Koliko se god kotač povijesti okretao, (natrag ili naprijed) za Hrvate popravka, po svemu sudeći “nema”!?
O izdajicama hrvatskog naroda, osobito iz redova političara, često je govorio legendarni književnik Antun Gustav Matoš…
-DOMOVINO!… EVO TI ISTINE O HRVATSKIM RATNICIMA-TVOJIM STVORITELJIMA!…Domovino, gdje su ti HEROJI?…
Hoće li Hrvati, konačno, poslušati savjet velikog pjesnika i prestati uporno njegovati svoje izdajice (često u domoljubnom ogrtaču) kao najveće nacionalno bogatstvo?
Najveći broj Matoševih lirskih ostvarenja potaknut je čežnjom za ženom i ljubavlju prema domovini, znanim toposima još antičkih korijena, no specifična boja i živi ton našega autora čini te pjesme izvanvremenskima i nadvremenskima.
Pjesma 1909. nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja, objavljena je kao završetak Matoševa članka “Gaj”, prigodom proslave u Krapini. Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost nad stanjem u kojem se nalazi Hrvatska, što daje posebni ton pjesmi.
Posebno su dojmljive Matoševe slike žene-domovine. „Obješena” Hrvatska u 1909.istodobno je seljanka (ima „ladanjski skut”) i građanka s prisnim licem pjesnikove „mame” i očima „neke krasne dame”.
Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo.
1909.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
Antun Gustav Matoš