Piše: Anto PRANJKIĆ
U ljudskoj je naravi da propitkuje život i događaje oko sebe. Čovjek po svojoj prirodi želi znati što se događa oko njega, a često želi biti uključen i u sva događanja, pa ako može donositi i odluke, ne bi mu bilo baš mrsko. Uostalom, već su najstariji misleći ljudi na zemlji govorili kako je čovjek biće koje je upućeno na drugog, kako čovjek živi za suodnos s drugim. Poznati grčki filozof Platon je kazao kako je čovjek “zon politikon” ili u prijevodu “društveno biće”. U toj želji za ostvarivanjem društvenosti čovjek želi biti dio društvenoga procesa. No, često taj društveni proces samo prolazi pored njega, čak ga i ne “dotakne” ili ga ponekad dobro okrzne, ali u negativnom smislu. Takav razvoj događaja čovjeka povrijedi i on traži načina kako “ranu” sanirati, ali često se ona ne sanira, nego samo produbljuje.
Politička dešavanja danas i prije recimo 150 do 170 godina kao da su ista, kao da su se malo promijenila u suštinskom smislu. Naši suvremenici misle kako je ovo ludo vrijeme i kako je danas najgore. Kako su danas političari postali važni sami sebi i kako pravna država ne postoji. No, kako reče uzoriti Vinko kardinal Puljić, “svako vrijeme ima svoje breme”, pa nam tako pojedini spisi nastali u povijesti svjedoče kako je i u stara vremena bilo svega i svačega.
Ovih mjeseci, zbog jednog važnog posla, imam prigodu družiti se s djelima jednog od najvećih Hrvata u povijesti. Uostalom, zovu ga Ocem Domovine. Ako je suditi po onom tradicionalnom pravilu našega naroda da je Otac nešto posebno u sveukupnom smislu ljudskoga življenja, onda se dade zaključiti da ako nekoga zovemo Ocem onda ga uvažavamo i smatramo njegove riječi vrlo mudrim. Da, radi se o dr. Anti Starčeviću.
Djelo koje mi je zapalo za misli, nije sa stopostotnom sigurnošću njegovo, ali je sa stopostotnom sigurnošću ili Starčevićevo ili drugog velikog Hrvata, Ivana Mažuranića. Naime, “Političke iskrice” objavljivane od 10. prosinca 1848. do 20. siječnja 1849. godine u prvom hrvatskom oporbenom demokratskom glasilu Slavenskom Jugu kao da su pisane u današnjem vremenu. Naravno, pisane su na tadašnjem hrvatskom jeziku,a zbog boljeg razumijevanja ovdje ćemo neke od njih objaviti u prijevodu na sadašnji standardni hrvatski jezik.
Puno smo puta na ovoj stranici kroz različite tekstove mogli primijetiti kako naš narod, točnije oni koji pišu, govore o pohlepi onih koji su na vlasti. Kao da su njihove misli čitali naši preci, pa u “Političkoj iskrici” pišu, između ostaloga, kako je Pohlepa za vladanjem grijeh nasljedni, kojega smo usisali s materinjskim mlijekom. Tko u rukama ima vlast i da ju može iskorisitti i na zlo, takav to obično i čini. Zato teško će se naći vladar nad robovima, koji nije okrutan i koji ne bi upotrijebio svoju neograničenu vlast. Zle posljedice ove pohlepe za vladanjem iz čovječjeg društva nije moguće iskorijeniti i zato nema načina, do slobodnih ustavnih zakona, koji onemogućuju svaku samovolju (” Pohlepa za vladanjem greh je nasliedni, kog smo usisali s materinskim mliekom.
Tko ima u rukuh vlast, da ju može upotriebiti na zlo, takav to obično i čini. Zato težko će se gdi vladar nad robovima, koi nije okrutnik ili vladar neomedjašen, koi ne bi na zlo upotriebio neograničenu svoju vlast. Zle posliedice ove pohlepe za vladanjem iz družtva čoviečanskog iztriebit neima načina, do slobodnih ustavnih zakonom opredieljenih zavodah, u kojih je nemoguća svaka samovolja”), ili kako rekoše jednom drugom prigodom: Ona država je najsretnija u kojoj jedino zakon vlada kao rezultat opće volje. (Ona deržava je najsretnija u kojoj jedino zakon vlada kao izpliv obćenite volje”).
I te davne 1851. godine ljudi su se pitali:
“ U ustavnoj monarhiji usvojeno je načelo, da je vladar svet i nepovrediv. No, svakom umnom čovjeku nehotice se postavlja i pitanje: Mogu li se i oni vladari držati za svete i nepovredive, kojima na ovom svijetu ništa sveto nije?! (“U ustavnoj monarkii primljeno je načelo, da je osoba vladara sveta i nepovriediva. No umnomu čovieku nanudja se i nehotice pitanje, imadu li se i oni vladari deržati za svete i nepovriedive, kojima na svietu ništa nije sveto?!”).
