Mt 11,7b.11-15
Reče Isus mnoštvu: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.«
Ivan šalje dvojicu svojih učenika – iz tamnice – da pitaju Gospodina Isusa, je li on onaj koji ima doći ili da čekaju drugoga? Upitnik svakomu naraštaju i iz svakog naraštaja, koji se upravlja Isusu, pa tako i danas: „Jesi li ti, Isuse, ‘pravi’ ili nisi?“ Isus ne odgovara izravno Ivanu, nego smjera, upućuje na djela koja čini. Ako ta djela nisu dovoljno jasni znak kako je u Isusu nastupilo mesijansko vrijeme, ako ga ti znakovi ne ovjerovljuju kao Božjega poslanika, Pomazanika-Mesiju-Krista, da je napokon došlo vrijeme spasenja, završno poglavlje povijesti spasenja, onda ne znamo tko bi to drugi mogao biti na pozornici ovoga svijeta. Izredali su se toliki samozvani velikani i ‘mesije’, i svi su otišli u povijesni zaborav.
Možda je Ivan očekivao u svome poimanju Mesiju s vijačom na gumnu koji odvaja žito od pljeve, te sa sjekirom u rukama kako oko sebe maše, kako trulo ruši u svetom gnjevu, prema Ivanovim riječima i predviđanjima. Očekivao je možda novoga Iliju u svetom žaru i gnjevu, kako se suprotstavlja i Hramu, i svećenstvu, i političkim vođama, i vjerskim poglavarima. Isus je krajnje obazriv prema Ivanu. Da je rekao, nisam ja to, nisam ja taj, pokopao bi u tamnici sve Ivanove snove, maštanja i nadanja.
Stoga Isus čini Ivanove učenike očevidcima svojih čudesa i govori im kako trebaju o tome Ivana izvijestiti, pa neka Ivan sam zaključi. Slijepi vide, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrisavaju a siromasima se naviješta Radosna vijest o kraljevstvu Božjem. Isus liječi, podiže, a ne sudi i ne maše sjekirom ni vijačom za gumno! Isus naviješta milosrđe namjesto prisile, milost namjesto zakonskih propisa, čovječnost i razumijevanje namjesto prijetnje i Ivanova asketskoga života.
A Isusov sud spram Ivana. On je više od proroka, on utire put Mesiji. On je najveći među ljudima, ‘među rođenima od žene’, imao je u životu jedinstvenu i krajnje specifičnu zadaću i poslanje. Ta uloga seže međutim samo do Isusa. Nakon Isusa imamo novi poredak, novo doba, nastupa nova epoha. To je doba Božjeg kraljevanja i kraljevstva koje stavlja sve dotadanje u sjenu. Ivan je na pragu, ali nije prešao prag; od njegova nastupa započinje nešto posve novo u povijesti čovječanstva. Ivanova uloga jest uprijeti prstom i pokazati na Mesiju, on vodi do Isusa, on upire prstom u „Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta“.
Isusov je sud o Ivanu krajnje pozitivan. Ivan je zbog svoga nastupa i besprijekorna moralnoga držanja u odnosu na jednoga pokvarena kralja bačen u tamnicu. Može se pravednika zatočiti, baciti u krajnju memlu i tamu, ali je nemoguće ugušiti i zatočiti vjeru, život, dušu jednoga čovjeka, nemoguće je u tamnici okovati niti ubiti istinu. Probit će istina i tamničke zidove i dveri. Ivan je na posve novi način tumačio Božju volju i Zakon.
Da, židovstvo je do Ivana, do Isusa imalo savršeni Zakon, društveni i religijski ustroj, poznavali su volju Božju, tisuću puta je taj Zakon i dekliniran i konjugiran, i sklanjan i sprezan, u svim padežima i licima, – treba samo zaviriti u Midraš ili Babilonski Talmud i postat će nam jasno, koliko je Židovima bilo stalo do Božje volje. Znali su sve, ali je li znanje sve? Ne, nipošto. To je problem s kojim se suočava Ivan, ali također i Isus. Nerijetko se znanje znalo pretvoriti u mrtvo slovo Zakona, i na jednom će mjestu Isus upravo u tumačenju Zakona reći kako Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih (Mt 22,32).
Ivan je nastupio na Jordanu, žestoko i neumoljivo, gorljiv kao nekoć Ilija prorok. Njegov je nastup živi prosvjed protiv svega onoga što se događa u Hramu i židovskim rabinskim školama. Poziva svijet na Jordan, upravo na mjesto gdje je nekoć Jozua uveo narod u Obećanu zemlju te želi da svatko sa svoje strane obnovi taj korak, da obraćen uniđe u novu zbilju kojoj on vidi početak, prema Božjem kraljevstvu. Sve drugo je najobičnija izdaja i Boga i čovjeka. I Isus se pridružio toj silnoj rijeci koja se slijevala Ivanu na Jordan. I Isus je osjetio, da, tu je jedan u kome imamo podudarnost Božjeg govora, riječi, proročkoga izričaja i ljudske riječi. Autentičnost života, vjerodostojnost izričaja i poruke. Bog se ponovno objavio u Ivanu, sinu Zaharijinu, postao je živa zbilja, a ne mrtvi predmet štovanja.
Potom Isusova riječ puku: „Kraljevstvo Božje dolazi i osvaja se silom“. Nema te ljudske sile koja ga može zaustaviti. Nitko ga ne može svojatati za sebe, govoriti kako ga ima u rukama. I zato je Ivan daleko više od običnoga proroka. Njega je zapala povijesna uloga pozvati cijeli Izrael da se pripravi za Mesiju i njegovo doba.
Ivan nije prihvaćen, bio je svojim suvremenicima odveć asketski, odveć mračan, fanatičan, propovijedao je ‘pokoru’, bio je nekultiviran, neuredna i zanemarena izgleda. Nakon njega dolazi Isus, sama suprotnost Ivanu, ali im ni Isus nije bio po volji. Isus je imao dovoljno i šarma i humora, i dobrote i razumijevanja za svakoga čovjeka, te otvorenosti i ljubavi. Pa ipak je ostao neprihvaćen. Ivan niti jede niti pije – Isus i jede i pije – te konačni sud i zaključak onih koji su donosili konačne sudove bijaše: Obojica opsjednuti, daleko od Boga, u sprezi s Beelzebulom!
Isus donosi slobodu, liječi. Njegov učinak u odnosu na Ivana jest u tome što je proročku žestinu, sav onaj žar s kojim je Ivan nastupio okrenuo u spas, iscjeljenje čovjekova bića. Svoje slušatelje upozorava, tko je zapravo Ivan koga su tražili na Jordanu, a sad je u tamnici, čeka smrt. Svaki koji se onodobno krstio u Jordanu, nije to učinio iz mode ili zbog atraktivnosti.
Nije on nikakva trstika koju svaki vjetar ljulja, savija ili lomi. Ivana nema ondje gdje je novac i moć, nema ga među moćnicima ovoga svijeta. Kao sin svećenika Zaharije i Elizabete iz roda Aronova mogao se dobro udomiti, „uhljebiti“ u Hramu i živjeti kao pravi „buržuj“, povlašteni sloj. Ne, on se odmeće u pustinju, ondje se izoštrio, kao kaktus svoje bodlje, za svoje poslanje i postao živi prosvjed. Upravo kao što kaktus svoje lišće pretvara u bodlje kako bi uštedio vodu u bezvodnoj pustinji.
Kraljevstvo je Božje navijestio, i ono je tu, na dohvat ruke. Živi i mrtvi uskršavaju. Isus čini čudesa, pretvara Ivanovu riječ u pitko Evanđelje. Upravo kao u kemiji ili čovjekovu metabolizmu. Dušik i fosfor su otrovni, ali su potrebni u minimalnim količinama da se čovjekovo tijelo održi. Sve služi životu! Pogotovo pod Isusovom rukom i u Isusovim ustima.