Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 6,41-51
Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«
Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
I po ne znamo koji put se očituje stara istina: Povijest jest učiteljica života, ali ljudi redovito iz nje ništa ne uče niti nauče. I onaj tko ne nauči povijesne lekcije i ne primijeni ih u svoj život, nužno mora uprogramirati svoju vlastitu propast. Pred Isusovom se osobom ponavlja povijesno pustinjsko iskustvo Izraelaca koji su izišli iz egipatskog ropstva i stali „mrmljati“ protiv Boga i Mojsija. Krive i optužuju Boga i Mojsija što su ih izveli i svoj izlazak proklinju kao zlu kob. Otpor. Uskraćivanje bilo kakve suradnje s Božjim planom. Otkazuju posluh i Bogu i Mojsiju. Zatvaraju se Bogu i njegovoj ponudi slobode. Isti stav slijede i Isusovi suvremenici.
Ilija u svojoj zdvojnosti bježi od osvete bezbožne kraljice Izabele koja je zavela kralja i odvela narod u klanjanje Baalu. Pustinja je utočište. Ondje želi umrijeti. Kao i očevi u davno vrijeme. I na njegovu se liku obnavljaju stare uspomene. Mora proći kroz osobnu noć, umor, kušnju, očaj. Nad svime zdvaja. Ali je na čudesan način iskusio Božju nazočnost i pratnju u svome životu. Svojim stavom ostaje putokazom. On smjera unatrag ili i unaprijed. Ide na Horeb da bi se ondje susreo s Jahvom, kao nekoć i Mojsije.
Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje Objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticaja da čovjek prihvati Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku odlučuje i presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta. To je taj konkretni skandalon njegova života.Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo. Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku, tako misle njegovi suvremenici i sumještani, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Ivan jasno naglašava jedinstvo Objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje u Isusu razdvajati. Od samih kršćanskih početaka upravo je to stvaralo najviše pomutnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravo- odnosno krivovjerja. I gnosticizam, i doketizam, a i kasniji arijanizam. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva.
Svakim danom biva nam očitije kako postoji u svijetu golema glad i žeđ. Gladuje danas na svijetu više od milijarde ljudi. Suočeni smo s masovnom bijedom gdje bogati postaju bogatiji, siromašni
siromašniji. Pitamo se, tko ravna svjetskim gospodarstvom, bankama, burzama, svjetskim krizama i bijedom poniženih i uvrijeđenih? Tko može namaknuti i podariti kruha za život? Gdje je kruh života od koga se može živjeti? Glad i žeđ, hrana, prava hrana za život, za tim ljudi čeznu, žude.
Isusu je Napasnik u pustinji ponudio pretvoriti kamenje u kruh kako bi mogao nahraniti sebe i svijet. Međutim, Isus jasno odgovara kako čovjek ne živi samo od kruha ni za kruh, nego se živi od riječi života. Od svake riječi koja dolazi i izlazi iz Božjih usta. Ni ovo umnažanje kruha nije ljude nasitilo. To je samo smjerokaz prema pravomu kruhu koji Isus nudi. Sve slike u Ivanovu Evanđelju u bližem i daljnjem smislu imaju u zreniku Isusovu osobu.
Nakon čuda s umnažanjem kruha kao da im Isus želi reći: Vi mislite samo na kruh koji siti vaše tijelo, želudac. Tražite međutim ono bitnije, važnije, kruh od koga se može živjeti u vječnosti. Taj kruh vam ja nudim, dajem. Taj kruh daje meni moj nebeski Otac za vas. Uzeti i blagovati taj kruh znači vjerovati.
U Ivanovu poimanju ‘jesti’, ‘blagovati’ jest isto što i ‘vjerovati’. Vjerovati? – kao da govore u čudu njegovi slušatelji. Ne želimo vjerovati, nego jesti. Koji nam dokaz nudiš da dolaziš od Boga i da je tvoja riječ kruh za vječni život? Želimo očevidnost toga kruha. Isus im jasno uzvraća: Kruh od Boga jest onaj koji dolazi od Boga i daje život svijetu. ‘Ja sam taj kruh. Tko dolazi k meni, ne će nikada ogladnjeti’.
Znak se događa izvana i iznutra. Isus u slikama jela i pića ilustrira što to znači vjerovati u njega. On je u svojoj osobi dar samoga Boga, i tko u njega vjeruje, prihvaća ga do kraja, sjedinjuje se s njime, postaje s njime jedno tijelo i jedan duh.
Vjerovati u Isusa Krista uvijek je osobni dar samoga Oca. Nitko nije kadar svojim snagama ili sposobnostima vjerovati. Sam ga Gospodin mora privući u blizinu Isusovu i zajedništvo s Isusom. Bog mora čovjeka ‘pokrenuti’, a čovjek se mora dati pokrenuti, mora se Bogu izručiti, i samo tako je on kadar doći u Isusovo društvo, biti Isusov prijatelj. To opet pretpostavlja da čovjek postane malen kao dijete, bezazlen, otvorenih očiju i srca, pa i otvorenih usta da blaguje riječ. To je način kako se uprisutnjuje spasenje u Isusu Kristu. Blagovati, jesti, pritijeliti Isusa sebi, s njime biti intiman. Kao trs i mladice na trsu.
Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticanja, naime, prihvatiti Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta.
To je taj konkretni skandalon, izazov i spoticaj njegova života. Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. Tu se koplja lome. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo. Bog koji hodi ovom zemljom.
Uočljiv je i nepobitan kontekst, surječje, između Ivanova Proslova i šestoga poglavlja o euharistiji, upravo zbog riječi ‘tijelo’. Prema Iv 1,14 Riječ je ‘tijelom’ postala, tj. pojavila se među nama kao čovjek, a prema Iv 6 Isus nudi svoje tijelo (i krv), dakle, sebe kao osoba, za jelo. ‘Tijelo’ je u oba slučaja Isus – konkretni čovjek. I ono što je u Iv 1,14 još uvijek nešto zadivljujuće, kao kontrast spram postojećemu, ovdje je već postalo javnim skandalom, spoticajem za slušatelje.
Stoga mrmljanje protiv Isusovih riječi. Imamo ovdje blizu jeku one davne pobune, bunta, prosvjeda protiv samoga Boga za putovanja kroz pustinju. Ondje je narod mrmljao protiv Mojsija, Arona, a u konačnici protiv samoga Boga i njegovo vodstvo naroda. U jednome poglavlju (Izl 16) narod mrmlja čak tri puta.
Narod zaboravlja Božja dobročinstva, narod se buni protiv Boga, zaboravlja samoga Boga. Odbiti Isusa znači odbiti samu Božju utjelovljenu ljubav. Bog se kroz povijest očitovao kao ljubav, kao zaručnik koji snubi svoju zaručnicu, svoj narod. Upravo je taj narod predmet Božje ljubavi, njega je izabrao iz svih naroda za svoju svojinu. Kao što Otac ljubi Sina tako Bog ljubi svoj narod (usp. Jer 31,3).
Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku – ta Josipov je sin! – tako misle njegovi suvremenici, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Evanđelist Ivan jasno i naglašeno ističe jedinstvo objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje razdvajati u Isusu. Od samih kršćanskih početaka to je stvaralo najviše smutnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravovjerja, odnosno krivovjerja u potonjim stoljećima.
Sve hereze (zablude) u ranim kršćanskim stoljećima rađale su se, nastajale su upravo ovdje: Ljudi nisu mogli prihvatiti Isusa Krista kao čovjeka, pa su ga onda prenašali u nekakve više, svemirske sfere. Čine to filozofija, gnoza, i doketizam, sve zablude do konačnoga definiranja Vjerovanja na saborima u Niceji (325.) i Carigradu (381.).
Lutali su pojedinci u svojim zabludama i naučavali krive nauke, tvrdeći kako je Isus imao samo prividno tijelo, ali i potonji arijanizam koji je konačno osuđen na saboru u Niceji. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva. Tu se odlučuje i danas o našoj – mojoj i tvojoj nevjeri – pred ovim Isusom – Bogočovjekom, Bogom i čovjekom.