Mk 7,24-30
Usta Isus i otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: »Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će mu: »Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.« Reče joj: »Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.« I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao.
Čvrsta vjera i upornost ove zdvojne i ojađene žene poganke, Sirofeničanke, mogu doslovce posramiti učenike i farizeje, sve slojeve u židovstvu. Njima je najprije ponuđeno spasenje objavljeno u Isusovoj osobi, on je došao prvenstveno svomu narodu. Vlastiti ga narod ne prihvaća, odbacuje, na svakom koraku ga uhode, dok jedna poganka prepoznaje u svojoj krajnjoj nevolji i poniznosti snagu te osobe te želi barem nešto ‘otpadaka’, mrvica s obilna židovskoga stola.
Riječ je ovdje o kruhu, izričito, ali neizravno i o problemu čista i nečista, što smo imali prethodnih dana, zatim vjere i nevjere. Isus nikada nije zagovarao bilo kakvu diskriminaciju na bilo kojoj osnovici. On je nadišao veze i zakone tla i krvi, obitelji, klana, plemena, naroda, biologije. Želi okupiti sve čovječanstvo pod svoje okrilje. Svi baštine od Oca nebeskoga isti božanski DNK.
‘I psići dobiju nešto sa stolova svojih gospodara’. Žena ne popušta i nikako se ne da smesti. Zaboravlja i prekoračuje sve granice i ograde koje je dijele od drugoga naroda, zaboravlja posve sebe, čak zaboravlja i gazi vlastiti ponos. Pada do nogu nekomu strancu. Biva posve siromašna i malena. I u tom trenutku Isus je pogleda i smilova se riječima: „Vjera je tvoja, ženo, silna, velika“. On je do kraja tu osobu iznutra zahvatio, ona je proključala, i mogla je samo izgovoriti riječi vjere. Ona najprije traži milost, zdravlje za kćerkicu, a Isus daje samoga sebe. I žena vjeruje te je ona odsada njegova vjernica, njegov prijatelj, zauvijek.
Patnja zbog bližnjih
Čovjek se s vlastitom patnjom zna nekako i pomiriti. Često nam daleko teže pada patnja dragih nam i nama povjerenih osoba. Teško nam pada ne samo njihova tjelesna bol i patnja. Daleko je teža duhovna bol koju te osobe u sebi nose i proživljavaju. Majka se npr. nekako pomiri s bolešću svoje djece, ali je teža i nesnošljivija bol u majke kad vidi duhovnu propast svoje djece, njihovu izgubljenost i zastranjenje, hod u egzistencijalnu propast i pustoš. Kolika je npr. bol roditelja zbog kocke, ovisnosti, drogiranja ili psihičkih problema vlastite djece?! Danas imamo toliko raznih ovisnosti.
Grozomorno je biti promatračem propasti osoba koje su nam srcu srasle i prirasle. Katastrofa je neminovna, a protiv nje gotovo da i nema lijeka. Sirofeničanka na tragičan način utjelovljuje u sebi svu patnju i bol zbog patnje bližnjega, drage osobe, zbog sina, kćeri, muža. Kao jedini lijek i liječnik preostaje vapaj Isusu za pomoć…
U cijeloj zgodi sa ženom Sirofeničankom, pogankom, suvišno je bilo kakvo historiziranje ili povijesno surječje. Treba nam samo jedno: prenijeti se u dušu i srce, u psihofizičko stanje žene koje kćerkicu muči nečisti duh. Opsjednuće kao izraz krajnje udaljenosti od Boga i spasenja. Kao neminovni kraj čovjeka i ovdje i u vječnosti, kao duhovna smrt. Njezino dijete već je uništeno i razoreno, na dnu životnih mogućnosti i beznađa. Gdje je pomoć i tko može izliječiti njezinu kćerkicu? Majka se sa svojom kćerkicom nalazi u predvorju pakla.
Za uzroke ne znamo, vidimo samo pogubne smrtne posljedice. Koliki se i danas sinovi i kćeri ruše u nesreću i propast, posvema zaslijepljeni i zavedeni. Svi dobri savjeti otišli u nepovrat, u vjetar. Samorazaranje i samouništavanje djelo je otpalog uma koji uživa u uništavanju i ništavilu. Djelo je to zloga duha. Tako Biblija karakterizira Đavla, otpalog anđela. I danas smo svjedoci koliko zla nanosi čovječanstvu upravo ta prividna slobodarska neovisnost od svega, a zapravo je sve to u biti robovanje paklenim silama razaranja i uništavanja.
Ženo, budi volja tvoja!
Ljudska je bijeda globalna, planetarna. Ona ne poznaje niti dopušta granice. Čovječja je patnja sveobuhvatna. Zapravo je nemoguće povući granicu između „Izraela i Kanaana“, svi smo mi kao ljudi pred Bogom odgovorni jedni za druge. Svi moramo stupiti pred Boga u zajedništvu, u ozračju ljubavi i prihvaćanja. Tako onda život prerasta u trajnu zahvalnicu. Trebali bismo zahvaljivati za egzistenciju svog bližnjega, štoviše, biti zahvalni za njegovu nevolju, koju prinosimo Gospodinu, jer smo preko nje zajednički bliži Tvorcu, Stvoritelju.
U Očenašu molimo „Oče, budi volja tvoja“. Ovdje imamo obrat te molitve: Isus ženi veli neka joj bude kako je htjela, kako je molila. „Ženo, budi volja tvoja!“ Nije taj Bog u nebeskim visinama, nego je blizak i pomaže. Što više odmičemo Boga u nebeske visine, što nam je on uzvišeniji, to nam je u životu većma tuđ i stran, gotovo nepristupačan. Ovdje imamo blizinu našega Boga koji se spušta jednoj udovici i udovoljava njezinoj želji i vapaju. Bog je tražio Adama, prvo pitanje bijaše: „Gdje si, Adame?“ Jednako postupa i danas s nama.
Kad god otkrijem da mi moj bližnji može biti obogaćenje te oploditi život blagoslovom kod Gospodina, najljepša će molitva biti u trenutku kad nad njega zazovemo svekoliki Božji blagoslov. To je način uspostavljanja porušenih komunikacija, međusobnog razumijevanja. To je put do obostranog ozdravljenja koje posreduje Isusova osoba.
Ova Kananejka prerasla je, pretočila se sva u jedan jedini vapaj: „Smiluj mi se, smiluj se mojoj bijednoj kćerci, Sine Davidov!“ Cijela osoba prerasta, pretvara se i izvija u molitvu, vapaj, krik. Jedini spas i izlaz vidi u Isusu. Pred Isusom se ruši ili uspostavlja cijeli njezin svijet.
„Što se mene tiče, mogao bih mirno usnuti, za jednu noć kao i za sva stoljeća. I nakon svega tako je sve mirno i tiho. Ali postaju nepodnosivi krici i vapaji s onu stranu, koji dolaze od mojih suputnika brodolomaca, ti užasni izljevi očaja. Pred tom nesrećom ne mogu stajati prekriženih ruku. Svaka sekunda koju provodim u miru ravna je ubojstvu onih koji su mi najdraži“ (A. de Saint-Exupery).
Koje granice moram prijeći ili prekoračiti da bih bio otvoren onomu što mene spasava i drugima pomaže?