Lk 9,23-26
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?«
»Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.«
Isus poziva na nasljedovanje i postavlja uvjete pod kojima čovjek može biti njegov učenik. Isus – Mesija i Božji Sin – ide putem patnje i križa, poziva i svoje najbliže da ga na tom putu slijede. On je budući sudac svijeta koji će ljudima suditi i naplatiti prema njihovim djelima ili zlodjelima. Sve do ponovnoga Isusova dolaska Crkva hodi u znaku Isusova zahtjeva – nasljedovanja i nošenja križa, prihvaćanja patnje. Samo onaj tko je na to spreman, može biti Isusov učenik. A nasljedovati Isusa znači zanijekati samoga sebe, uzeti svoj križ na sebe, ići za Isusom, ustopice.
Kad čovjeka sluša Isusove gornje riječi, hvata ga strah pred oporošću i zahtjevnošću s kojom Isus svakome od nas stavlja pred oči kao životnu izvjesnu izglednost patnju i križ, zapravo kao preduvjet biti na Isusovoj strani. Prethodno je Isus zabranio učenicima govoriti kako je on Mesija, Pomazanik. Kao da želi svoje učenike vezati isključivo uz svoju osobu, onakvu kakva jest, bez ikakvih premaza ili uljepšavanja, slijediti njega, zauzimati se za iste ciljeve za koje se on zauzima. Međutim, učenici to ne shvaćaju, Petar ga čak od toga odvraća. Sve da, na sve pristajemo, samo jedno ne, ne patnja, samo ne križ, kao da veli Petar. Kod Mateja Isus ga grubo oslovljava i stavlja na pravo mjesto: “Iza mene, Sotono!”
Govor o križu tvrd je i opor. U govoru o križu dotičemo se biti i srži kršćanstva, najteže tajne same činjenice biti kršćanin. Kršćanstvo je neodvojivo od križa. Otkako je Isus pošao i išao putem do križa, križ stoji na putu svakoga tko želi biti kršćanin.
Svatko ima svoj križ. Čovjekova se narav buni protiv toga, čovjek se želi sačuvati i spasiti, čovjekova narav ne želi križ, gnuša se i grsti pred njim. Isus pak veli kako je križ upravo temeljno načelo kršćanstva: Tko želi sačuvati sebe, svoj život, svoju dušu, taj će ih sigurno izgubiti, on je stopostotni gubitnik. Tko se pak odvaži na križ koji mora prihvatiti, imat će udjela u vječnome životu koji daje sami Isus.
Odluka mora pasti osobno između mene i svijeta. Između mene i samoga sebe. Mene koji bi htio hoditi po naravnom, starom zakonu, i onoga drugoga mene koji bi htio poći za Isusom.
Iskustvo nas uči: Kamo god se okrenemo, ljudi su u traženju, u potrazi, u nemiru. Obaziru se nadesno i nalijevo, pripijaju se uz nekoga ili nešto, od najnižih nagona do uzvišene filozofije. Na sve strane vrijednosti koje čovjek izabire, od najnižih do vrhunskih. U tome traganju čovjek se susreće s Isusom koji ne nastupa i koji se ne svrstava u red filozofa koji bi naučavali neku novu i bolju filozofiju. Ne ćemo pronaći Isusa ni u plejadi etičara, filozofa, učitelja morala, da bi navijestio čistije ćudoređe, kao primjerice Konfucije, ili pak religijskih veličina da bi nas poučio o tajni života i svemira. On nam želi reći kako sve, sva naša egzistencija, sa svime što je okružuje, sa svom filozofijom i gospodarstvom, duhom i nagonima, naravi i umjetnosti, etikom i pobožnošću svršava u konačnici u propasti, ne prihvati li se njegov put. On želi stvoriti i svakomu od nas ponuditi onu Arhimedovu točku na koju se možemo oprijeti, osloniti, na koju možemo stati, uliti nam snagu za život. On otvara nove obzore, govori o pravim, istinskim dobitcima i gubitcima u novim kategorijama.
Isus jasno veli što ga čeka. Križ i razapinjanje kao preduvjet uzdignuća do Oca. I tko želi biti njegov učenik, mora biti spreman zaputiti se i ići istim putem kojim je on išao, putem sramote, podnoseći mržnju svijeta protiv svjetla, imajući u konačnici udjela u pobjedi svjetla nad tamom, u pobjedi nad vladarom, nad knezom ovoga svijeta.
Za Isusa je jedno jasno: Tko se zatvara u sebe, u svoju samostvorenu krletku, tko ništa ne riskira i životu, na kraju krajeva gubi sve. Tko se ne želi vezivati, povjeriti, otvoriti, tko ostaje među svoja četiri zida, zaštićen i osiguran, ostaje u konačnici prevaren. Isus od nas traži upravo izloženost, pa čak i po cijenu i opasnost da čovjek izgubi sve. Isusu nije stalo do manje života u nama, nego od nas traži intenzivniji, snažniji, zauzetiji, bogatiji, istinskiji život, život slobode i nenavezanosti te otvorenosti, život posvemašnje slobode.
Nošenje križa moguće je samo onomu tko se do kraja prepusti Bogu. Nešto se slično dogodilo učenicima kad su ostavili svoje mreže i lađice, svoje životne navike i obitelji, kad su napustili svoju carinarnicu i za pošli Isusom, slijedili Isusov zov u slobodu. U Isusu se događa prevrat postojećih vrijednosti. Tko želi sebe potvrditi, izgubit će se, tko se odrekne samoga sebe, imat će na kraju veliku dobit – život vječni. Tko se grčevito drži svojih postignuća, promašuje u konačnici životnu sreću. Život se nalazi samo u predanju, žrtvovanju. Tek u otvoreno, opušteno, oslobođeno srce i život mogu stupiti, unići i Bog i bližnji te takav život ne svršava smrću, jer već pripada Bogu. Bog nas želi, Bog nas treba, i zato treba izići iz svoga egoizma.
Na što se proteže, na što se odnosi kršćanska nada? Što ima naša nada u zreniku? Jasno, vječni život, vječnost u Bogu. Ne odnosi se na kraljevstvo Božje i njegovu pobjedu. U to vjerujemo, tomu se ne trebamo nadati. Čemu se nadamo? Nadamo se da će i nas tu zapasti neko mjesto. Upravo kao što veli pjesma navijača, fanatika, When the Saints Go Marching in. „I ja se nadam da ću biti s njima“. Krjepost nade odnosi se na sve vjernike, i one zdesna i one slijeva. Svi se moramo usredotočiti na jedno, na život s Gospodinom i u Gospodinu.
Sve nas mora prožimati optimizam s obzirom na budućnost. To je donekle stvar i samoga karaktera i naravi. Ima ih koji su po naravi vedro optimistični, a drugi su tmurno i turobno pesimistični. Gledaju s pesimizmom u budućnost. Kako se postaviti? Naše nije razmišljati o budućnosti, dalekoj ili bliskoj, ili davati pretkazivanja kakva će biti Crkva sutra ili prekosutra. Naše nije razmatrati ili razbijati glavu o budućnosti Crkve.
Mučenici prvih triju kršćanskih stoljeća nisu mislili na budućnost Crkve. Veliki biskupi-mučenici iz prvih kršćanskih stoljeća nisu promišljali o tome da su oni osobno značajni za Crkvu, nisu spašavali svoje glave u progonima, misleći, kako Crkva bez njih ne može u budućnost. Nisu čuvali svoj život, nego su ga gubili. Oni su jednostavno pokušali biti kršćani, ovdje i danas.
I sve veliko u povijesti Crkve nije nastalo po ljudima koji su razbijali glave što ih čeka sutra, ili što čeka sutra ili prekosutra Crkvu, nego su postali veliki jer su ovdje i danas bili kršćani, bili vjernici. To je ono što bismo morali danas i mi činiti. Ne razbijati glavu sutrašnjicom, kakva će biti Crkva ili moj narod sutra, nego kako dati danas svomu životu istinski Kristov i kršćanski predznak, utisnuti kristoliki biljeg i sadržaj. Biti kristofili.
Isusov život utjelovljuje u sebi upravo tu otvorenost, u njemu se zgušnjava ova sloboda koja se ne temelji na karijeri, ugledu, prihodima, moći, bogatstvu. Pronaći ćemo to u životima svetaca koji su živjeli otvoreno, sa zrenika vječnosti. Oni su osjećali kako Bog za njima žudi, kako se susreću čovjekova žudnja za Bogom i Božja za čovjekom, i onda je čovjek usrećen. Kao što sunce miluje cvijeće, tako i sveci osjećaju da ih miluje Božja milost. Majku Terezu trajno je potresala Isusova riječ s križa: “Žedan sam!”
U svim kapelicama njezinih kuća i staništa po cijelom svijetu uz oltar visi križ te slika Raspetoga koji izgovara završne potresne riječi: “Žedan sam!” U svojoj duhovnoj oporuci neposredno prije svoje smrti napisala je: “Ne samo da vas On ljubi. Štoviše, on žarko za vama žudi. Nedostajete mu ako mu se ne približite. On za vama žeđa. On vas stalno ljubi, makar se vi toga i ne smatrale dostojnima. Ako vas drugi ne prihvate ili pak ako niste kadre same sebe prihvatiti – on je onaj koji vas uvijek prihvaća”. I pomaže nositi križ života.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje