Obnovom spomenika zločincima i zločinima nad Hrvatima Pupovac pokušava provesti velikosrpski Plan B destrukcije Hrvatske, a katastrofalna politika HDZ-a, od Sanadera do Plenkovića, u funkciji je toga agresorskog plana.
Pišu: NIKOLA BANIĆ i JOŠKO BULJAN, Hrvatski tjednik
Pod 1) Spomenik na Petrovoj gori zbog svoje metalne prirode reflektirao je komunikacijske signale i prema Zagrebu, a da agresori to nisu znali. Te je signale hrvatsko elektroničko izviđanje uspješno presretalo od 1993. pa sve do Oluje i pobjede. Tako je taj spomenik pomogao srušiti upravo tu velikosrpsku agresiju
Pod 2) Velikosrbi su već u početku predvidjeli plan za Hrvatsku u slučaju da njihova vojna agresija doživi slom. To se i dogodilo – njihova akademkinja Smilja Avramov (SANU) predlaže „ponovno vezivanje na Milorada Pupovca“! Smilja Avramov Srpkinja je rođena u Pakracu i ključna kartografkinja velike Srbije. S planom su se usuglasili generali Grujić i Vasiljević. Unprofor se kasnije složio s tim, a i sam Pupovac prihvatio
Pod 3) SDSS je danas definitivno jedina hrvatska stranka s otvorenim fašističkim programom krvi i tla prema kojemu Srbi moraju biti u vlasti ili na vlasti s obzirom na broj krvnih zrnaca. Prikazuju se kao napredni ljevičari u fašističkoj Hrvatskoj nastojeći se tako približiti europskim ljevičarima i njihovim izdašnim fondovima
Umjetniku Sandru Đukiću i Srpskome narodnom vijeću (SNV) u subotu 19. listopada 2024. godine uručena je nagrada Europe Nostre za umjetnički projekt Tišina koja je srušila spomenik. Riječ je o virtualnoj rekonstrukciji Spomenika pobjedi naroda Slavonije Vojina Bakića u Kamenskoj kod Požege srušenoga 1992. godine. Hrvatski su vojnici jasno poručili da je poruka spomenika veličanje komunističkoga režima i zločina. Problem koji je potrebno komentirati jest činjenica da nitko od saborskih zastupnika ili članova Vlade nije ozbiljnije reagirao na veličanje događaja u kojemu Srpsko narodno vijeće sa stranim središtima moći pokušava obnoviti spomenik komunističkome režimu čija je vojska, Jugoslavenska narodna armija, potpomognuta srpskom manjinom kao petom kolonom, izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku.
Fašizam i komunizam dva su istodobna zla. Europske rezolucije o osudi totalitarnih sustava i njihova znamenja trebali bi obavezivati i vodeće organizacije civilnoga društva kakva je i Europa Nostre, a pogotovo bi trebale obavezivati i Vladu Republike Hrvatske koja izdašno iz našega proračuna financira Srpsko narodno vijeće. Usprkos tomu, ako je to najbolje što (ne)izravni podržavatelji ili simpatizeri zločina(ca) iz 1940-ih i 1990-ih godina danas mogu, radi li se na neki način o priznanju njihova poraza (poraza hrvatskih i europskih institucija)? Prepuštajući takva razmišljanja čitatelju, namjera je ovoga prikaza pokazati kako su, na posve neočekivan i zabavan način, ti spomenici doslovno pridonijeli srpskome porazu devedesetih, a pridonose i danas. Da bi se objasnilo kako, potrebno je prvo dati širi kontekst i povijest.
Propast plana A – srpska agresija na Hrvatsku uz pomoć srpske manjina u Hrvatskoj
Plan A velikosrpske agresije bio je pobijediti Hrvatsku u ratu i to korištenjem domaćih kvislinga na posve jednak način kao što se Rusi od 2014. koriste ruskom manjinom u Donbasu ili Luhansku. To Srbiji očito nije uspjelo, pomeli smo ih Olujom 1995., a budući da je broj potencijalnih sudionika neke slične agresije u Hrvatskoj pao na postotak koji odgovara statističkoj pogrješki, izgledno je da niti ne će u budućnosti pokuša li. Međutim, to ne znači da je poražena strana odustala – nastavila je na drugi način, posredno, raznim oblicima političkoga djelovanja. Konkretno, umjesto propaloga plana A prešlo se na plan B, što znači da većina tih oblika političkoga djelovanja nije slučajna ili stihijski posložena, već je organizirana. Premda je konkretni plan B spominjan u više prethodno objavljenih članaka, dobro je uvijek iznova podsjetiti o čemu se točno radi i da u tomu nema slučajnosti, a bit će jasno kako i spomenici spadaju u tu priču.
Pupovac kao plan B – za slučaj da Krajina propadne
Osnove srpskoga plana B moguće je vidjeti u dokumentu od 6. prosinca 1991. godine Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije, točnije I. uprave toga ministarstva koja je zapravo bila srpska tajna služba. Služba državne bezbednosti Republike Srbije (SDB) bila je jedan od glavnih organizatora srpske agresije na Republiku Hrvatsku početkom devedesetih godina uz pomoć srpske manjine. U dokumentu toga srpskog ološa, pod naslovom Informacija o stanju na ratištu Zapadne Slavonije, razmatra se što bi Srbi trebali učiniti u slučaju vojnoga poraza na tom području. Sjetimo se, Srbi su 2. siječnja 1992. godine pristali na primirje i dolazak UN-a pod pritiskom vojnoga poraza na zapadno-slavonskom bojištu nakon prve veće ofenzive Hrvatske vojske. Srpske kolovođe Džakula, Vukelić, Sašić, Bojić i Lovrić razmatrali su kako ostvariti velikosrpske ciljeve nakon rata, a kao rezervu za ostvarenje vojnih ciljeva Smilja Avramov predlaže „ponovno vezivanje na Milorada Pupovca“! Podsjetimo: Smilja Avramov Srpkinja je rođena u Pakracu, ključna kartografkinja velike Srbije, profesorica na Pravnome fakultetu u Beogradu i članica Srpske akademije nauka i umjetnosti. Osim toga, u istome dokumentu iz 1991.(!) dužnosnici srbijanskoga MUP-a predlažu naseljavanje Istočne Slavonije Srbima iz Zapadne Slavonije koji poslije Erdutskoga sporazuma i danas žive na području Vukovara i Beloga Manastira, bez obzira na upletenost u brojne ratne zločine. Pupovac je u tom razdoblju djelovao kao neki srpski agent utjecaja javno iznoseći tipičnu srpsku propagandu o deset iljada pokrštene srpske dece; u njegovu mozgu koji je tada s komunizma prelazio na četništvo još mu nije bilo jasno da se pravoslavci ne mogu pokrštavati jer su kršćani. Uglavnom, s planom su se usuglasili generali Grujić i Vasiljević u Beogradu, kako stoji u dokumentu. Ova činjenica, kao i nebrojene druge, ukazuje na koordiniranu agresiju Republike Srbije i JNA na Hrvatsku. Zanimljivo je da je Hrvatski tjednik još prije dvije godine objavio dokument službe sigurnosti propale i poražene tzv. Srpske vojske krajine o kontaktu između njihove operativne veze dr. Milana Kresojevića iz srpske operacije KOBRA s Paolom Raffoneom, talijanskim obavještajcem i voditeljem sektora za civilna pitanja Glavnog stožera Unprofora u Zagrebu 1994. godine, kada je međunarodna zajednica nizom obavještajnih operacija pokušala Hrvatskoj nametnuti plan Z-4. Prema tom srpskom izvješću, Raffone je objašnjavao Kresojeviću da UN i međunarodna zajednica pokušavaju svojim pritiscima uvesti Hrvatsku u proces regionalizacije, koja znači stvaranje šest velikih regija, te da će Hrvatska biti prisiljena pod pritiscima uvesti određene ustavne promjene za svih tih šest regija. Kada se to dogodi, sve bi one sa svojim predstavnicima trebale bi ući u Europski parlament čime bi se ostvarilo jedno od najvažnijih jamstava tzv. Krajini za opstanak. Obavještajac Raffone iznosi Kresojeviću kako je o svemu tome razgovarao s Miloradom Pupovcem koji se slaže u cjelini s tim planom za rješenja problema tzv. Krajine. Raffone tvrdi za Milorada Pupovca da je on ličnost koja će braniti Srbe i srpsko pitanje unutar Hrvatske i da se Pupovac na nekakav način priprema za tu ulogu, pogotovo ako stvari u tzv. Krajini krenu u nekom drugom smjeru.
Dakle, u obama dokumentima, onomu MUP-a Republike Srbije iz 1991. i onomu tzv. SVK iz 1994. godine, uloga je Milorada Pupovca ista: u punome smislu petokolonaš koji se aktivira u slučaju vojnoga poraza srpskih razbojnika kao njihov urbani, zapadni igrač koji će promicati njihove teritorijalne i političke zahtjeve, a koji se uvijek svode na isto: samo da, tobože u ime mira, gdje su Srbi, ne bude nikakve hrvatske države (dok će se dotle njegova razbojnička i teroristička bratija pobrinuti da taj teritorij genocidom bude što veći i što čišći u etničkome smislu). Kad se sjetimo Pupovčeva neprijateljskog propagandnog djelovanja iz 1991. godine za koje nije odgovarao (ne ćete vjerovati: sabotažom hrvatskoga državnog odvjetništva) i kad vidimo razinu i poziciju srpskih dužnosnika, a i dužnosnika UN-a i EU koji su sastavljali spomenute dokumente, sličnosti između Pupovca 1991. te 1994. godine i Pupovca danas zasigurno nisu slučajne ili plod nerazumijevanja ili neinformiranosti sastavljača dokumenata. Pupovac je preko SDSS-a (stranke srpskih razbojnika i ubojica) i SNV-a (neke vrste razbojničke skupštine) i dan danas na istome zločinačkom zadatku: I nakon krajine – krajina!
Isto tako, danas znamo kako su sve najveće probleme Hrvatske stvorili političari koji su zbog osobnih, često kriminalnih, interesa spremni na trule kompromise ne poštujući državne interese. Po tome se svakako izdvaja Sanaderov koalicijski sporazum HDZ-a i SDSS-a koji je nastavio i Plenković u svim mandatima, pa i u ovomu s Domovinskim pokretom. Dovoljno je vidjeti njihovu Odluku o donošenju Operativnih programa nacionalnih manjina za razdoblje 2024. – 2028. koju je Vlada Republike Hrvatske donijela na sjednici održanoj 1. kolovoza 2024., a u kojoj Plenković i Penava u okviru programa financiraju obnovu antifašističkih spomenika od interesa za srpsku manjinu!
Propast plana B
Glavni je neuspjeh plana B zasigurno bila oslobađajuća presuda generalu Anti Gotovini u sudskome procesu na Međunarodnom sudu u Haagu 2012. godine. Na tom je procesu prokazano više lažnih domaćih i stranih svjedoka, spriječeno je više pokušaja zloporabe pravnoga sustava i pred širokom publikom dokazalo se da je operacija Oluja bila blistava vojna operacija. Vezano za to, u Hrvatskoj se kao dio plana B ipak još uvijek pokušava ocrniti operaciju Oluja ratom komemoracijama u mjestima kao što su Grubori ili Varivode. Sramotno je da u tim komemoracijama sudjeluje Hrvatska vlada i predsjednik Milanović. Međutim, već činjenica da su se ti događaji dogodili nakon operacije Oluja i to za vrijeme nešto manje poznate, ali vrlo važne operacije Oluja-obruč, dovoljno govori o čemu se radi. Više smo puta objavili dokumente Vrhovnoga savjeta obrane Jugoslavije na kojem je odlučeno da će Srbi nakon Oluje organizirati i voditi gerilski rat i da su hrvatske tajne službe presrele tu komunikaciju pa je tako razotkriven srpski plan za nastavak rata. Da bi se taj srpski plan uništio u začetku, pokrenuta je operacija Oluja-obruč. Ta je operacija, uz pronalaženje mnogih srpskih tajnih skladišta oružja, uspješno spriječila i mnoge razbojničke skupine u njihovu daljnjem djelovanju protiv Hrvatske vojske i povratka hrvatskih prognanika. Bilo kakvo komemoriranje srpskih gerilaca i njihovih jataka potpuno je neprimjerno i to treba ignorirati svaka vlast hrvatske države ako imalo drži do sebe. To će ionako uskoro pasti u zaborav. Vidimo i samo kako te komemoracije ignoriraju i svi normalni Srbi u Hrvatskoj, oni koji su s nama oružjem branili Hrvatsku. Oni zaslužuju bolje predstavnike u Saboru od SDSS-a, stranke koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. HDZ-ova pogrješna politika da srpsku manjini izruči u ruke Pupovca i SDSS-a otvoreno je pomaganje srpskoga plana B i usmjereno je protiv svih normalnih Srba, naših sugrađana koji Hrvatsku vole i smatraju je svojom domovinom. Kad dođe neki normalni hrvatski predsjednik Vlade i prestane financirati SNV i Srpsku Pravoslavnu crkvu u njihovoj protuhrvatskoj propagandi i djelovanju, nestat će i plan B bez obzira na to koliko ga podržavali razni europski praznoglavci kakvi su ovi iz Europe Nostre.
Spomenici – dašak plana B
Ako se uzme u obzir da su u planu B bile i prethodno opisane vrlo ozbiljne lažne optužbe s ciljem ocrnjivanja Hrvatske, nanošenja političke štete i reformulacije hrvatske države kao neke Hrvato-Srbije, onda se može reći da su projekti, kao što su oni vezani za antifašističke spomenike, možda samo dašak neugodna mirisa. Ipak, da se i dalje radi o ozbiljnom pokušaju, možda govori i činjenica kako je na projektu antifašističkih spomenika uključena i Tihana Pupovac, kći Milorada Pupovca. Nismo, naravno, vidjeli da se po medijima komentira mogući sukob interesa. Zanimljivo je, doduše, da je u medije mnogo šire dospio spomenuti umjetnički projekt Tišina koja je srušila spomenik. Premda je taj projekt nevažan, a umjetnički posve maloumno obnavljati besmislene betonske konstrukcije sa zašvasanim limenim pločama, što može napraviti bilo koji majstor u škveru, važna je propagandna pozadina toga projekta. On je pokušaj zauzimanja psihološke kote na kojoj su s jedne strane žrtve Srbi i antifašisti, a s druge Hrvati zli fašisti, gori i od nacista. SDSS se uvijek nastoji prikazati kao neka antifašistička stranka, što god to danas značilo. Činjenica da je SDSS jedina hrvatska stranka s otvorenim fašističkim programom krvi i tla, prema kojemu Srbi moraju biti u vlasti ili na vlasti s obzirom na broj krvnih zrnaca, a ne s obzirom na demokratski postupak, ne smeta im da se prikazuju kao napredni ljevičari koji su se, eto, našli u fašističkoj i ustaškoj državi koju ne mogu smisliti. Tom svojom antifašističkom mantrom nastoje se približiti europskim ljevičarima i njihovim, naravno, izdašnim fondovima.
Spomenik koji ih je stajao Velike Srbije
Premda vijesti o ovakvim spomenicima i odsustvo ozbiljnije reakcije na njih mogu oneraspoložiti čitatelje, već činjenica da oni predstavljaju možda i vrhunac vidljivih pokušaja ostataka nekadašnjih agresorskih skupina i njihovo očito trošenje resursa, jasno pokazuje da se uglavnom radi o provociranju. Postoji način za odgovor na te provokacije argumentima koji su zbog razloga koji će ubrzo biti očiti, dosad bili nepoznati. Ovakvi su spomenici u više navrata predstavljali propast za ideje koje su trebali predstavljati, a da njihovi autori i podržavatelji toga uopće nisu bili svjesni. Dio je tih činjenica već poznat, dio možda nikad ne će biti, no postoji i dio činjenica koji smije biti poznat budući da više ne spada pod vojne ili druge tajne.
Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori dobar je primjer spomenika propasti, pri čemu nije jedini takav, ali dosad nije šire poznat pa ga je prikladno spomenuti. Podignut je zbog navodnoga ustanka Srba Banovine i Korduna koji je počeo 1941. godine, a na kraju je pridonio propasti ustanka Srba Banovine i Korduna te drugih dijelova Hrvatske koji je počeo 1991. godine. Naime, Milan Martić, predsjednik tzv. RSK i Mile Mrkšić, zapovjednik SVK, premda su bili u Kninu, imali su beogradski telefonski broj (pozivni broj 011). Je li beogradski pozivni broj korišten zbog taštine ili je Beograd s Upravom za sigurnost za svaki slučaj želio kontrolirati ovu dvojicu zbog izvršavanja planova iz Beograda ili nekih drugih razloga, ovdje je vjerojatno manje važno. Kad bi jedan od njih zvao drugoga s jednoga kata na drugi u Kninu, zbog beogradskoga bi pozivnoga broja komunikacija išla preko centrale Generalštaba JNA u Beograda, a da bi se to postiglo, poziv bi išao cijelom radio-relejnom trasom od Knina preko Ćelavca, Petrove gore, Kozare i Svinjara u BiH pa sve do Avale i Beograda. Hrvatsko je elektroničko izviđanje tih ratnih godina uočilo jednu anomaliju u elektromagnetskom spektru tijekom ispitivanja s ciljem praćenja srpskih radio-relejnih veza. Otkriveno je, naime, da se nekim čudom radio-relejni signal s Petrove Gore reflektira na brdu Borčec u Gajnicama i da je njegova snaga dobra za eksploataciju. Detaljnom analizom utvrđeno je da se signal reflektira od nekoga pasivnog repetitora. Na opće iznenađenje inženjera utvrđeno je da se signal reflektira od spomenika na Petrovoj gori izrađenoga od armiranoga betona i obloženoga pločama od nehrđajućeg čelika, kako su već švasali i betonirali ti jugoslavenski kvaziumjetnici. Tako je spomenik, zbog svoje metalne prirode, komunikacijske signale reflektirao i prema Zagrebu gdje je te signale hrvatsko elektroničko izviđanje uspješno presretalo od 1993. pa sve do Oluje i pobjede nad Srbijom i velikosrpskom agresijom. Spomenik, u Jugoslaviji sagrađen kao velikosrpski orijentir za buduća vremena (koja su nastupila devedesetih), tako je dobio neočekivanu funkciju: pomogao je srušiti upravo tu velikosrpsku agresiju i pomesti sav taj srpski i četnički ološ koji je baš kod toga spomenika počeo s događanjima naroda, Miloševićeva uvoda u rat, teritorijalnim osvajanjima i genocidom. I zato – velika hvala Vojinu Bakiću!
Srpski plan B. U obama dokumentima, MUP-a Republike Srbije iz 1991. i Srpske Vojske Krajine iz 1994., uloga je Milorada Pupovca ista: u punome smislu petokolonaš koji se aktivira u slučaju vojnoga poraza srpskih razbojnika kao njihov urbani, zapadni igrač koji će promicati njihove teritorijalne i političke zahtjeve.
Kako su komunističke divovske i zastrašujuće košnice Vojina Bakića pomogle Hrvatskoj
Komunisti su za ovaj spomenik na Velikome Petrovcu položili kamen temeljac 6. 5 .1946. Zanimljivo je da su s izgradnjom počeli tek nakon 34 godine, sredinom 1980. Spomenik je napravljen prema idejnome rješenju kipara Vojina Bakića, koji je nakon izgradnje Spomenika pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj, dobio i natječaj za Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna. Spomenik je završen 1982. Oba spomenika slave zločinački komunistički režim čija je vojska, Jugoslavenska narodna armija, 1991. uz pomoć srpske manjine napala i Republiku Hrvatsku. I, gle, čuda –Vojin Bakić i njegov spomenik prvom ustanku naroda Banije i Korduna protiv NDH omogućili su da se zaustavi drugi ustanak naroda Banije i Korduna protiv slobodne i demokratske Hrvatske države. Zaobljene forme od nehrđajućega čelika reflektirale su radio-relejni signal srpskih okupatora potpomognutih srpskom manjinom s Banovine i Korduna pa su hrvatske tajne službe mogle presretati sve planove srpskoga ološa tijekom Domovinskoga rata.