Veliki intervju akademika Ivana Aralice kojega je objavio Hrvatski tjednik izazvao je brojne reakcije, a neke djelove intervjua prenosimo u potpunosti:
Prepoznajete li uopće kod kojega od sadašnjih hrvatskih političara barem neku od Tuđmanovih osobina? Tko bi Plenkovića mogao zamijeniti?
S tim se prepoznavanjem ne bavim, ali je pretpostavljam da parcijalno njegove osobine kod nekih postoje; manje je vjerojatno da postoje u cjelini; mislimo li na zamjenu Plenkoviću, nije ni potrebno da ta zamjena bude kopija Tuđmana u cjelini; dovoljno je, već sam o tomu nešto rekao, da slijedi temeljne odrednice njegove politike i primjenjuje ih, na svoj način, prilagođene potrebi vremena.
A kad je o tomu riječ, mogu reći da zamjena Plenkoviću postoji, kao i svakom drugomu, u više inačica. Nije na meni da prozivam imena. Zna se kako se to radi, procedura je zamjene propisana i, radi održavanja stabilnosti vlasti, sve mora ići po tim propisima. Nema potrebe od procedure ni za dlaku odstupati.
Što mislite o lustraciji i zašto Tuđman nije imao snage provoditi ju?Možda bi danas hrvatsko društvo bilo sretnije i ne bi bilo izloženo ovakvome teroru nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugokomunističke ideje. Prvo, slažete li se da je društvo izloženo tom teroru, a onda oko Tuđmanove odgovornosti za to?
Što mislim o lustraciji, rekao sam u početnom poglavlju svoje knjige „Smrad trulih lešina“.
Ukratko, gdje god se provodila i kako se god provodila, bila je provođena u tri oblika: sudskom, administrativnom i edukativnom. Mi smo ju propustili provesti, ili u parcijalnoj mjeri proveli, u dva prva oblika i zadržali se na trećem, na edukativnom, koji dugo traje, ima karakter političke polemike i doima se iscrpljujuće.
I sad smo tu gdje smo, kako kažete „izloženi teroru nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugokomunističke ideje“. Teško, ali utješno: budimo svjesni da smo se u Domovinskom ratu borili protiv komunista i njihova jugoslavenstva, borili i pobijedili: borimo se protiv njih i u miru, lustrirajući ih edukacijom, i bit ćemo pobjednici; lustrirat ćemo njih, a svoje ćemo pozicije učvrstiti…
Ali me zapeče kad u tom pitanju, u dijelu „zašto Tuđman nije imao snage“ prva dva oblika lustracije provesti, sudbeni i administrativni – kažnjavati zatvorom i suspenzijom prava – čujem prigovor da ni snage ni volje nije imao provesti lustraciju. A da je volje i snage imao, mogao ju je provesti i kroz ta dva oblika, pa danas ne bismo imali jugoslavenske komuniste za vratom. Imao je on, koliko sam vidio, i snage i volje, ali je procijenio da su okolnosti u kojima bi lustracija i u tim dvama oblicima bila provedena krajnje nepovoljne i da bi i takvo lustriranje nanijelo neusporedivo više štete nego koristi. Zato ju je u tim dvama oblicima odbio provesti, a provodio ju je, koliko se moglo, u trećem obliku, edukacijom, koja je podrazumijevala i mjeru da ljude koje je trebalo lustrirati drži na distanci, gura na marginu i uskraćuje im puno povjerenje. To je, samo da usput kažem i upozorim na delikatnost okolnosti, i navelo neke iz njegove blizine, kad su zapazili kako ih lustrira, da se odvrgnu od njega i pokušaju ga smijeniti.
Kad se kaže da su Tuđmana nepovoljne okolnosti spriječile da se prema lustraciji ponese labavo, što ni u jednom drugom poslu nije bila njegova osobina, obično se tomu dodaje, da su nepovoljne okolnosti bile rat. I u problem se dalje od toga prestane ulaziti. Što to konkretno u tom ratu?
Reći, pa da se vidi kako je bilo mudro, kako je bilo doprinos pobjedi nad komunizmom i jugoslavenstvom što se suzdržao od lustracije u sudskom i administrativnom obliku. Jest da je to bila labavost, to gledanje kroz prste, jest da je to doprinijelo – jer su ostali na političkoj sceni – da se danas bakćemo s komunistima i jugoslavenstvom, ali jest i da je ta popustljivost umrtvila otpor i privlačila na suradnju.
Time je, na drugoj strani, olakšavala i omogućavala vojnu pobjedu nad komunizmom i jugoslavenstvom s kojima smo ljuti boj bili, pa se ta labavost isplatila. U više sam navrata o ovomu s njim razgovarao. Jednom sam mu kazao kako sam došao do saznanja da je taj i taj, a taj obnaša visoku dužnost, tamo gdje sam i sam radio, bio suradnik Udbe i upitao je li on znao da je taj to bio, objekt za lustraciju, prije nego je pristao da mu se ta dužnost dodijeli. On se nasmijao i, kao i u nekim drugim slučajevima, dao mi da pročitam popis nekih imena.
Ovaj je put to bio popis javnih osoba, od svećenika do pjevača zabavne glazbe, koje su nekad bile suradnici Udbe, a toga su trenutka hadezeovski aktivisti ili dužnosnici.
S obzirom na ono što sam otprije znao i s obzirom na ono što vidim, ostao sam bez riječi. On je zaključio da je to tako i da s tim mora raditi. Dugoga izbora nema! “Tako je kod nas, a što je tek u drugim strankama”, zaključio je.
Indoktrinacija je komunizmom i jugoslavenstvom, prema njegovoj procjeni, dvadeset posto. Toliko je onih koji se protive uspostavi samostalne hrvatske države. Premreženost zemlje agentima više tajnih služba obuhvaćala je sve društvene slojeve i bila veoma gusta.
Broj onih koje bi trebalo lustrirati jednom od triju vrsta lustracija bio je povelik. Mahom Hrvata, jer su se Srbi odvrgnuli i, s puškom u ruci, preuzeli barjak komunizma i jugoslavenstva. Veliki ih je broj, pa će se, kad ih počneš lustrirati sudskim putem i suspenzijom prava administrativnim, dio njih prikloniti Srbima, a dio prihvatiti politiku koja će ići na ruku zaštitnicima komunizma i jugoslavenstva. I što si onda učinio?
Umjesto da ih lustriraš, rascijepit ćeš hrvatski korpus i odvrgnutim Hrvatima popuniti komunističke i jugoslavenske, odnosno, srpske redove. Zato se od dvaju vidova lustracije trebalo i bilo mudro, uza sva opterećenja u budućnosti, uzdržati.
Komunisti su – ne odnosi se to na sve članove Partije, već na ono što se zvalo „uvjereni komunisti“ – ostali bez krovne jugoslavenske komunističke partije, ona se raspala na republičke, bolje kazano, nacionalne; jugoslavenski državotvorno orijentirani ostali su bez orijentira, bez Jugoslavije, ona se izmrvila na nacionalne države, a ono što je od nje ostalo, pretvorilo se u mješavinu komunističkoga i četničkoga pa se s tim Hrvat, komunistički nastrojen i jugoslavenski orijentiran, nije htio poistovjetiti.
Nestanak partije i države, kojoj su do tada bili i poklonici i podređeni, ostavlja Hrvate komuniste i jugoslavenski orijentirane u stanju potpune dezorijentiranosti. Mogli su birati između nekoliko mogućnosti: samoorganizirati se i osnovati nešto svoje; pripojiti se ostacima jugoslavenstva i komunizma unutar velikosrpskoga koncepta; prihvatiti suradnju s HDZ-om ili s kojom drugom strankom; hibernirati i pričekati neka druga vremena kad će oživjeti kao difuzni „antifašisti“. Malo je reći da su bili dezorijentirani!
Sa stanovišta HDZ-a koji je proklamirao nacionalnu pomirbu – od samoga početka formiranja – i unutar sebe i na planu lepeze stranaka u državi, bilo je razumno da prihvate svaki mogući izlaz iz dezorijentacije, osim da se priključe komunističkom i jugoslavenskom bloku, koji se našao u službi velikosrpske hegemonije.
Najpovoljnija stručna suradnja u državnoj vlasti, koja je HDZ-u, deficitarnom stručnim kadrovima, bila prijeko potrebna. Tako je oko te stručne suradnje, zapravo, obostranoga pristanka na primanje i pružanje usluga, nastala, malo kasnije, priča kako su HDZ stvarali Udbini i partijski kadrovi. Nikakva Udba, što se odnosi na sve komuniste, nije stvarala HDZ; stvorio ga je Tuđman, nekadašnji komunist, od komunista zbog nacionalizma progonjen i od komunizma na nacionalnom pitanju otriježnjen.
On se, vješt tom poslu, samo poslužio uslugama u tom trenutku dezorijentiranih, jer mu te poslove, državne, stručne, u tom trenutku, nitko bolje od njih nije znao obavljati.
A druga je stvar što se i na tom primanju i pružanju usluga, u danom trenutku potrebnom i pametnom, obistinila narodna poslovica koja kaže „tko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“, pa su ti koji su mu usluge davali, kad su se osjetili odbačeni i došli u priliku, na Tuđmana i njegovo djelo dignuli kuku i motiku. I do danas je dižu, da, kako ste rekli, rehabilitiraju „jugokomunističke ideje“.
A zašto je – kad je uočio njihovu dezorijentaciju, pobojao se da bi se mogli svrstati na stranu pobunjenika i povjerovao da se u njima pojavilo kajanje za ono što su bili i želja da se suradnjom s njim i njegovom strankom otkupe – koristio njihove usluge?
Za to su postojala dva razloga, od kojih je prvi pretpostavka, a drugi izveden na temelju te pretpostavke. Tuđman je bio što je bio – izvorno lijevi haesesovac, partizan, komunist i Titov general; potom s nacionalnih pozicija protivnik komunizma i komunistički sužanj, da bi najzad bio tvorac samostalne hrvatske države – i po tomu što je bio vjerovao načelno u čovjekovo sazrijevanje i, ako je pošao krivim putem, obraćenje. U dolaženje pameti!
Vjerovao je da većina Hrvata, pristupajući komunističkoj partiji i prihvaćajući Jugoslaviju, nije gubila s uma rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja, neka i u obliku federalne jedinice, pa je vjerovao da će se i oni koji su do jučer ostali uz komunizam i Jugoslaviju, sad, kad je i jedno i drugo propalo, pokajati za svoje sljepilo i svoje znanje biti voljni staviti u službu stvaranja samostalne hrvatske države u demokratskom duhu i okruženju.
Kad je to općepoznata pojava, kad je te krize i otrežnjenja i sam prošao – a o tomu je ostavio brojna svjedočanstva – zašto sada, kad je u prilici, ne omogućiti i drugima da tim putem „pameti dođu“ i pogrješke, učinjene nekad, sada isprave. Je li pogriješio uzimajući kao istinu tu predispoziciju? Uza sve promašaje, da se neki Jugoslaveni i komunisti, čije je nacionalno osjećanje atrofiralo ili ga nikad nije ni bilo, nisu mogli obratiti, rekao bih da Tuđman u pretpostavci pogriješio nije – mnogi su se obratili. A je li bilo koristi od onih koji su se obratili? Velike je koristi od njihova obraćenja bilo!
Među onima koji su Tuđmanu prišli zdesna nije bilo dovoljno onih koji bi bili vični obavljati brojne državne poslove. Među njima je, na nižoj razini, recimo tako, bilo najviše „regruta koji još nisu odslužili vojni rok“, a na višoj razini „političara opće prakse“.
Gdje drugdje naći stručne i iskusne kadrove, nego među onima koji su mu prilazili, ili im je on pružio priliku da mu priđu, s lijeva, među kojima je, jer su bili u službi i partije i države – a nerijetko i tajnih službi – bilo ljudi vještih svim državnim i stranačkim poslovima.
Ne bacajmo sjenu na veliki dio tih ljudi, bili generali ili vojnici, ministri ili portiri, oni su časno – neki i da bi se iskupili od onog što su nekad činili – ispunili svoju dužnost i siguran sam da je s njihovim prilogom osamostaljenje hrvatske države lakše stvoreno. A čini mi se da je bez njihova priloga ne bi ni bilo. I ne nukajte me da ih imenima prozivam.
Samo sam ih malen broj osobno upoznao, mnoge nisam pa ću biti nepravedan, poznate spomenuti, a meni nepoznate izostaviti. No, samo za primjer, ne čini li vam se da bi bilo nerazumno sjenu bacati na Bobetka, Červenka i Agotića? I stotine drugih! I kad je u njima bilo nešto sjenovito! Ali priznajem, što bi Vam, da je živ, prije od mene, priznao i Tuđman – koji se ponosio činjenicom da je vodio u hrvatskoj povijesti prvi rat u kojemu nije ratovao Hrvat protiv Hrvat, pa je zato i pobijedio.
Da je među onima koji su mu prišli slijeva, kojima je on za grijehe zbog kojih su trebali biti lustrirani pogledao kroz prste, i čak neke od njih stavio sebi uz bok, bilo i onih koji se nikad od komunizma, na neki način ni od Jugoslavije, nisu odlijepili i koji će mu, kad im dođe povoljan trenutak, sad zakićeni zaslugama da su i oni samostalnu Hrvatsku s njim, i više od njega, stvarali, tikve za života o glavu razbijati. A kad umre, preuzeti vlast i tikve razbijati o naše glave kao detuđmanizatori, što na razne načine kao „nelustrirani jugokomunisti“ čine do danas. Što možete, to vam je logika poslovice o glavama i sadnji tikava!
I to vam je moj odgovor na pitanje „zašto Tuđman nije imao snage provesti lustraciju“. I moje tumačenje, budući da sva tri oblika, razumom vođen, nije proveo, Vaše tvrdnje da ju je nama ostavio, neka se i danas bakćemo s „terorom nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugo komunističke ideje.“
Zanima me kao građanina i kao Hrvata koji ima mirnu savjest i humanistički dignitet, zašto ja ne smijem danas u Hrvatskoj reći da sam za Dom spreman. Komu to smeta?
Nisam siguran da ne smijete: neki se posluže tim pozdravom, kao pozdravom ili pokličem, dospiju na sud i sud ih oslobodi krivnje. A nisam siguran ni da smijete: neke sud, neke sudac sudi po istom zakonu, proglasi krivima. Stvar je, očito, u shvaćanju sudca onoga što je zakonodavac propisao. Na zakonodavcu je da sadašnju zakonsku odrednicu o tom pitanju zamijeni novom ili da sadašnju poprati objašnjenjem. Na politici je! Dok ona to ne učini, pravo je pitanje, nas koje to muči, komu smeta da se Vi tako pozdravite i da Vi to u trenutku potrebe kliknete.
Ali za cjelovit odgovor na to pitanje nedovoljan je prostor namijenjen odgovoru na jedno pitanje u razgovoru s novinarem. Bio bi malen i prostor namijenjen knjizi. Jer je to pitanje oko kojega se vrti i na kojemu se prelama veliki dio političkoga života u zemlji. Doduše, to je i pitanje bez čijega se odgovora može živjeti. I u tomu je Plenković, ako se apstrahira ono što u Evanđelju piše – da nije sve u kruhu, nego se mnogo toga nalazi i u svakoj riječi Božjoj – u pravu.
Ali je to i pitanje koje se ne će prestati postavljati dokle god na njega ne bude odgovoreno odgovorom koji će zadovoljiti one koji su za dom spremni dati sve što imaju, jer bez doma ne vide ni sebe ni doma, čiju sigurnost jamče životi ugrađeni u njegove temelje i oni, bude li mu ravnoteža narušena, koji su mu se u temelje spremni ugraditi.
Srećom da se o tom pozdravu i pokliču zna sve, o porijeklu, upotrebi, zloporabi, smislu i inačicama – viđeno s lijeva i viđeno zdesna – pa se ja u to ne moram, a ni ne želim, upuštati, ima i pozvanijih od mene. Samo bih svemu tomu, negdje rečenomu, dodao dvije napomene.
„Hrvatski tjednik“ je kao šalu, pa ne znam je li stvaran ili je izmišljen, neko je vrijeme donosio otisnutu inačicu pozdrava Za dom spremni na kineskom jeziku. Kad bi bilo moguće, bilo bi poučno vidjeti kako stoji s inačicama toga pozdrava na svim drugim jezicima ljudskog roda.
Ne znam pouzdano, ali očekujem da taj pozdrav, istoga smisla u raznim jezičnim oblicima, imaju svi ljudi, sve ljudske zajednice, od vremena kad su njezini članovi umirali u obrani vatre u pećini do danas, kad umiru braneći domovinu, ništa drugo nego malo poveću pećinu s ognjištem i vatrom na njemu.
I druga napomena! Sjećam se onih vremena kad smo stvarali vojsku i državu i kad smo u njihovu administraciju uvodili terminologiju koja je od davnina pripadala administraciji hrvatske vojske i države. Oživjeli smo mnoge riječi, koje su i ustaše za potrebe vojske i države oživljavale.
Na Domu smo zastali i od njegove upotrebe odustali. Zamijenili smo ga s Domovini – vjerni! Gotovo istim što je i Za dom – spremni. Učinilo se to jer je Za dom – spremni bio predobro poznati pandan komunističkom Smrt fašizmu – sloboda narodu! I što smo se bojali da nas po tom pandanu protivnici, što čine sa svakim oblikom hrvatstva, ne proglase ustašama i crnokošuljašima. Što su i inače činili!
Usporedno s tim, HOS-ovci su, čiji je način nastanka bio drukčiji, zadržali Za dom – spremni i upotrebljavali ga isključivo u značenju žrtve za domovinu, a njegovu povezanost s fašizmom preko ustaša lustrirali su u svojoj krvi, u borbi za demokratsku državu, a ne za fašističku diktaturu. Zaludu i jednima i drugima, i onima koji su Za dom – spremni zamijenili s Domovini – vjerni i onima koji su se odrekli ustaškoga fašizma i Za dom – spremni lustrirali u krvi prolivenoj u borbi za demokraciju protiv komunističkog totalitarizma. I svakoga drugoga!
I sad odgovor na Vaše pitanje! I ovu moju digresiju s dvjema napomenama! Tko ne priznaje ovo naše odricanje od ustaškoga fašizma zamjenom Za dom – spremni u Domovini – vjerni i ovo naše odricanje od ustaškoga fašizma lustracijom Za dom – spremni u prolivenoj krvi u borbi s jugoslavenskim komunizmom za ostvarenje demokratske države?
Komu to, kako kažete, smeta, kad u rijetkim prigodama – kad osjećanja prema domovini i domu uskipe – čuje izgovoren ili napisan taj lustrirani – u dvama navratima, zamjenom i lustracijom u krvi – pozdrav i poklič?
U našoj današnjoj desnici, koliko je god ima – a slično je u tom pogledu i s ljevicom – ima ekstremnih stavova na verbalnoj razini, na razini slobode mišljenja i govora, ali nema upotrebe ekstremnih oblika promocije tih stavova, koji bi prelazili u nasilje i izlazili iz demokratskih oblika političke borbe, i nema, što je posebno važno naglasiti, pristajanja, koliko god im nacionalno bilo važno, uz ustaški fašizam ili bilo koji drugi oblik fašizma ili nacizma.
I ne samo da nema pristajanja na naslijeđe ustaškoga fašizma, već u temeljnoj odrednici, na samom početku, postoji deklarativno odricanje od ustaškoga fašizma u cjelini, posebno od rasizma i antisemitizma.
Od ustaškoga su nacionalnoga supstrata, ono od čega su ustaše počele, preuzeli samo ono što se može vidjeti u svakom drugom obliku nacionalizma, umjerenoga i ekstremnoga, kao humani nacionalizam, onaj koji oslobađa potlačeni narod, a nikoga ne ugrožava, ako takav nacionalizam želiš vidjeti kod onih koji se nacionalizmom služe u plemenite, u oslobodilačke svrhe.
Ta činjenica, koja je posljedica logike stvari da su i ustaše imale segment nacionalnoga neokaljan rasizmom, antisemitizmom i ostalim fašistoidnostima, a ne posljedica ustaškoga fašističkog naslijeđa, daje povoda kritičarima hrvatskoga nacionalizma, osjećanja hrvatske nacionalne pripadnosti, da u svakom hrvatskom nacionalizmu, bio ne znam koliko human i oslobodilački, vide ustaško naslijeđe, vide, kako danas kažu, oživljavanje ustaštva, a kako su u vrijeme komunizma govorili, vide da ustaše dižu glavu.
Na tom protivnici hrvatskoga humanog nacionalizma grade svoje mišljenje da je svaki nacionalizam – i kad je potpuno suprotan šovinizmu – nacionalizam u značenju narodnjaštva, onoga što se u Europi zove pučanima, isto što i fašizam najgore vrste. A posebno onaj malo naglašeniji nacionalizam! Jeste li primijetili da komunisti nerado rabe pojam šovinizam, kao potpunu suprotnost humanom nacionalizmu? Zašto? Zato da bi svaki nacionalizam, pa i humani, onaj koji i od komunizma oslobađa, prokazali kao šovinizam. Na tomu protivnici hrvatskog nacionalizma, narodnjaštva i suverenizma, grade mišljenje da je svaki nacionalizam u značenju narodnjaštva i suverenizma, isto što i ustaški fašizam najgore vrste.
Kad bi bilo drukčije, kad bi Vi pozdravljali i kliktali Za dom – spremni, oživljavajući ustaški fašizam, ja bih bio prvi koji bi Vam rekao da tako ne pozdravljate i tako ne klikćete.
Ustaštvo u njegovu fašističkom segmentu Hrvati u ime hrvatstva, trebaju zauvijek upokojiti kao što su to učinili i drugi narodi koji su fašizam u ovom ili onom obliku imali. A malo ih je da ga imalo nije. A tako tomu kod nas nije. A kako jest?
Pored očite činjenice, pored činjenice u prvom planu i vidljive običnim okom, da smo ratovali oslobađajući se od velikosrpske agresije koja se u tom ratu poslužila srpskom nacionalnom manjinom, mi gubimo s uma da smo se istodobno borili i oslobađali, tvarno i doktrinarno gledano, i od komunizma i jugoslavenstva. Onoliko ratovali protiv komunizma i jugoslavenstva koliko su oni participirali u velikosrpskom hegemonizmu i onoliko koliko je komunizma i jugoslavenstva bilo u nama samima.
U nama na hrvatskoj strani, koja se oslobađala! Vraški složen protivnik! Dok Vas na ovo podsjećam vezano uz predmet razgovora što ga vodimo – tko je nama u ratu sve bio protivnik – sklon sam komunizam i jugoslavenstvo staviti na prvo mjesto. I pri tomu požaliti da su hrvatski Srbi odbili prihvatiti status nacionalne manjine – što sam žalio i dok su, pružajući balvane preko puta, činili – i dali se manipulirati od komunističkoga jugoslavenstva tada objedinjena s velikosrpskim hegemonizmom.
U to vrijeme jednom doktrinom! Na razne načine, jedan smo od njih u ovim razgovorima rasvijetlili, segmenti su komunizma i jugoslavenstva, u nama i oko nas, preživjeli vojni i doktrinarni poraz, prošli kroz mimikriju i sada, da bi nastavili živjeti, imaju potrebu u svakom hrvatskom nacionalizmu, i u humanom koji ih je porazio, vidjeti ustaše, kako bi ga, taj humani nacionalizam – tu vašu „mirnu savjest i humanistički dignitet“ – kao nekada kad su im „ustaše dizale glavu„ kompromitirali fašizmom, koji ni u svijetu ni kod kuće nema cijenu. Eto, zato za dom ne smijete biti spremni!
Pa Vi, kad ste im igru prozreli, baš budite. Pozdravite i kliknite!
Kako to da famozno Vijeće za prošlost, kojemu je na čelu bio tadašnji predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić, nije imalo taj osjećaj za dušu hrvatskoga čovjeka, pa je slijedilo Plenkovićevu ideju zabrane?
Osnivanje Vijeća za prošlost obilježila je dobronamjerna i na prvi pogled pametna namjera da se društveni sporovi riješe na znanstvenoj razini, i jedan previd, da to jest i znanstveno pitanje, ali da je to u prvom redu političko pitanje i da ga samo politika može riješiti, na način kako to politika radi, izglasavanjem većine potkrijepljeno znanošću.
Većina članova Vijeća doista su bili znanstvenici, ali je svaki od njih, neki više neki manje, osim što je bio znanstvenik, bio i stranački politički obilježen – lijevo, desno ili oportunistički. Oni su sve „znanstveno“ rasvijetlili, ali kad je trebalo donijeti zajedničke odluke, u svakomu je od njih političko uz pomoć znanstvenoga odluku donijelo, pa zajedničke odluke među njima između lijevo i desno orijentiranih nije moglo biti. Koliko sam vidio, sve što su napravili, postalo je platforma za dalje razmišljanje, što su ti sporovi, i politički i znanstveno gledani, i prije rada Vijeća za prošlost bili.
Ne može političko pitanje znanost rješavati, koliko god političko rješenje bilo na znanosti osnovano. Meni se čini da je u ovom slučaju posao propao na mrvici prednosti koju je za sebe tražilo jedna, lijeva, strana u sporu. Plenković je na to pristao i rad se Vijeća za prošlost, što se odluka tiče, može držati stvari od ništa.
Autor-Hrvatski tjednik-više-OVDJE