Poznati hrvatski veteran i dragovoljac Domovinskog rata Mario Maks Slaviček, pozabavio se medijskim pitanjem koje je u ovim turbulentnim danima postavljeno mladim Hrvatima: Biste li ginuli za Hrvatsku?
“A što im možemo kazati mi koji smo već jednom ginuli za Hrvatsku? U ratu je istina prva žrtva. Samo pogledajte sve laži oko vas i bit će vam jasno kako rat već odavno traje. Rat je zasnovan na obmani, a nas obmanjuju iz sata u sat iz dana u dan”.
U nastavku, Slaviček je mladim Hrvatima udijelio nekoliko savjeta:
“Morat ćete sami jer nema te vojske koja će ratovati za vas”
“Hoćete li se pobuniti i zaštititi svoj dom i obitelj – na vama je. Ako vi to ne učinite, nema te vojske koja će to učiniti za vas. Revolucija počinje kada ljudi više ne prihvaćaju nezadovoljstvo kao normalno stanje, no kod nas u Hrvatskoj nema nezadovoljnih, pa stoga nema ni revolucije. Rečeno je: Pravi vojnik se ne bori zato što mrzi ono što je ispred njega, nego zato što voli ono što je iza njega. Ovaj rat koji traje nije kao onaj u prošlosti, u ovom ratu tko zauzima teritorij nameće i na njemu svoj vjerski i društveni sustav. Svatko nameće svoj sustav dokle god njegova vojska može doći. A njihovi vojnici su nam već pet godina na vašem kućnom pragu. Nitko ti ne može sjesti za vrat ako se ti sam ne pogneš, kaže izreka.”
Maks kaže da nepobjedivost leži u obrani, a mogućnost pobjede u napadu.
“Ovaj bi rat mogli izgubiti”
“Hrvati su se u prošlosti oduvijek branili i zato su nepobjedivi. Danas je problem što im vođe kazuju kako se ne trebaju i nemaju od čega braniti, pa se zato bojim kako bi ovaj rat s ‘migrantima’ koji slijedi mogli izgubiti ako se ne počnemo odmah spremno braniti. Vrhunska vještina se sastoji u slamanju neprijateljskog otpora bez borbe, a to upravo nama nameću. Što dalje pogledaš unazad, to ćeš dalje vidjeti unaprijed, no nama generali govore neka ne gledamo u prošlost i zato nam nema budućnosti. ‘Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi’ rekao je Churchill, no Hrvati ne naučiše ništa iz te izreke prije no su prihvatili naloge atlantskih integracija. I na kraju, rat otkriva jednom narodu njegove slabosti, ali i njegove vrline.”
Slaviček je otkrio i bi li on ginuo za Hrvatsku:
“Odgovorit ću ovako: Dva puta sam je natopio krvlju kad se za nju ginulo i bio spreman umrijeti za nju. Na ta vremena me svakodnevno podsjećaju bolne rane i geleri. Primjerenije pitanje za nas veterane bilo bi, bi li OPET ginuli za Hrvatku? Iskreno ću odgovoriti… Ako bi ona nastavila biti ovakvom maćehom narodu i braniteljima kakvom danas jest i ako bi njome upravljali ovakvi ljudi koji danas njome upravljaju, ne bih. Za takvu državu i ljude nije vrijedno žrtvovati svoj život. Jer oni ne cijene ni Hrvatsku ni živote onih koji su za nju živote dali. Bi li išao u bitku i rat ponovo? Bih, ali ne zbog države i političara. Išao bih ponajprije zbog toga da mi djeca ne moraju ići i doživjeti smrt, rane izdaju i prevaru kao što sam ju ja poput mnogih doživio. I na kraju išao opet jer nemam izbora, napadnuti smo na kućnom pragu.”
Bolje i časnije je, kaže Maks, poginuti boreći se nego biti zaklan poput ovce u vlastitom oboru.
“Išao bih jer nema tko, ako nam izgine i ovo malo mladosti koje smo donijeli na svijet, tko će ostati? Izgubili smo već tri generacije Hrvata tijekom velikosrbijasnke agresije devedesetih godina. Zapamtite dobro kako je mir je vrijeme u kojem sinovi sahranjuju očeve, rat je vrijeme u koje očevi sahranjuju sinove.”
Slaviček dodaje da ako “želite neprijatelju gledati u leđa, ne smijete mu okretati svoja”:
“Dignite šije s mobitela i laptopa”
“Neka Vam ovo izrečeno bude okvir za donošenje odluke, makar nećete imati puno izbora kad vas netko napadne baš kao što nismo niti mi imali. Vi doduše imate jednu prednost, naše iskustvo i znanje i vojsku gdje se možete naučiti braniti i preživjeti. Kad nas napadnu vidimo se na prvoj crti obrane, to nije samo moja volja, to je moja sveta dužnost. Ipak moje iskustvo i iskustvo mojih suboraca može spasiti puno vaših mladih glava, koje će mnogi htjeti odsjeći zbog onoga što one jesu ili pak nisu. Oni su već zamahnuli mačetom prema vašem vratu, no za razliku od nas koji stojimo uspravno i gledamo naprijed – vi mladi to ne vidite jer su vam šije pognute prema zemlji dok vam oči bleje u ekrane mobitela kojima vas obmanjuju i lažu. Vi takvi ni osjetili ne bi hladnoću čelika”