Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 5,1-12
Isus ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas — zbog mene — pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!
Ta progonili su tako proroke prije vas!«
Od današnjega dana pa sve tamo do početka rujna – skoro tri puna ljetna mjeseca – čitat ćemo iz Matejeva Evanđelja. U njemu Isus poglavito nastupa kao učitelj. Naime, ovaj je spis napisan za kršćane iz židovstva i trebalo je u Crkvi ponuditi nešto snažnije, moćnije i novije od Mojsija i njegova Zakona. Kad se uzmu tolike protežnice ovoga Evanđelja, zamijetit ćemo kako ima mnogo poveznica i usporednica s Mojsijem, Mojsijevim životom i u samome Isusovu životu. Cijelo je Evanđelje tako zamišljeno i napisano da u njemu glavninu tvore Isusovi govori – pet velikih govora što bi bilo nešto nasuprot Mojsijevu Petoknjižju.
Danas smo čuli uvodnik Govora na gori. Kad bismo nekome dali taj govor na uvid, ne pružajući mu informaciju tko je riječi izrekao, čovjek bi – na temelju samih riječi – mogao i morao zaključiti: Pa zbilja su to riječi ne obična čovjeka, nego jednoga tko je u sebi potpun, savršen, integralan, tko je u sebi cjelovit i božanski velik. Govor je savršena protuteža svemu zemaljskomu, svemu što među ljudima vlada.
Govoru su napisane cijele knjižnice. I u njemu je krajnje značajna svaka riječ. Upravo svaka riječ svjedoči o svojoj nutarnjoj veličini, sadržaju, utemeljenosti. Najsnažniji govor zabilježen u povijesti čovječanstva, govor nad govorima, velegovor, velepoj. Ovdje – u Govoru na gori – svaka riječ osvjedočuje i uvjerava. Nije to govor nalik Demostenovim filipikama ili Ciceronovima protiv Katiline, ili pak nekim novovjekim.
Isus se uspinje na brdo. I pristupiše mu učenici i silan svijet. U Izraelu brdo bijaše mjesto gdje je čovjek mogao iskusiti Božju nazočnost. Bog se na brdu objavljuje. Mojsiju na Sinaju, ¸Iliji na Horebu, a ovdje progovara na Brdu blaženstava kroz Isusova usta. U Starom zavjetu narod nije smio pristupiti Sinaju, a ovdje je Bog u ljudskom obličju – u osobi Isusa Krista – i on poziva u svoju blizinu.
Brdo je prema Matejevu Evanđelju mjesto Isusove molitve, mjesto gdje nesigurnost spram Boga prerasta u sigurnost, mjesto dubokoga i intimnoga razgovora s Bogom. Brdo je mjesto na kome Isus liječi (15,29), mjesto gdje se vraća čovjeku potpunost, cjelina, zdravlje. Brdo je mjesto naučavanja (24,3), to je mjesto konačne objave i završetka njegova zemaljskog puta (28,16). Na brdu Crkva u slici jedanaestorice apostola prima sigurnost spram svoje budućnosti i poslanja u svijetu. Brdo je i mjesto kušnje, ali preobrazbe pred učenicima. Ono je mjesto odakle puca pogled prema nebu i visinama, ali isto tako i prema (pro)dolinama. Svjedoče o tome planinari koji se penju na planinske vrhunce. Visine privlače, osvajaju.
Čuli smo uvodnik Govora na gori, tzv. ‘blaženstva’. Osam puta naglašava Isus tko je to sretan i blažen u kraljevstvu Božjem. Naši to krizmanici uče naizust. U svemu je vrijedno naglasiti da nakon blaženstava ne slijede nikakva isključenja onih koji su drukčiji. Nema prokletstva spram bogatih, ili pak sitih, ili pak proklinjanja onih koji su radosni i smiju se. Isusu je stalo zahvatiti što više, nikoga ne isključiti iz svoga dosega. Njemu je stalo usrećiti sve bez razlike, napose one kojima nema nitko ni na čemu ništa čestitati niti zaželjeti.
Isus ne nastupa kao socijalni revolucionar ili novovjeki prevratnik. Ne poziva na ustanak, ne poziva da siromasi pograbe oružje i dignu bunu. Zna Isus da nije lako nadići zlo u svijetu, da je nemoguće preko noći izvesti preobrazbu. Ali on postavlja jasne međaše i miljokaze koje ubuduće nitko ne će moći zaobići, tko se bude bavio čovjekom i njegovim boljitkom. Nije Isus hvatao ove riječi iz zraka, nego su odraz njegova nutarnjega stava i života. Riječi su to koje uvijek govore za sebe i o svome govorniku.
U pravom i doslovnom smislu riječi uvodne poruke Govora na gori ključne su riječi za puni i istinski život. U njima se svakomu pruža ključ u ruke s kojim može otvoriti sva vrata, gdje se svatko može naći udomljen, otkriti sebe, u njima svatko može pronaći sebe i smjestiti svoju egzistenciju u njih. Brušene, iscizelirane, poput najljepšeg dragulja, stoje kao portal na ulazu u prvostolnicu Isusove osobe, djela i duha.
Želimo li pojasniti sebi ili nekome drugome što nam je Isus donio, ostavio, što je čovjeku omogućio za kratka svoga vijeka i još kraćeg djelovanja, imamo upravo ovdje u najčišćem i najjasnijem obliku sažetak njegove poruke, prave dragulje. Isus ‘otvara svoja usta i poučava učenike i svijet’, veli evanđelist.
Pred Isusom je galilejsko proljeće koje mnogo obećava. Učenici su već oko njega, mnoštva se sliježu da čuju riječi koje poput jutarnje rose padaju na duše i srca. Uspinje se na ‘brdo’, kao nekoć Mojsije na Sinaj, da bi u svome životu opetovao cjelokupnu povijest izabranja i izabranog naroda. Ponovni zamah duha i obećanje slobode. Izlazak iz robovanja, ovisnosti, tlačenja te proglas novoga zakona slobode s novog Horeba-Sinaja.
Blaženstva su poruka koja ulijeva snagu i podiže vojsku patnika, bolesnika, nevoljnika, progonjenih, tlačenih i svih obespravljenih i poniženih. Riječ po riječ uzimaju blaženstva u svoj vidokrug sve oblike ljudskog poniženja i s pomoću njih svira Isus nezaboravnu melodiju. Uzima u usta sve ono čega se mi plašimo i što nastojimo izbjegavati u životu. Kao da nam želi reći: Čovječe, suoči se sa samim sobom! Priznaj svoje siromaštvo, svoju bijedu, nevolju, priznaj ono što si u stvarnosti, i vidjet ćeš kako će se u tebi izvesti silna revolucija, kako ćeš zauzeti posve drugo stajalište u odnosu prema sebi, ljudima, događajima. Ono što si smatrao zlom, nesrećom, prokletstvom, pretvorit će ti se u mir i blagoslov.
Isusove su riječi jasne: Povijesni obrat nastupa s njegovom osobom. Ne tješi on svoje slušatelje zagrobnim životom, nego glasno i jasno veli, kako se već sada i ovdje događa prevrat. Bog uzima stvari i tijek povijesti u svoje ruke u Isusovoj osobi, svi su pozvani imati udjela u radostima i blagoslovima Božjega kraljevstva ali i Božjega naroda.
Kad bi u Isusovim blaženstvima bila riječ jedino o tješenju zagrobnim životom, ili da je imao Isus u svome zreniku – kad ih je izgovarao – samo vječni život, onostranost, stanje ili vrijeme nakon smrti, time bi zacijelo obezvrijedio cijelu povijest. Time bi ovaj svijet sveo samo na uvertiru, neko predvorje vječnoga, a zemaljska povijest ne bi više bila mjestom gdje se događa Božji spas. Isus naviješta puninu spasenja ovdje i danas, u stvarnom svijetu.
Pretpostavka je za to jasna: Uzeti druga, nova mjerila. Dokle god mjerimo svoj život prolaznim parametrima, ostajemo zatočenicima i lutkama u svjetskoj igri. U trenutku Isusova krštenja nad njim se otvorilo nebo kao smjerokaz da život može iznova započeti samo ako ga prihvatimo iz Božje ruke. A blaženstva su samo ključevi, ne zahtjevi ni propisi, koje nam on daje u ruke, opis one sreće koju će doživjeti svaki koji se upusti u avanturu s Bogom.
Zato su blaženstva poput uvertire-predigre u predivnu simfoniju koju smo pozvani odslušati u svome životu. Čarobno suzvučje davno zaboravljenih tonova, obećanje i ponovno otkrivanje zapretanih sila u svakome od nas. Znamo tko je ravnatelj orkestrom, gdje je i što je partitura koju treba odsvirati, a tko su svirači. Na nama je odsvirati vlastitu melodiju, simfoniju za svoga života prema Isusovoj „partituri“. I njemu kao dirigentu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje