Živote živote..
Na današnji dan prije 29 godinica izišao sam, razmijenjen iz srbijanskog kazamata iz Knina.
Na Mrtvi dan! Bilo nas je podosta. Više i ne znam broj. Razmjena po principu svi za sve.
Prethodno su ti opančari iscenirali dvije lažne razmjene. Pogađate sa kojom namjerom. I uspjeli su u namjeri. Jako loše je to utjecalo na većinu zarobljenika. Na neke je to imalo drastične posljedice. Neki su poslije izvršili i suicid. Kako vam sada dočarati entuzijazam hrvatskog ratnika? Možda ovako. Dok su obje strane pregovarača uspoređivali popise s jedne i druge strane osoba koje se razmijenjuju, došlo je do jedne neočekivane situacije. Naime, autobus u kojem smo čekali da se to već jednom obavi i da prijeđemo na našu stranu, zaorila je pjesma, „Zovi samo zovi….“. Nastala je tolika napetost da je „smrt“, doslovno visila u zraku. I naše i četničko osiguranje se uzvrtilo, uzmuvalo, pripremili su oružje, samo se čekao tko će prvi ispaliti prvi metak. Sve bi otišlo u neku stvar. Zapjevala se ta pjesma iako se znalo, očekivalo da sve skupa može propasti, odnosno poteći još puno hrvatske krvi. Za četničku nisam baš mario. Ipak prošlo je.
Danas, sa odmakom od 26 godina, kada razmišljam o tom prokletom zarobljeništvu, a ne mogu ne razmišljati o tome ovih dana. Jučer se uređuju groblja, pale svijeće pa tako i mi to radimo za one koji su pošli zajedno sa nama, sa istim ciljem a danas više nisu među nama. Na boljem su mjestu. Jako vjerujem u to. Osjećaji su toliko izmiješani u meni, (vjerujem u svima koji imaju ovakvo iskustvo). Teško mi ih je objasniti, predočiti i dočarati da bi me se moglo shvatiti. Već dugo vremena me prošao osjećaj krivnje. I toga je bilo. Osjećao sam krivnju zato što je toliko suboraca uz mene izginulo i nije se vratilo među svoje obitelji kao da sam ja kriv što sam ja preživio. Jako ružno stanje. Hvala Bogu iza mene je.
Sada, nakon toliko vremena bih se trebao osjećati dobro, ili pak bolje kada znam kroz što sam prošao, čega sve se nagledao i da sam sve to preživio. Međutim nije tako. Relativno mi je dobro i općenito gledano trebao bih biti i veseo i zahvalan Bogu, (zahvalan Bogu i jesam), a zapravo niti sam veseo niti sam zadovoljan. Ne mogu niti biti. Zapravo nikada niti neću dokle god vidim sve ovo oko sebe što se to događa sa braniteljskom populacijom. Ovo što se u Hrvatskoj događa nikada ni u jednoj državi u povijesti se nije dogodilo. Toliko tisuća samoubojstava Hrvatskih branitelja govori dovoljno samo po sebi. Trenutno se naziru neki novi vjetrovi od malobrojnih hrvatskih političara, mislim prvenstveno na resorno ministarstvo hrvatskih branitelja. Sve ostalo je ostalo isto. Mi smo kao pobijedili u Domovinskom ratu, mi smo obranili, oslobodili i doveli do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske a zapravo je ostalo sve isto. Republikom Hrvatskom upravljaju isti ljudi kao i prije 1990., i njihova djeca. Udbaši, orijunaši, jugonostalgičari i slična stoka sitnog zuba.
Čemu se veseliti, čemu sretan biti, čemu tolike žrtve, čemu tolika hrvatska, najčešće golobrada mladost ostavi svoje živote? Za Boljkovce, Manoliće, Mesiće, Josipoviće, Pusiće, Pupovce, Todoriće, Tedeskije…., mogu do zore ovako! Djeca hrvatskih branitelja i cijele njihove obitelji ponovno kao pod vladavinom bandita Tita odlaze iz svoje Hrvatske!
Sve su nam uzeli. Lili smo krv i suze. Oni su nas izdavali. Tolike su hrvatske junake i domoljube koji su se okupili, iz emigracije vratili, poubijali! Poubijali svojim prljavim, smrdljivim, udbaškim dobro uhodanim metodama! I oni su na vlasti! Tko ih bira. Tko ih na izborima bira? Jesmo li mi glup narod? O čemu se radi? Poslije mise nediljne idu na izbore i glasaju za ateiste i udbaše????
Da njih nije, danas bih bio sretan! Da su na mjestu koje im po djelima pripada, bio bih sretan! Da njih nije danas bih slavio drugi rođendan. Jer izići iz četničkog logora, jest rođendan! To je i njihov logor. Ovih, danas u hrvatskoj što vode glavnu riječ je to logor. To je četnički logor!
Ima nešto ipak što mi nikada uzeti neće! Neće mi uzeti onaj veličanstveni osjećaj kada je hrvatska vojska oslobodila kraljevski grad Knin. Ne samo da mi to neće uzeti, nego im nikada neće niti biti jasno kakav je to osjećaj! Bio sam 22 godine mlađi a ni danas nisam star! I znao sam! Eto lakše mi je napisati nego bilo kome objasniti kako to ja mogu znati! Znao sam već tada da se više nikada u životu neću zbog ničega niti blizu tog osjećaja sreće i ispunjenosti približiti. Doživio sam vrhunac svog života toga dana kada smo izvjesili onu veliku, lijepu dugu hrvatsku zastavu na tvrđavu kraljevskog grada Knina. Hrvatskog Knina!
Sve ostalo je životarenje……, osim ako opet ne dođemo u situaciju da uzmemo ponovno stvari u svoje ruke.., E to bi bilo već nešto, napisao je hrvatski branitelj, ratnik i dragovoljac obrambenog Domovinskog rata Luka Bakić na facebooku…
M.M.