snage srpske pobune su organizirane izravnim dodjeljivanjem elemenata JNA, uključujući tu čak i zrakoplovne postrojbe, da služe kao Srpska vojska Krajine, ne prekidajući ni u jednom razdoblju rata opskrbu i dotok zapovjednog kadra iz Srbije – ali i organiziranost Hrvatske da brani svoju suverenost i teritorijalnu cjelovitost: kraj rata 1995. godine nastupa u vrijeme kada se odnos snaga odlučno preokrenuo na hrvatsku stranu.
U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale)[9] prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”,[7] te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima.[10] Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom[20][21][22] se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija[9]. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica,[23] a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.
U obrani Hrvatske sudjelovalo je 5% žena, odnosno njih 23.080, od kojih je 127 poginulo, a 1.113 ostalo trajnim invalidima.[24]
Prema podatcima Državne revizije, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.[25] Uništeno je 180.000 domova te 25% hrvatskog gospodarstva.[26]
Kako su se osiguravali uvjeti za život u gradovima i selima blizu bojišnice, broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se s 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. godini Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica na područja koja su ponovo stavljena pod kontrolu hrvatskih vlasti.
Bitna osobina hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata jest, da napadač nije pokazivao tek namjeru samo fizički osvojiti ozemlje, nego i volju za potpunim uništenjem identiteta Hrvatske i Hrvata – čovjeka, kulture i povijesti. O tome svjedoče primjerica granatiranja šibenske katedrale i zadarske prvostolnice, dakle objekata goleme kulturalne važnosti, koji se nalaze daleko od bilo kakvih legitimnih vojnih ciljeva ili infrastrukture.[27] Kratki video pregled zbivanja u ratu preko zemljovida.
Međunarodna zajednica je nastojala posredovati radi postizanja mira: prijedlozi su redom uključivali odricanje od dijelova hrvatskog teritorija, ili barem bitnog umanjenja hrvatskog suvereniteta na dijelovima svojeg teritorija; dogovor će biti postignut tek 1995. godine, nakon što je Hrvatska vojska odnijela prevagu na vojnom polju . te će uključivati tek amnestiju za one koji su sudjelovali u oružanoj pobuni i jamstvo građanskih i manjinskih prava za hrvatske građane srpske etničke pripadnosti
Vremenski i u praktičnom smislu, domovinski rat se zapravo ne može sagledati posve odvojeno od rata u Bosni i Hercegovini koji se odvijao u isto vrijeme na obližnjem prostoru, s istim agresorom koji je imao jedinstveni cilj – stvaranje Velike Srbije; ta se dva susjedna prostora mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište.[28]
Srbija je organizirala, naoružavala i zapovijedala srpskim snagama u RH i u susjednoj BiH, zbog čega je bila izvrgnuta međunarodnim gospodarskim sankcijama. Kako Hrvatska, kao a ni susjedna BiH, nije odustajala od obrane svojeg teritorijalnog integriteta, Srbija je s vremenom imala sve manje snage financirati ratovanje, a osobito Hrvatska vojska će biti sve organiziranija i bolje opremljena – te će se do 1995. godine odnos snaga dovoljno promijeniti, da se srpskoj strani nanese potpuni poraz, bez izrazito velikih ljudskih žrtava.
Izvor –Wikipedija
Uredio /M.M. Viribus unitis
Braniteljski portal ne odgovara za izrečeno i napisano mišljenje komentatora ispod teksta ni na društvenim mrežama!… Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje!