Admiral Đurović je bio suprotnost Ratku Mladiću.
Tog 4. listopada 1991. godine, ukazom Predsjedništva SFRJ izvanredno je iz čina pješadijskog pukovnika u čin general-majora unaprijeđen zločinac Ratko Mladić. Istim tim ukazom, čudnim prstom sudbine još je jedan čovjek dobio unaprijeđenje. Naime, Predsjedništvo SFRJ je unaprijedilo kapetana bojnog broda Krstu Đurovića u čin kontraadmirala.
Sa jedne strane povijesti, na strani sila zla stoji Ratko Mladić, a sa druge strane kao svjetlost sija ime Cetinjana Krsta Đurovića. Tog dana su, makar u formalnom smislu, ova dva čovjeka, počeli svoje zapovjedne karijere. Samo što je Mladićeva dobro poznata – zločinačka, a Đurovićeva je gotovo nepoznata, iako je herojska i trajala je samo jedan dan.
Već idućeg dana, 5. listopada, u padu helikoptera u Konavlima poginuo je zapovjednik 9. Vojno-pomorskog sektora JNA sa sjedištem u Kumboru, kontraadmiral Krsto Đurović, a da nije ni saznao za svoje unaprjeđenje.
Ali sve što se događalo prije i nakon pada vojnog helikoptera obavijeno je tolikim velom zagonetke da do danas ne znamo sa sigurnošću ni kako je helikopter zapravo pao, niti je li pogođen, niti tko ga je pogodio, niti znamo, a to je najstrašnije – na koji način je život izgubio kontraadmiral Đurović.
A što znamo?
Znamo da je Krsto Đurović bio čovjek koji se svakim svojim atomom snage borio protiv agresije JNA na Hrvatsku. Znamo da su mu žena Hrvatica i djeca, koja su živjela u Hrvatskoj, bili sve na svijetu. Znamo da postoje pouzdani svjedoci koji su pričali da je Đurović životom jamčio kako neće dozvoliti agresiju na Hrvatsku i granatiranje Dubrovnika iz svoje vojne oblasti.
‘Dok sam ja komandant, nijedna granata na Dubrovnik pasti neće’
Jedan od ljudi koji tvrde da je Đurovića ubio netko iz JNA bio je i tadašnji gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. On je svoja saznanja iznio svjedočeći pred Haškim tribunalom u procesu protiv Slobodana Miloševića, gdje je, pored ostalog, kazao mu je Krsto Đurović neposredno pred izbijanje rata jednom prilikom u povjerenju kazao: “Dok sam ja načelnik VPS Boka, možeš biti siguran nijedna granata na Dubrovnik pasti neće”.
Isto tako, general Nojko Marinović, u vrijeme rata 1991. zapovjednik obrane Dubrovnika, u hrvatskim medijima je svojevremeno izjavio da je “usljed događanja 1991. godine, koji su rezultirali agresijom na Hrvatsku, Đurović zatražio smjenu i otpust iz JNA”.
Đurović je tijekom razgovora s generalom Marinovićem rekao da je “u Hrvatskoj proveo radni vijek, oženio Hrvaticu, te da njegova dva sina s obiteljima žive u Hrvatskoj i da dok on bude zapovjednik 9. VPS, Hrvatska neće biti napadnuta”.
Dakle, postoje izjave svjedoka, koje nedvosmisleno ukazuju da je Đurović odabrao mir umjesto rata i da je odabrao put pravedništva umjesto krvi, tla i ubijanja.
Kako je zaista poginuo?
Posljednji primljen u bolnicu
Negdje iza podneva, 5. listopada 1991. nadomak konavoskog sela Popovići blizu Čilipa, pred očima nekoliko stotina svjedoka iz redova crnogorskih rezervista u uniformama JNA, srušio se helikopter tipa “Gazela” jugoslovenskog Ratnog vazduhoplovstva i protuzračne obrane.
U srušenoj i relativno očuvanoj letjelici koja nije eksplodirala nalazila su se četiri čovjeka – tri su bila teško ozlijeđena, a jedan je, prema zvaničnim informacijama, već tada bio mrtav. Život je izgubio komandant 9. Vojno-pomorskog sektora JNA sa sjedištem u Kumboru, kontraadmiral Krsto L. Đurović (61).
Prilikom spašavanja ljudi u helikopteru poginuo je i jedan crnogorski rezervist, na koga je otvorena “prijateljska vatra”. U jedinom intervjuu, koji je dala za Radio Slobodnu Europu, a tiče se ovog događaja, udovica pokojnog Krsta Đurovića, Irma Đurović će reći:
“Moj suprug je najteže stradao u tom helikopteru. Kada sam pitala zašto je on doveden četiri sata poslije svih onih koji su lakše ranjeni, odgovorili su mi – dok sam bila u šoku i pod tabletama, pa nisam mogla racionalno ni razmišljati – kako se prvo povlače lakši ranjenici, pa onda teški. Onda, da su promijenili četiri vozila da bi ga doveli do bolnice. Tako da, poslije, kada sam o tome razmišljala, nije mi bilo nikako jasno. Jer, ustvari, najprije se evakuiraju teži bolesnici, pa onda lakši”.
O samom događaju će pobliže govoriti i sjajni crnogorski novinar Veseljko Koprivica, koji je bio i očevidac cijelog ovog događaja, a sve je napisao u svojoj knjizi-ispovijesti “Sve je bilo meta”.
“Dok su crnogorski rezervisti odmarali u blizini konavoskog sela Popovići, iznenada se pojavio helikopter za koji se u prvi mah posumnjalo da pripada hrvatskoj vojsci. Međutim, kroz nekoliko trenutaka uslijedilo je novo iznenađenje: letjelica se zateturala i pala u obližnji vinograd. Odmah je tamo potrčao jedan mladić iz Podgorice i nestao u vinogradu, a ubrzo je u tom pravcu zapucala poveća grupa rezervista…
Nešto kasnije do nas su stigle dvije tužne vijesti: poginuli su kapetan bojnog broda Krsto Đurović i onaj mladi rezervist iz Podgorice, a pilot i još nekoliko putnika ozlijeđeno”, zapisao je Koprivica u svojoj knjizi.
“Zbog tog detalja i činjenice da je helikopter pao, a da prije toga niko nije čuo pucanj, niti je u tom području, koje su danima prije toga kontrolirali crnogorski rezervisti i pripadnici JNA, moglo biti hrvatske vojske, odmah se posumnjalo u istinitost zvaničnog priopćenja Saveznog sekretarijata Narodne odbrane o udesu helikoptera. Ta sumnja traje i danas”, zapisao je Veseljko Koprivica.
Naime, službena verzija koju je servirala JNA glasi da su helikopter oborile hrvatske snage, iako ih u tom dijelu bojošta nije bilo tada, a nisu imale oružje ni oruđe za tako nešto.
JNA stoji iz ubistva Đurovića
Hrvatski dužnosnici, uključujući i tadašnjeg dubrovačkog gradonačelnika Petra Poljanića i generala Hrvatske vojske Nojka Marinovića, demantirali su da su hrvatske snage imale bilo kakvog udjela u obaranju “Gazele JNA”.
“Helikopter se srušio u subotu, 5. listopada 1991, oko 12:45 sati u području Pridvorja. Pao je kod Draganjske Pale. Letio je iz smjera Cavtata prema Boki Kotorskoj. Letjelicu su oborili crnogorski rezervisti protivavionskim topom iz mjesta Livjera, jer naših snaga tamo (nažalost) nije bilo”, službeno je stajalište Republike Hrvatske.
Ono što je još zanimljivije, a što potvrđuje konstataciju hrvatskih časnika je i izjava tadašnjeg crnogorskog ratnog premijera Momira Bulatovića, koji je u svojoj knjizi “Pravila ćutanja” amnestirao hrvatsku stranu za Đurovićevu pogibiju.
“Nikad nisam dobio zvanične rezultate istrage, ali se po svoj prilici radilo o tzv. prijateljskoj vatri. Neko je, izgleda, tragičnom greškom pucao misleći da se radilo o neprijateljskom helikopteru”, napisao je Bulatović.
Sa svim ovim izjavama možemo biti posve sigurni da je helikopter oborila crnogorska, odnosno tadašnja JNA strana. Dakle, ostaje nam da vidimo na koji način je mogao nastradati kontraadmiral Krsto Đurović, koji je odbio napasti Dubrovnik i zaleđe.
Postoje dvije izjave visokih hrvatskih zvaničnika u kojima se kaže eksplicitno da države službe tadašnje SFRJ stoje iza ubojstva kontraadmirala Đurovića.
Nekadašnji visoki hrvatski političar, ugledni međunarodni pravnik i bivši član radnih grupa za razdruživanje Hrvatske od SFRJ, dr. Hrvoje Kačić naveo je da mu je jednom prilikom bivši crnogorski ministar vanjskih poslova Nikola Samardžić rekao da su “pripadnici JNA likvidirali admirala Đurovića”. “Upozorio me u javnosti ne smijemo to spominjati jer da su neki koji su bili neposredni svjedoci tog događaja, već nasilno ubijeni”, kazao je Kačić, a prenosi Boka News.
Drugom prilikom, general Hrvatske vojske, gorepomenuti Nojko Marinović kazao je da je “prema informacijama koje su došle do Hrvatske vojske, Krsto Đurović umro od posljedica teških tjelesnih ozljeda koje su mu bile nanesene brutalnim batinanjem od strane pripadnika službe sigurnosti zato što je odbio zapovijedati napad na Hrvatsku”. Prema njegovim riječima, koje prenosi isti portal, “helikopterska nesreća je u stvari bila samo predstava za javnost i zavaravanje tragova”.
Istina kao imperativ
I nakon svega ostaje tajna tko je pogodio helikopter, kako je pao, kako je poginuo kontraadmiral Đurović i tko je odgovoran za njegovu smrt.
Ono što znamo je da je riječ o časnom čovjeku, koji je eksplicitno odbio da napadne Dubrovnik i ostale hrvatske gradove i koji je sa najvišim pomorskim činom živio samo jedan dan.
Na kraju je udovica Krsta Đurovića, Irma Đurović, koja živi na Malom Ižu, kazala za RSE da je jedino što želi četvrt stoljeća – saznati punu istinu o svom suprugu.
“Taman bila istina ta koja je službena, ali da je to – to. Najgore je kada sumnjate u nešto. Živite sa tim i onda vas to muči. Najviše bih voljela kad bih znala pravu istinu”, rekla je prije nekoliko godina Irma Đurović.
I za kraj treba ponoviti ključne riječi admirala Đurovića:
“Dok sam ja zapovjednik VP Boka, možeš biti siguran da ni jedna granata na Dubrovnik pasti neće”. Da li su to bile “prejake riječi” koje su ubile heroja Krsta Đurovića?
Nakon svega ostaje poruka za vlasti u Crnoj Gori da moraju angažirati svoje tužiteljstvo koje će konačno riješiti ovaj slučaj. A Crnogorci i svi ljudi moraju cijeniti i prihvatiti ovog velikog čovjeka kao heroja mira. Jer on jest simbol mira i on jest glas kojim se moglo izbjeći krvoproliće. Na koncu, po svemu sudeći, Krsto Đurović je izgubio život upravo zbog svojih ljudskih i civilizacijskih stavova.
Slava mu i da se ne zaboravi!