Autor: Artur Abramovych
Prijevod: Filip Gašpar
Od praizvedbe uglavnom igranog, ali sve snažnijeg dokumentarnog kazališnog komada ”The Deputy (1963.)”, u kojem je autor Rolf Hochhuth Papu Pija XII oklevetao kao Hitlerovog poslušnika, na Papu se sručila prava bujica optužbi, uglavnom popularno-znanstvenih. Iako su se uvelike pokazale ili neutemeljenima ili potpuno ahistoričnima, Pio XII do danas, posebno među ljevičarima slovi kao “Hitlerov papa”, a njegovo ponašanje pred Shoahom u najmanju ruku “kontroverznim”. Nešto će, vjerojatno su mislili njegovi klevetnici, ostati. Nažalost, bili su u pravu.
Imenovani branitelji Pija XII pronađeni su odmah i ne samo u Njemačkoj. Nikada nije nedostajalo židovskih branitelja ovog Pape. Knjiga Pinchasa Lapidea Rim i Židovi, na primjer, objavljena je 1967. i iste je godine prevedena na nekoliko jezika. No, za razliku od senzacionalističkih optužbi protiv navodnog Hitlerovog pape, sve ove obrane bile su sputane činjenicom da su jedva imale široki utjecaj, budući da su se uglavnom pojavljivale u specijaliziranim katoličkim medijima i da su ih liberalni mainstream mediji gotovo ignorirali.
Uz ”Bajku o Hitlerovom papi”, knjigu autora koji se žalio na tu okolnost, objavljenu u američkom izvorniku 2005. godine, konačno je dostupna i na njemačkom jeziku. David G. Dalin, rođen 1949., po obrazovanju je rabin i povjesničar. Čvrsto usidren u strukturama židovske glavne struje u SAD-u, on si također može priuštiti da se pojavljuje kao suradnik i savjetnik izrazito konzervativnih časopisa, kao što je časopis First Things, koji vodi katolik R. R. Reno. Kao novinar posvetio se kršćansko-židovskom dijalogu. Međutim, njegov doprinos ovom dijalogu ne sastoji se od poticanja ekumenizma i reforme; naprotiv, on je svojom misijom proglasio osudu klevete tradicije od strane liberalnih snaga unutar Crkve kao autsajdera.
Iako njegova knjiga nudi malo toga novog za povjesničare, ova kratka, vatrena molba, koja se proteže na manje od 200 stranica, prikladna je za uvjeravanje čitatelja s malo znanja o temi. Osim toga, njegovo najveće postignuće leži u tome što je pokazao učinkovitost ljevičarskih klevetničkih kampanja čak i kada su činjenice ozbiljno loše. U prvom poglavlju Dalin odmah rekapitulira “kampanju” protiv Pija.
Ono što slijedi je tijesan tour de force kroz nekoliko stoljeća katoličko-židovskih odnosa. Dalin se usredotočuje na Židove unutar Papinske države, koji su tijekom većeg dijela povijesti ondje živjeli mnogo sigurnije nego u bilo kojoj drugoj europskoj državi. Njegov glavni fokus je na borbi Vatikana protiv legendi o ritualnim ubojstvima – borbi koju je vodio čak i sveti Pio X., dijelom u suradnji s Rothschildom.
Glavni dio knjige posvećen je djelu Pija XII, kako kao Eugenia Pacellija, tako i u svojstvu pape. Vrijedno je napomenuti da je Pacellijev otac, Filippo Pacelli, kao konzervativni član gradskog vijeća u Rimu, surađivao s predstavnicima židovske zajednice protiv napada antiklerikalnih liberala. Kao kardinal državni tajnik za svog prethodnika Pija XI Pacelli je već 1937. zaslužan za encikliku S gorućom zabrinutošću, a kasnije je, kao Papa, pridonio spasu posebice slovačkih i talijanskih Židova. Lapide je procijenio da je njegovim radom najmanje 700 000 Židova spašeno od smrti.
Kritika Pacellijevog djela ni na koji način ne ovisi o kritici izvora. Iako “sekularni” povjesničari nisu pregledali sve dokumente u vatikanskim arhivima, malo je vjerojatno da će se izvori promijeniti. Ono što klevetnike prvenstveno razlikuje su etički standardi za koje smatraju da ih imaju pravo primijeniti na Papu. Na primjer, oni su u poziciji prosuditi Mit brennen Sorgea kao previše pitomog, a pritom potpuno zanemaruju činjenicu da je nacionalsocijalistički aparat moći odgovorio na (tajno pripremljeno) čitanje ovog pisma izvlaštenjem crkvenih tiskara, zatvaranje katoličkih privatnih škola i zabrana nastave za katoličko svećenstvo u državnim ustanovama. U svakom slučaju, svi vjernici kojima je enciklika pročitana znali su o čemu se radi. Još eksplicitnija kritika nacionalsocijalizma nikako ne bi imala željeni učinak, već bi naprotiv još više ograničila moć Crkve i nedvojbeno bi značila da ona ne bi mogla spasiti toliki broj Židova. O tome svjedoči i otvoreni prosvjed nizozemskih biskupa 1942. koji je doveo samo do toga da su Židovi koji su bili kršteni kao katolici od tada deportirani.
Klevetnici Pija XII postavljaju takva razmatranja. Da parafraziramo dosjetku Johannesa Grossa, moglo bi se reći da što je dulje trajao nacionalsocijalizam, to su standardi postavljeni za borce otpora postajali viši. Sam Dalin daje daljnje objašnjenje za sve nečuveniji stav onih koji su rođeni nakon toga gledajući na “spor oko ugleda Pija XII.” kao na “jedan od najvažnijih povijesnih sukoba u kulturnom ratu”. Ne radi se o povijesnim istinama, nego o delegitimizaciji klera i vjere općenito.
Na kraju, Dalin ističe da je Hitler zapravo imao “lojalnog svećenika u svojoj pratnji” – međutim, ne Papu, već Amina al-Husseinija, jeruzalemskog velikog muftiju i utemeljitelja palestinskog nacionalizma. Dalin izražava nerazumijevanje da al-Husseini, koji je aktivno sudjelovao u ubijanju Židova, pa čak i bio član SS-a, ostaje gotovo potpuno nezapažen u mainstreamu.
Dalinov bečki prevoditelj Christoph Pollak u svom naglašenom predgovoru ističe da su katolici autoru “vječni dužnici” i slaže se s njim u ocjeni da je Pio XII zaslužio da bude proglašen Pravednikom među narodima. Dizajner naslovnice također je stavio hebrejski natpis “Hassid umot ha-Olam” preko papinog portreta (nažalost naopako). Za nadati se da će ova knjiga dugoročno postići svoj cilj.
Artur Abramovych, rođen 1996., studirao je u Freiburgu, Parizu i Bambergu, predsjednik Savezne udruge „Židova u AfD-u.“ Njegovu knjigu “Degenerirani duhovni Židovi i herojski cionisti” objavio je Gerhard Hess Verlag 2022.