Foto:Ana Križanec/Dijalog.hr
Piše: Alen Fućak, Dijalog.hr
Nakon što je u emisiji Prvog programa Hrvatskog radija „Susret u dijalogu“ izjavio kako Rodnu teoriju treba izučavati na katoličkim fakultetima i takvom izjavom se direktno suprotstavio nauku Katoličke Crkve iznesenom u Katekizmu Katoličke Crkve, stajalištima komisije HBK Iustitia et pax iznesenim u priopćenju od 10. srpnja, stajalištima nadbiskupa Kutleše iznesenim u intervju u Večernjem listu 14. kolovoza, te na koncu stajalištu pape Franje iznesenom u njegovoj objavi na društvenoj mreži X od 13. siječnja ove godine, nadbiskup Uzinić je u subotu 14. rujna u svojoj homiliji povodom blagdana Uzvišenja svetoga Križa i blagoslova kapelice svetoga Križa na Gornjoj Vežici u Rijeci iznio niz teza koje su u najmanju ruku dvojbene.
Na misi smo bili i mi, a nakon nje, jedna nam se župljanka požalila kako je umalo otišla usred propovijedi zgrožena onime što sluša.
Cijela homilija predstavlja kršćane kao skupinu koja je vrlo često zadojena mržnjom, a ujedno nadbiskup poziva na odmak od kršćanskog poslanja evangelizacije, kršćanske tradicije i kršćanskih simbola.
No krenimo redom.
Križ je znak prestiža, moći, bogatstva i ugleda?
Od svih mogućih duhovnih datosti za ulazak u propovijed na blagdan Uzvišenja svetoga Križa Uzinić odabire onaj kako je križ, nakon 335. godine i posvećenja bazilike Svetog Groba, kad je car Konstantin na obližnjoj lokaciji dao postaviti veličanstveni križ ukrašen draguljima, postao prepoznatljivim simbolom kršćanstva i na tom mjestu naslijedio ribu, sidro, goluba, pastira i druge slične simbole.
Nadbiskup zaključuje kako je nakon tog događaja križ postao znak moći, prestiža, bogatstva i ugleda, a time i statusa i kako su oni koji su imali bolje napravljene i ljepše ukrašene križeve, u društvu vrijedili više od onih koji si to nisu mogli priuštiti.
Već u samom uvodu nadbiskup nam sugerira kako je na mjesto skromnih, običnih simbola došao raskošan, dijamantima optočen križ koji je, eto, započeo raditi razliku među ljudima.
Prva je to naznaka negativnosti pojave križa koju će nadbiskup kasnije u propovijedi još razrađivati.
Gledanje Raspetoga na križu nikada ne smije biti ni postati normalno?
Nakon te uvodne teze, mons. Uzinić nastavlja u istom tonu pa kaže: „Pretjerana uporaba križa kroz povijest dovela je do toga da smo se navikli vidjeti raspetog čovjeka na križu. A, to nikada ne smije biti ni postati normalno jer to nas udaljuje od onoga što je naš Gospodin učinio za nas, od onog pravog značenja križa kao znaka krajnje Božje ljubavi.“
Riječki nadbiskup, dakle, žaleći zbog, kako kaže „pretjerane uporabe križa u povijesti“, upućuje vjernike kako nije normalno da smo navikli gledati Raspetoga.
Ovdje se postavlja pitanje kako to nadbiskup misli da nas je gledanje u Raspetoga udaljilo od pravog značenja križa? Zar bi nas suzdržavanje od gledanja u križ približilo njegovom pravom značenju?
Koji je bolji način za spoznavanje krajnje Božje ljubavi od gledanja u križ, od kontemplacije Kristove muke?
Križ je znak solidarnosti s raspetima ovog svijeta?
Uzinić nastavlja kako je križ znak solidarnosti s raspetima ovoga svijeta.
Pa pogledajmo što o takvoj ideji govore Sveto pismo i Katekizam Katoličke Crkve;
Katekizam Katoličke Crkve, br. 618 – 622
618 Križ je jedina žrtva Krista, jedinog »posrednika između Boga i ljudî«. A budući da se, u svojoj utjelovljenoj božanskoj Osobi, »na neki način sjedinio sa svakim čovjekom«, on »svima pruža mogućnost da na Bogu znan način budu pridruženi […] vazmenom otajstvu«. On svoje učenike pozivlje da uzmu svoj križ i idu za njim jer on je trpio za nas i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama.
On zaista hoće da svojoj otkupiteljskoj žrtvi pridruži one koji su njezini prvi korisnici. To se nadasve ostvaruje u osobi njegove Majke, koja je prisnije nego itko drugi pridružena otajstvu njegove otkupiteljske patnje. »Ovo su jedine i prave rajske ljestve i osim križa nema drugih ljestava za uspon u nebo.«
619 »Krist umrije za grijehe naše po Pismima« (1 Kor 15, 3).
620 Naše spasenje proistječe iz inicijative Božje ljubavi prema nama: »On je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše« (1 Iv 4, 10). »Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio« (2 Kor 5, 19).
621 Isus se slobodno prinio za naše grijehe. Taj dar on izražava i predostvaruje na Posljednjoj večeri: »Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje« (Lk 22, 19).
622 Kristovo otkupljenje jest u tomu što je on došao da služi i »život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mt 20, 28), to jest da ljubi »svoje […] do kraja« (Iv 13, 1), da oni budu otkupljeni od ispraznog načina života baštinjenog od otaca.
Dakle, uzimajući Sveto Pismo i Katekizam Katoličke Crkve kao temeljne izvore ne možemo se nikako složiti s nadbiskupom kako je izraz krajnje Božje ljubavi solidarnost s raspetima ovoga svijeta, takva se teza u njima niti ne nazire. Naprotiv, Kristova je žrtva temeljna, cjelovita i najveća, a s njim se solidarizirati možemo mi, prihvaćajući svoje križeve. Isus se svojom žrtvom ne može solidarizirati s nama, proces može biti samo obrnut.
Križ je sredstvo preko kojega Jaganjac Božji odnosi grijehe svijeta. Sredstvo i simbol najcjelovitije moguće muke za zadovoljštinu svih naših grijeha od postanka čovječanstva zahvaljujući kojoj možemo postići vječno spasenje ako istinski slijedimo Isusa Krista, koji je put istina i život.
Tko su raspeti ovoga svijeta?
Isticanje solidarnosti s raspetima ovoga svijeta navodi nas na pomisao, a to će se u nastavku propovijedi i potvrditi, kako nadbiskup iznova pred nas stavlja one koje on vidi kao žrtve nametanja kršćanskih vrijednosti: homoseksualce, lezbijke, transseksualce i ostale vinovnike „stvarnosti našeg vremena“ kako Uzinić običava reći.
Ovdje moramo zastati na trenutak i promisliti zašto Uzinić stavlja na pijedestal svojih zauzimanja osobe iskrivljenih seksualnih navika i predlaže da se njihove teorije uče na katoličkim fakultetima. Tko danas ugrožava LGBT zajednicu o kojoj on toliko brine?
Odgovor je – nitko. I ne samo da tu zajednicu nitko ne ugrožava već upravo ta zajednica, svojom agresivnom propagandom i nametanjem svojih seksualnih izopačenosti cijelome društvu, ugrožava druge, osobito djecu. Danas više ni jedan film u Hollywoodu ili serija na Netflixu ne može prikupiti sredstva za produkciju ako u scenariju nema LGBT pozitivaca.
Zastrašujući je podatak kako više nema natječaja za sredstva iz fondova Europske unije koji kao jedan od kriterija nemaju podršku rodnoj teoriji. Ako se primjerice, želite prijaviti na natječaj za proširenje tvorničkog pogona, ozbiljno ćete konkurirati za dobivanje sredstava samo ako uspješno objasnite kako ćete svoje radnike educirati o rodnoj ravnopravnosti ili kako ćete im omogućiti da zbog svojih rodnih osobitosti nemaju nikakvih smetnji dok borave u krugu vaše tvornice.
Možemo konstatirati kako se rodna ideologija kao izdanak lijevih ideja čvrsto drži Gramscijevog plana kako pobjeda nijedne, pa tako ni nekoć njegove komunističke, ideologije nije moguća bez prevage u civilnom društvu, a do nje se dolazi „s pomoću organizama koji tvore određeno poimanje svijeta u narodu, u društvu. Takvi su organizmi škola, Crkva, mediji…“
Većina najutjecajnijih medija u Hrvatskoj odavno je promijenila svoje vlasnike, a novi vlasnici (premda ni oni bivši vrlo vjerojatno ne bi drugačije postupali) svi odreda pušu u isti rog.
Mediji su prvi pali. Podrška rodnoj ideologiji njihova je uređivačka politika, a omiljeni biskup im je Mate Uzinić.
Trenutno se vodi velika borba za preostala dva „organizma širenja ideologije“, a to su Crkva i škole.
Svojim zalaganjem za uvođenje Rodne teorije na katoličke fakultete Uzinić ubija dvije muhe jednim udarcem, uvodi Rodnu teoriju i u Crkvu i u obrazovni sustav.
Nakon fakulteta na redu su srednje i osnovne škole.
Planeri tih „stvarnosti našeg vremena“ odavno su se okrenuli djeci kao svom glavnom cilju. Gotovo svaka igračka koju danas možemo kupiti u trgovinama je u duginim bojama. Jednorozi apsolutno dominiraju u odnosu na sve druge likove. Jednorog, hermafrodit, u suvremenoj umjetnosti predstavlja prihvaćenost homoseksualnih i lezbijskih sklonosti i načina života.
Istovremeno glavni „show“ kreator „Cartoon networka“ Kyle Carrozza koji svojim crtanim filmovima suptilno djecu priprema kao lake mete za razne verzije bludnika koji su rezultat prihvaćanja „stvarnosti našeg vremena“ pritvoren je zbog pedofilije. Više o ovom kreatoru crtanih filmova može se pogledati ovdje.
Da su djeca njihov glavni „target“, pobornici rodne teorije niti ne skrivaju, dapače pri tom se rugaju tradicionalističkim roditeljima vješto koristeći pjesmu Kahlila Gibrana „O djeci“ pa nam tako gay zbor iz Bostona ili skupina homoseksualaca iz San Francisca poručuje „Vaša djeca nisu vaša djeca!“ Jezivu glazbenu prijetnju iz San Francisca iz 2021. može se pogledati ovdje, a nešto stariju verziju iz Bostona ovdje.
Zamislite da neki crkveni zbor pjeva LGBT-ovcima kako se moraju obratiti i prestati griješiti. Nadbiskup Uzinić vjerojatno bi se prvi oglasio s porukom kako katolici ne smiju svoje stavove nametati drugima.
Evangelizacija je zloupotrebljavanje križa?
No, vratimo se Uzinićevoj propovijedi.
Nadbiskup je nadalje upozorio da se u pojedinim razdobljima križ zloupotrebljavao i da smo mi kršćani, umjesto da smo križem zaustavljali mržnju i ratove, u ime križa vodili ratove i obilježavali teritorij.
„Ako križ i ono što iza križa stoji, svoj kršćanski, vrijednosni sustav koristimo kako bismo napali druge i nametnuli svoj sustav, onda mi zapravo zloupotrebljavamo križ koji je znak spasenja, znak ljubavi i ne smije postati nešto drugo.“
U ovom nas dijelu, nakon što opet kršćanima nameće teret krivnje, Uzinić upozorava kako je nametanje križa i našeg vrijednosnog sustava zloupotrebljavanje križa. Preuzvišeni želi reći kako ne bismo smjeli evangelizirati jer je evangelizacija zloupotrebljavanje križa.
Ovdje se moramo ozbiljno zamisliti i priupitati kako to on misli da je nametanje našeg vrijednosnog sustava u društvu u kojem većinu predstavljaju kršćani i to kršćani katolici, zloupotrebljavanje križa?
Ako opet pomoć potražimo u Katekizmu Katoličke Crkve vidjet ćemo kako nas on podučava da je evangelizacija ili pouka nekoga da prihvati našu vjeru, što će reći naš vrijednosni sustav, dužnost svakog propovjednika, štoviše i svakog vjernika.
atekizam Katoličke Crkve, br. 904 i 905
904 »Krist […] ispunja svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji […] nego i po laicima koje zato čini svojim svjedocima te ih poučava osjećajem vjere i milošću riječi« »Poučavati nekoga da prihvati vjeru dužnost je svakog propovjednika, štoviše i svakog vjernika.«
905 Laici ispunjuju svoje proročko poslanje i evangelizacijom, to jest navješćujući Krista »svjedočanstvom života i riječju«. Kod laikâ »ta evangelizacija […] zadobiva osebujno obilježje i posebnu učinkovitost iz toga što se vrši u uobičajenim okolnostima svijeta«: »Taj apostolat nije samo u svjedočanstvu života: pravi apostol traži priliku da Krista navješćuje riječima, bilo nevjerujućima […] bilo vjernicima.«
Možda će se nekome učiniti preuzetnim da s ove pozicije ukazujemo na biskupove dvojbene poruke, međutim Katekizam Katoličke Crkve nas upućuje kako je to ne samo naše pravo već i dužnost;
Katekizam Katoličke Crkve, br. 907
907 »Prema znanju, stručnosti i ugledu kojima raspolažu, vjernici imaju pravo, a katkada i dužnost, da svetim pastirima očituju svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve, i da to mišljenje – čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa kao i poštivanje prema pastirima te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba – priopće i drugim vjernicima.«
Duhovnik na znanstvenom simpoziju je primjeren, a znanstvenik na duhovnom podcastu neprimjeren?
Ni ovaj put nadbiskup Uzinić nije propustio spomenuti teoriju zavjere dok je komentirao gostovanje prof.dr.sc. Tomislava Domazeta Loše na jednom katoličkom podcastu i kritizirao činjenicu da se rasprava o cjepivima protiv Covida vodi na takvim medijima i usporedio to s plasiranjem otrova nepovjerenja u sustav.
Ipak, moramo napomenuti kako je, možda i prvi put u javnosti, ostavio mogućnost da se ipak vodi znanstvena rasprava i da znanstvena zajednica doista raspravlja o tezama tamo iznesenim pa čak je ostavio i mogućnost da je možda netko s cjepivima i eksperimentirao na čovječanstvu, da on to ne zna, ali je za utjehu rekao i kako se ne smije izgubiti povjerenje u Boga koji vodi povijest.
Zanimljivo je kako nadbiskup Uzinić drži da je neprimjereno na duhovnim podcastima govoriti o znanosti, a sam je primjerenim našao biti uvodničar na znanstvenom simpoziju pod nazivom „Cijepljenje djece i mladih protiv Covida 19“. Pravo je pitanje koliko je vjernika cijepilo svoju djecu zbog poticaja svog nadbiskupa.
A, osim što je ovo cijepljenje bilo potpuno nepotrebno jer djeca ili nisu obolijevala ili su simptomi bili izrazito blagi, bilo je i štetno i opasno po zdravlje djece. Miokarditis i perikarditis najčešće su posljedice cijepljenja kod djece i mladih.
Cijeli niz znanstvenih radova to nam potvrđuje, pa jednog od njih može se pogledati ovdje, a poduži dokument s više od tisuću objavljenih znanstvenih radova o štetnosti cjepiva, i to ne samo kod djece i mladih bit će podloga za jednu drugu kolumnu.
„Obnova povjerenja se događa kroz priznanje vlastitog lutanja“ riječi su koje nadbiskup Uzinić preporučuje znanstveniku kao model kako da ispravi štetu koju čini iznošenjem rezultata svojih znanstvenih istraživanja, a ta šteta, po Uziniću, je uvođenje nepovjerenja u društvo.
Možemo samo konstatirati kako nepovjerenje u društvo unosi jedan duhovni autoritet, što nadbiskup Uzinić po svojoj funkciji svakako jest, koji svoje vlastito lutanje ne priznaje, usprkos nepobitnim dokazima u tisućama znanstvenih radova dio kojih je i gore podastrt.
Stanje je tim gore što su u njegovim lutanjima stradavala djeca i to potpuno nepotrebno.
Istu poruku Uzinić upućuje i medijima koji su pisali o odnosu Crkve sa suvremenim svijetom i s nekim suvremenim pitanjima, što će reći nama koji, po njemu unosimo nemir i nepovjerenje i tako trujemo. Ovdje moramo reći kako nepovjerenje prema pojavama koje su „stvarnosti našega vremena“ unutar Crkve doista imamo, o tome pišemo i ako pritom signaliziramo tko je s lijeve, a tko s desne Gospodinove strane mi smo na tu činjenicu ponosni bez obzira na to što to stvara nemir onima na krivoj strani. Njima uvijek ostaje mogućnost priznanja vlastitog lutanja da bi zadobili obnovu povjerenja svoje braće i sestara i mir u srcu.
Sveopći poklon kod drugog Isusovog dolaska bit će priznanje Isusove nemoći?
Još jedan dio Uzinićeve propovijedi koristi terminologiju kojoj kao da je cilj umanjiti Kristovu veličinu, a radi se o njegov interpretaciji drugog Isusovog dolaska. Pa se on pita o tom eshatološkom događaju: „Što će se to dogoditi? Hoćemo li tada priznati Kristovu moć? Ne, tada će svi priznati snagu Kristove nemoći. Snagu Kristovog križa po kojem smo svi spašeni jer Bog nas ne spašava s moći, ne spašava nas silom, nego nas spašava poniznošću, spašava nas križem.
Neupitni je ovdje ovaj dio kako nas sve Krist spašava križem, ali to nije Kristova nemoć, niti će svi priznavati Kristovu nemoć na križu već upravo suprotno, svi će slaviti Kristovu moć manifestiranu tako da premda je kao Bog svemoguć, ne koristi tu svoju moć da bi Sebe spasio u ovozemaljskom životu nego se prepušta i tako svima nama otvara put da se izborimo za život vječni.
Pogledajmo što Katekizam Katoličke Crkve govori o moći ili nemoći;
Katekizam Katoličke Crkve, br. 663 i 664
663 Krist sada sjedi o desnu Ocu: »Pod desnom Očevom razumijevamo slavu i čast božanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Božji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon što se utjelovio i njegovo tijelo bilo proslavljeno.«
664 Sjesti o desnu Ocu znači početak Mesijina kraljevstva, ispunjenje viđenja proroka Danijela u pogledu Sina čovječjega: »Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti« (Dn 7, 14). Od toga časa, apostoli su postali svjedocima »kraljevstva kojemu neće biti kraja«.
Isus je doista svojom poniznosti i mukom na križu svijet otkupio, ali drugi njegov dolazak neće se zbiti ni u kakvoj nemoći, naprotiv, drugi put Isus dolazi u sili i snazi kao pravedan Sudac.
Zašto je nadbiskupu Uziniću tako teško prihvatiti sliku Isusa pobjednika, moćnog i slavnog koji je svoju slavu primio od Oca prije svih vjekova, a prihvaćanjem muke i križa, premda ih je kao Bog mogao izbjeći, otvorio vrata da se spasimo i svi mi koji smo Ga spremni slijediti do kraja?
Kršćansko društvo nije moguće postići i kršćanski simboli su nepotrebni?
Koliko je nadbiskupu Uziniću teško prihvatiti Kristov konačni trijumf dokazuje i nastavak njegove propovijedi:
Želimo li u ovom našem svijetu stvarati kršćanski svijet, kršćansko društvo? Često vidimo da postoje neki pokreti unutar kršćanstva u našoj domovini koji čeznu za nekakvim kršćanskim društvom.
Osobno držim da to nije moguće postići. Također se usuđujem reći da i ona društva koja su se smatrala kršćanskima nisu uspjela biti kršćanska, ali samu želju po sebi ne smatram lošom.
Što smatram lošim? Način na koji mi i kršćani u hrvatskom društvu pokušavamo naše društvo učiniti kršćanskim. Kako ga pokušavamo učiniti kršćanskim? Tako da obilježavamo prostor. Tako da moramo imati križ ovdje i ondje pa da se zna da smo mi kršćani. Tako da nosimo križ i po njemu se prepoznajemo.
Na Cvjetnicu nosimo maslinu kao znak prepoznavanja, za Uskrs hranu koju smo donijeli na blagoslov. To su sve simboli, ali da bi naše društvo doista bilo kršćansko nije dovoljno to ili je to gotovo i nepotrebno, nego je potrebno što? Potrebno je živjeti logiku križa. Potrebno je kao Krist na križu služiti u ljubavi i darovati se društvu i svijetu i vremenu u kojemu živimo.
Ovaj dio nadbiskupove propovijedi ostavlja dojam kako preuzvišenom Uziniću križ smeta, smeta mu i kršćanska liturgija koja propisuje masline na Cvjetnici i klanjanje Križu na Veliki petak, smeta mu kršćanska tradicija, križevi na javnim mjestima, ali zastave duginih boja mu ne smetaju.
Nadbiskup Uzinić ne želi ni kršćansku nadu u ostvarivanje pravednog društva koje će svojim zemaljskim zakonima slijediti svog Utemeljitelja, Onoga koji je za Sebe rekao kako je put istina i život. Uzinić ne vjeruje u društvo u kojem neće biti ozakonjeno ubojstvo nerođenih, u društvo u kojem direktno suprotstavljanje Božjim zakonima neće biti podržavano od civilnih vlasti.
Nadbiskup Uzinić nas potiče kako treba živjeti logiku križa i tu se potpuno slažemo no pitamo se zašto drži da ako želimo živjeti logiku križa trebamo izbaciti križ iz našeg svakodnevnog života? Zašto nužno ima potrebu suprotstavljati življenje logike križa i nošenje križa na lančiću, krunice oko vrata ili postavljanje raspela na zid našeg stana, ureda ili učionice? Zar doista misli da korištenje križa kao znak našeg identiteta onemogućuje naš život s logikom križa?
Trebamo li se suobličavati „stvarnostima našeg vremena“?
Više nego očito jest kako nadbiskup Uzinić drži da umjesto kršćanskog ideala kao društvo trebamo težiti prihvaćanju „stvarnosti našeg vremena“ na način kako su to učinili biskupi u Njemačkoj, Austriji, a sve više se to događa i u ostalim katoličkim zemljama.
U težnju da se druge ne osuđuje, da se bude tolerantan prema drugima Uzinić oblači namjeru da se ne osuđuje grijeh i da se prema grijehu bude tolerantan. On se javno zalaže da tu toleranciju uvedemo najprije na naše katoličke fakultete pa u naše crkve, a možda u konačnici i u našu liturgiju. Uzinić, kad ističe svoju žrtvu i napade koje navodno trpi od konzervativnih vjernika, jasno daje do znanja da je svjestan kako je upravo on pionir uvođenja njemačkog modela u Katoličku Crkvu u Hrvatskoj.
Nakon uvođenja Rodne teorije na fakultete, micanja križeva iz naših domova, škola i s naših vratova slijedi i propovijedanje katoličkih LGBT aktivista na našim Misama kao što je to slučaj u već spomenutim Njemačkoj i Austriji. Mnogi naši vjernici jednostavno ne mogu povjerovati da se to doista događa, skloni su vjerovati kako se radi o pretjerivanju koje dolazi iz konzervativnih krugova ili „radikaliziranih“ kako ih Uzinić naziva. Na našu zajedničku žalost, to nije istina.
Ovdje se može vidjeti kako je popustljivost prema grijehu uskoro grijeh uvela na velika vrata u Katoličku Crkvu u Austriji. Primjera je mnogo, svi nevjerni Tome i sami mogu u internetskim tražilicama ukucati pojmove LGBT, katolička crkva, Austrija ili Njemačka pa će se uvjeriti i sami.
Pogledajmo još što o homoseksualnosti kažu Katekizam Katoličke Crkve i Sveto Pismo:
Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357
„Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje,103 Predaja je uvijek tvrdila da su »homoseksualni čini u sebi neuredni«.104 Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.“
U Svetom Pismu o homoseksualnosti govori se u sljedećim poglavljima Postanak 19,1-13; Levitski zakonik 18,22; Rimljanima 1,26-27; 1. Korinćanima 6,9; Rimljanima 1,26-27. Stav je uvijek isti, i mnogo je konkretnije izrečen nego što je to u Katekizmu.
Hoće li se spasiti svi?
I konačno nadbiskup završava svoju propovijed riječima:
Često i olako zaboravimo pa i u ovom kontekstu ove dvije prekrasne rečenice kojim je završilo današnje evanđelje, a koje su zapravo bit kršćanske vjere koje glase: Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Nijedan. I Bog nije poslao Sina na svijet da On osudi svijet nego da se svijet spasi po Njemu.
Ovdje moramo prihvatiti kako je Bog uistinu dao svoga Sina da ni jedan koji u Njega vjeruje ne propadne i kako je poslao Sina ne da svijet osudi nego da se svijet po Njemu spasi, ali nadbiskup propušta reći kako se tu radi o prvom Isusovu dolasku i o Božjoj želji, ali ne i da će tako biti.
Na Posljednjoj večeri Isus kaže: „Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“ (Mt 26, 28; Mk 14, 24). Dakle ne za sve, nego za mnoge. Svima se neće otpustiti grijesi. A bez toga se ne mogu spasiti.
Papa Benedikt XVI. učio nas je: „Isusov život i služba obuhvaćaju cijelo čovječanstvo: prošlost, sadašnjost i budućnost. No konkretno, povijesno, u konkretnoj zajednici onih koji slave Euharistiju, on dolazi samo ‘mnogima’, a ne svima kako tvrdi Uzinić.
Mons. Uzinić propušta izreći i kako nam je Gospodin prilikom tog svog prvog dolaska dao jasne naputke kako ćemo se spasiti, kako valja svagda moliti i nikada ne sustati, a opet se pitao, kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji.
Gospodin je isto tako najavio kako se neće svi spasiti i kako će odijeliti ovce s desna, a jarce s lijeva te kako će mnogima reći, odlazite od mene, ne poznajem vas, a onda će takvi završiti tamo gdje je plač i škrgut zuba. Izostavljanje cjelovite Gospodinove poruke opasno je za površne vjernike kao i za one koji im istinu vjere površno prenose, a na to su pozvani.
Riječka nadbiskupija – pilot projekt LGBT Katoličke Crkve u Hrvatskoj?
Sa svim ovim spoznajama o prodoru protukršćanskih teorija u Crkvu, medijskim nastupima i propovijedima nadbiskupa Uzinića s pravom se pitamo, je li baš Rijeka i Riječka nadbiskupija slučajno dobila „queer friendly“ biskupa? Pisali smo u tekstu „Rijeka grad u kojem se ismijava Boga“ o Rijeci i načinu na koji se tu tretira kršćanska vjera.
Sada postaje jasno zašto riječki nadbiskup ni jednom jedinom riječi nije osudio ismijavanje Bogorodice na blagdan Velike Gospe. Jasno je i zašto na taj isti blagdan riječki nadbiskup potpuno izvan konteksta na propovijedi na Trsatu napada molitelje na trgovima dok mu u prvom redu sjedi dogradonačelnica Rijeke koja je u svom već legendarnom govoru mržnje protjerivala molitelje iz grada.
Jasno je i zašto nadbiskup pere noge LGBT aktivisticama koje svake prve subote u mjesecu protestiraju protiv javne molitve krunice.
A, jasnija su i sve glasnija šaputanja kako Uzinić namjerava zatvoriti katoličku osnovnu školu jer mu ona navodno stvara prevelike troškove kao i zašto se ničim obvezan odlučio svima razglasiti kako je Riječka nadbiskupija u financijskom minusu.
A sve je izglednije i kako je Riječka nadbiskupija pilot projekt LGBT Katoličke Crkve u Hrvatskoj, na svu sreću, osim oca nadbiskupa nešto će se po tom pitanju pitati i svećenike i vjernike laike, a na još veću sreću, zadnja će biti od Gospodina!