Molim Boga da upoznam sebe i ambijent oko sebe, da mi dade snage da svijet mijenjam na bolje. I baš zato kucam na mnoga vrata donoseći dramatičnu dijagnozu da je u jednom cijelom narodu nemilosrdno slomljena kralježnica. Taj narod više ne hoda ni pogureno kao što je hodao pod turskom vlašću. On sada puže. On nema snage ni da se podigne malo – na koljena…
Europska Akademija Banjolučke biskupije u Zagrebu je promovirala Zbornik radova sa skupa “Dubički arhiđakonat u razvijenom srednjem vijeku i njegovi tragovi kroz kasnija stoljeća”. Događaju promocije bio je nazočan i banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica, koji je okupljenima govorio o motivima održavanja skupa i izdavanja Zbornika. Nakon promocije zamolili smo preuzvišenog oca biskupa da za čitatelje portala Promise.hr kratko prokomentira trenutnu situaciju u entitetu iz kojega dolazi i u državi u kojoj živi.
Evo što nam je rekao:
– Najprije bih pitao: što se podrazumijeva kad se kaže BiH? Pitam to, zato što, kad redovito slušam medije i političare iz Hrvatske koji govore o BiH, uglavnom njih 99 posto misle samo na Federaciju BiH, a to je samo polovica od već priznate države Bosne i Hercegovine. Za Hrvate u drugoj polovici BiH ne brine nitko. Pa, ako Hrvati koji potječu iz BiH, vaše i moje BiH, ne znaju za taj ostatak ostataka, jer tamo od predratnih 220 tisuća katolika sada nema više od osam tisuća, znači da ih nije briga. Dakle, ni 23 godine nakon rata nisu se vratili. S pravom se pitam što su onda radile dosadašnje garniture hrvatskih političara BiH ali i susjedne Hrvatske , koja je bila jamac u Daytonu i garantirali po njegovu duhu da će se Hrvati moći vratiti i tamo ostati i to ne kao roblje, nego živjeti ravnopravno s drugima? Što su učinili?
Njihovo je djelo planirani nestanak, iskorjenjivanje najstarijega naroda, hrvatskoga, na tom području BiH, iz te polovice BiH koja se danas naziva Republika srpska po međunarodnoj odredbi, a danas je (ja sam to javno govorio), pitanje vremena kada će i Hrvati u Federaciji BiH doći na red. Dakle, međunarodni je plan iskorjenjivanje Hrvata-katolika iz Bosne. Pitao me je veleposlanik jedne utjecajne svjetske sile jednom prigodom odakle dolazim? Kada sam rekao da sam iz BIH, pogledao me i pitao pod kim želim da se mi nalazimo: pod Erdoganom ili pod Putinom? Odgovorio sam da želimo biti svoj na svome.
Vodi li itko o tome računa?
Drugi su već odlučili pod kim ćemo mi biti, a to znači da nas neće ni biti. Meni su govorili brojni stranci: “Biskupe, zašto se Vi ljutite? Zašto protestirate? Trebali ste znati da za vas tamo više nema tla pod nogama, niti zraka da udišete niti sunca da vas obasjava. Vi nemate što tamo raditi. Vi ste trostruko krivi: Krivi ste kao katolik, krivi ste kao Hrvat i krivi ste kao rođeni Banjalučanin. Kako čovjek može biti kriv samo zato što je živ? Ali, evo, današnji samozvani Bogovi, tako odlučuju o ljudima, pa se pitam: gdje su moji intelektualci, katolici da kažu: “Čekajte malo, ja poštujem tebe i tražim da i ti mene poštuješ. Ja tražim da imam pravo biti čovjek sa onim pravima koja mi je Bog dao i nitko mi ih nema pravo uzeti, a to je zacrtano i na karti ljudskih prava, a to su sva prava koja imaju i svi pripadnici drugih naroda, naših susjednih, ali i svih drugih diljem Europe i svijeta.
U Hrvatskoj i BiH vidimo mnogo mladih koji bi se rado zalagali za naše tradicionalne vrijednosti. Međutim, često nemaju potporu. Vi, Oče biskupe, govorite tako da Vas je jednostavno razumjeti. Ima li odjeka?
– Nije me napustila nada kako bih vjerovao i znao da imam dosta istomišljenika. Moja je zadaća da ih pokušam pronaći i međusobno povezati da zajednički umrežavamo konstruktivce. Jer, konstruktivci su uvijek upitni. Ako oni nisu ispravni, onda destrukcija dolazi do izražaja i baš zato konstruktivce trebamo pronaći i obodriti ih, ohrabriti. Mi svima trebamo pokazati svoje pravo lice: temeljito, konstruktivno, humano, solidarno. Solidarno ne sa mnom kao biskupom, nego s istinom, maksimalnom i objektivno utemeljenom istinom, kako bi ona mogla rasplamsati vatru u našim srcima i doprinijeti još mnogim drugim projektima za našu sveopću dobrobit.
Hrvati u BiH nemaju potporu. Manjka potpora iz Republike Hrvatske i svijeta. Trebamo li se konačno okrenuti sami sebi i Božjoj Providnosti?
– Molim Boga da upoznam sebe i ambijent oko sebe, da mi dade snage da svijet mijenjam na bolje. I baš zato kucam na mnoga vrata donoseći dramatičnu dijagnozu da je u jednom cijelom narodu nemilosrdno slomljena kralježnica. Taj narod više ne hoda ni pogureno kao što je hodao pod turskom vlašću. On sada puže. On nema snage ni da se podigne malo – na koljena. Evo, to je problem. Što se to događa s mojom generacijom intelektualaca u Zagrebu, u Hrvatskoj, diljem Europe?
Što mislite, što se događa?
Ako je moja Banja Luka “močvara”, a jest u svakom pogledu, jako mi je žao zbog toga, jer to je moj rodni grad, ali se pitam: zašto Zagreb mora biti intelektualna močvara. Intelektualna, kulturna, solidarna i kršćanska močvara? Zagrebu se ne može osporiti da intelektualno nije jak, da nije kršćanski. Pitam se kako onda nema solidarnosti sa istinom koja vrišti, koja vapi u pomoć. Dođite, spasite čovjeka i u Republici Srpskoj, poglavito u Posavini i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Učinjeno je mnogo nepravde i nesreće, a onaj koji je dopustio tu nepravdu i koji ništa ne poduzima da se nepravda ukloni, on je sukrivac. Zločin je zločin i zlo je zlo, a odobriti zlo je još gore. To su pokvarenost i zločin. Ako ja znam da je nešto zlo i dopuštam da se to uradi i ništa ne činim da se to zlo makne, onda sam daleko veći krivac. Zato sam zabrinut za budućnost Hrvatske i Europe pogotovo kršćanske i katoličke, gdje smo izdali Božju istinu o Bogu i Božju istinu o čovjeku, jer je samo Bog gospodar ljudskih života. Čovjek treba biti zahvalan Bogu i biti solidaran s ljudima. Ne, samo s katolicima, a mi tamo pokušavamo biti dobri našim susjedima, koji nisu ni Hrvati niti katolici. Time im želimo pokazati pravo lice i hrvatskoga naroda i katoličke Crkve. No, pitanje je hoće li nam to i u buduće biti moguće. Ja se nadam i zato molim Boga.
Tekst u cijelosti preuzet sa portala Promise.hr
Razgovarao: Anto Pranjkić