Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 18, 1-5.10.12-14
U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«
»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«
»Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«
Ovo poglavlje u Matejevu Evanđelju tvori četvrti veliki Isusov govor u Mateja. Tumači Matejeva djela vide, naziru u ovome poglavlju nutarnji ustroj potonje Kristove zajednice, Crkve, kućni red, poredak te odnose koji i kakvi trebaju vladati u Crkvi Božjoj.
Govor je namijenjen i upravljen učenicima, ali ne samo onima iz prvoga naraštaja, koji su s Isusom hodili i ophodili, nego evanđelist ima pred sobom i potonje naraštaje i budućnost Kristova djela u svijetu. Nije sve ružičasto, ima tu i neugodnih rečenica iz Isusovih usta nad kojima se moramo zamisliti, koje nas trebaju upravo danas p(r)otresti. Na samome početku imamo ponovno Isusov poziv na obraćenje.
Završetak današnjega odsječka tvori slika o izgubljenoj ovci. Napose je pak Isusu na srcu sudbina malenih, neznatnih i djece, koju se ne smije ni pod koju cijenu navesti na grijeh. Sve što je ovdje oslikano vrijedi kao temelj Kristove zajednice za sva vremena. Isusove su riječi nadvremenske i svevremenske.
U ovome izvještaju imamo oslikan Isusov svagdan.
Svakodnevni susreti, s ljudima, s roditeljima, s djecom. Sve je ljudski, krajnje čovječno, i slučajni susret postaje prigodom da se izrekne i usadi u pamet životna poruka, pouka, naputak za učenike.
S jedne strane učenici su međusobno, jedni na druge ljubomorni, žele prva mjesta, otimaju se tko će Isusu zdesna i slijeva, a on im namjesto duga poučavanja savršeno uprizoruje na primjeru djeteta tko je najveći, tko je prvi u Božjem kraljevstvu i njegovim očima: Dijete!
Upadna je sličnost ovoga teksta s tekstom o Nikodemu iz Ivanova Evanđelja, treće poglavlje. Nikodem dolazi u Jeruzalemu noću k Isusu, htio bi otkriti put spasenja, želi biti stanovnik kraljevstva Božjega. I prije nego taj ugledni Židov Isusa bilo što upita, Isus stavlja pred njega upitnik i zahtjev: Ponovno se roditi, biti dijete. To je moguće samo s pomoću Duha Božjega. Isto čine i učenici ovdje prema Matejevu izvješću. Pitaju, tko je veći. Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?
Isus je imao savršen osjećaj za fini humor, za kritiku, pa čak i satiru. Rado se izražavao usporedbama koje i dandanas govore rječito, ali isto tako i simboličnim radnjama. On uprizoruje scene koje same po sebi zbore.
Učenici se pomamili za prvim mjestima, zaželjeli se ministarskih fotelja, žude prema gore, žele biti veliki, a on uzima dijete i stavlja ga posred sebe i njih te daje, čita svima – i njima a i nama danas – jasnu, zornu lekciju, odčitava ‘bukvicu’. Uzima dijete kako bi učenicima rekao na čijoj je on strani, i tko je na njegovoj strani: Djeca! To je Isusov osobni argumentum ad hominem!
Kad je riječ o poretku i ‘rangiranju’ u kraljevstvu nebeskom, tada su posve gore, na vrhu ‘maleni’, ‘nemoćni’, ovisni, potrebiti, siromasi – jednom riječju, djeca. Njima treba najviše pozornosti, ljubavi, pažnje i srca. On je zapravo u njima. Tko njih prima, njega prima. A tko njega prima, prima samoga Oca nebeskoga. I jasnije se uopće ne može izraziti što je to kršćanstvo.
Naime, to je nositi u sebi – što će poslije reći Pavao – ‘Kristovu misao’, biti ‘srodan’ s Isusom Kristom, imati u sebi ‘Kristovo raspoloženje’, imati u srcu samoga Krista. Dakle, ponovno prevrat postojećih vrijednosti i poimanja.
A znamo tko su mu s desne i s lijeve strane, prema konačnom sudu u Matejevu Evanđelju (poglavlje 25. – završni Božji sud), to su, naime, oni koji njemu čine ono što čine najmanjima, odnosno koji ne čine ono što bi trebali učiniti najmanjima.
Tko je Isusu zdesna i slijeva – pa to vidimo na Golgoti: dva drumska razbojnika su njegovo društvo, a on na križu kao na prijestolju. Zavlada Bog s drveta! Učenici su posve zaokupljeni mislima o osobnim izgledima i osobnoj promidžbi u Isusovu kraljevstvu, žele komparative i superlative, žele položaje, žele nadmašiti jedni druge u položajima. Koja to moja akcija i moje djelo, koja moja žrtva vrijedi više, koja je krjepost ‘unosnija’ u Isusovu kraljevstvu?
Zato Isus uzima dijete s ulice, prašnjavo, neoprano, možda i odrpano, u dronjcima, ali bistra pogleda i jasnih očiju, čista srca, nepomućeno u svojim pogledima i stavovima, s jasnim naglaskom ističe: Tko se ne obrati i ne postane kao dijete, ne može unići u kraljevstvo nebesko.
Dijete je ona istinska ‘orijentacija’, i možda će upravo djeca biti na vratima kraljevstva nebeskoga i dodjeljivati nam mjesta. Isus veli: Ne obratite li se, ne, ne ćete unići u kraljevstvo nebesko! Već na samome početku Isusova navještaja imali smo riječ o obraćenju. Nisu li se učenici već obratili pošavši za Isusom? Nisu li pošli za Učiteljem? Da, ali još im treba škole i poduke. I zato Isus uzima dijete pored sebe i s njime se uspoređuje.
Obratiti se znači postati kao Isus, postati kao maleno dijete. Dijete nudi nerijetko i odraslima onu mjeru istine za život kakav bi taj život morao biti i izgledati. Dijete kao mjerilo, dijete kao forma formans našega svagdana i našega mišljenja.
Dijete je nemoćno, ne zna se braniti. Stoga i teške, preteške riječi o zavođenju tih najmanjih, o mlinskom kamenu što ga treba svezati o vrat i baciti u morsku dubinu onoga tko sablažnjava ili zavede na grijeh jednoga od tih malenih. Tko mu truje dušu, srce, tko ga zbunjuje i smućuje, u konačnici razara i upropaštava.
Dijete se ne zna braniti i jao onima koji razaraju te malene, koji uništavaju nevine duše. Tko samo vidi to nježno biće, u sebi sveto i nepomućeno, i o njega se ogriješi, čini strašan zločin u Isusovim očima. Današnjemu će naraštaju i svijetu upravo djeca suditi. Poglavito pak ona nerođena! Sudit će svojim roditeljima na sudu, pred Kristovim licem. Jer već dvadeseti dan kuca srce u onome ljudskom začedku u majčinoj utrobi.
“Toliko sam vremena s vama, i još me ne poznajete, još me ne vidite”, prigovorit će Isus učenicima u Ivanovu Evanđelju, kao odgovor Filipu. Čovjek ne vidi Isusa dokle god ga ne promatra očima malenog djeteta, nevina i nepomućenih očiju, krajnje naravno, bez pozadinskih misli. Dijete je nenamješteno, neposredno, ono mnogo ne razmišlja, ono se otvara. “Samo se srcem dobro vidi ” – veli Mali Princ od Antoine de Saint-Exupery-ja.
Put kojim čovječanstvo stalno naprijed kroči jest put bratoubojice Kaina koji je ubio Abela, i nikada više Kain ne poznaje i nema mira; to je put Zemlje bez Neba, što dalje od Boga, to je put samodokazivanja, lutanja, to je prometejski put čovjeka.
Treba se prisjetiti svojih iskona, povratiti se izvoru, na biotop života, a povratak k izviru vodi samo preko obraćenja. Isus je onaj tko nas traži i nalazi na našemu putu, kao izgubljenu ovcu. Treba se samo dati od njega naći i njega slijediti.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje